S neudanim maternicama ne poslujem

Na kršćanskom zapadu, u Francuskoj ili Belgiji, jave se gdjekad neke prkosne muslimanske žene koje zahtijevaju da im se dopusti živjeti po njihovim vjerskim tradicijama. Čak i do ustavnog suda spremne su potegnuti da im zakon omogući da hodaju s krpom preko lica. Prorok je odlučio, tvrde, da nitko osim muža ne smije vidjeti njihov grešni, prljavi i sramotni nos. U džehenemu će gorjeti pohotnice što jebozovno otkrivaju nos nepoznatima.

Mediji na kršćanskom zapadu obožavaju se rugati takvim slučajevima. Kuglaju se od smijeha kako su te nesretnice zatucane ili sažalijevaju njihovo dobrovoljno ropstvo. Ugledni mislioci na televizijskim debatama tada zabrinuto govore o ponižavajućem položaju žene u muslimanskom svijetu, a mahniti će desničari baš krpu na ženskom licu istaknuti kao vrhunski dokaz kako je kršćanstvo slobodnije, naprednije i ljudskije od primitivnog, fanatičnog, odvratnog islama.

Na drugoj strani, naša javna televizija prošle subote je prikazala dokumentarni film o nekadašnjoj glumici, koja se prije nekoliko godina zatvorila u nekakav samostan časnih sestara u Španjolskoj, gdje po čitave dana bosa moli krunice i spava s cjepanicom pod glavom, a s rijetkim posjetiteljima, kao osuđenik za teški krvni delikt, razgovara samo kroz rešetke. Autorica filma rasplakala se od ganuća, potreseni je snimatelj zaboravio promijeniti kasetu u kameri, a i gledateljstvo je s nepodijeljenim vjerskim ushitom danima poslije pričalo kako žena u kavezu istinito i čudesno svjedoči Isusa Krista.

Nekoliko zabavnih nedoumica otvara ta neobična zgoda. Upitate se, za početak, o naravi Boga. Je li On zaista takvo okrutno čudovište da Ga autentično možete doživjeti jedino ako se lišite svih tjelesnih radosti, zaključate i bacite ključ? Gdje se točno u Svetom pismu može naći ta uputa? Zbog čega je, osim toga, časnoj sestri iza rešetaka Kraljevstvo nebesko zajamčenije nego jednoj običnoj vjernici, koja 10 sati radi na blagajni supermarketa, a ostatak se vremena brine za muža i dvoje djece? I napokon, meni najsmješnije od svega, zašto za muslimanku s tkaninom preko lica mislimo da je uboga luđakinja, a kršćanku u kavezu držimo nadahnjujućom sveticom? Kakvim se preciznim teološkim instrumentom mjeri da je jedna stvar božanska, a druga poremećena?

S posljednjeg bih pitanja lako mogao ponovno skrenuti na priču o velečasnom Zlatku Sudcu i njegovim krvavim biljezima na rukama i čelu, ali ovaj tjedan zanimljiviji su mi fanatici i njihove predrasude. Takve se užasne ludosti gotovo svakodnevno čuju o ženama, da gdješto pomislim kako bi svakako morao otići do najbližeg graničnog prijelaza i osobno se uvjeriti da tamo na ploči još uvijek piše Republika Hrvatska, a ne Islamska Republika Iran.

Andrija Hebrang, viđen član vladajuće stranke i jedan od njezinih istaknutih ideologa, rekao je prije neki dan da se ženama bez muža ne smije medicinski pomoći da dobiju dijete. Želite li umjetnu oplodnju, izvolite priložiti vjenčani list i potvrdu o životu u zajedničkom kućanstvu s nekakvim muškarcem. Inače, ništa. Nema. Zatvoreno. S neudanim maternicama ne poslujemo.

Hebrang, zanimljivo, ne govori bi li on njima, ako već ne može medicinski, pomogao u tradicionalnom, klasičnom načinu oplodnje. Ne bi zaista bilo prvi put da je neki hadezeovac dao ruke, da tako kažemo, nekoj ženi bez partnera. Čak i jedan unuk pokojnog predsjednika i osnivača Hebrangove stranke svijet je ugledao upravo u takvim, nepopularnim okolnostima. Nije li tužna sudbina toga malenog dječačića Andriju Hebranga natjerala na zaključak da dijete ne smije biti bez oca? Ili je možda Hebrangu upravo osobni primjer bio presudan, jer je i on odrastao uz samohranu majku?

Njegova vam je životna priča zacijelo poznata. Ćaću su mu iz zagonetnih razloga smaknuli do jučer dragi i odani drugovi, sin ga se ni ne sjeća. Mnogo kasnije priznao je da je u Franji Tuđmanu našao oca kojega nikad nije upoznao, a to, vjerujem, dosta užasavajuće svjedoči o njegovoj tragediji. Da sam ja imao samo mamu, radije bih nevino zamišljao da me je napravio Pajo Patak, nego tražio očinsku figuru u arogantnom, samoljubivom i hladnom muškarcu poput Franje Tuđmana.

Istaknuti ideolog vladajuće stranke zaista nije najsretniji primjer da dijete bez tate jednom može postati razumna i socijalno funkcionalna osoba, ali svjedoci ste toga da se to svaki dan događa i uopće ne mora biti loše. Svatko od nas zna barem desetero njih koji su rasli uz samohranu, razvedenu, udovicu, pa i nikad udavanu majku. Čak i ako su im očevi bili bešćutni gadovi koji ih nikada nisu željeli vidjeti, mater ih je krasno odgojila, u pristojne i časne osobe. U tisućama sudbina, u bezbroj dirljivih i herojskih priča, neporecivo je dokazano da to žena umije sama valjano napraviti i već zbog toga, ako koja od njih želi dijete bez partnera, kakvi god njezini motivi bili, zakon joj to mora dopustiti. To je njezino pravo. Suprotna tvrdnja naprosto obezvrjeđuje i samohrane roditelje i njihovu djecu.

Za Andriju Hebranga ne mislim da je baš želio uniziti trud svoje gospođe majke, a još manje da bi htio pljunuti na vlastiti odgoj. Vjerojatnije je da je posrijedi duboka i neiskorjenjiva zabluda, vrlo česta u naših demokršćanskih mislilaca. Žena za njih nije samostalno biće. Kako bi ona, jadna, mogla bez muškarca odgajati djecu, bez muža plaćati račune, javljati se na telefon, odlaziti u kazalište ili, bože oprosti, glasati na izborima za državni parlament? Hebrangu je zacijelo malo neugodno već kad vidi da žene bez vlasnika, čak i bez ogrlice, slobodno lutaju pločnicima.

“Eh, šta još neće izmisliti!” uzviknuo je veselo kad je nedavno u novinama pročitao da je neka žena u Osijeku položila vozački ispit.

Kad vidite kakvim se strašnim rečenicama razmeću političari, zapravo i ne čudi da se nacija religijski uzbuđuje pričom o časnoj sestri koja s posjetiteljima razgovara kroz guste metalne rešetke. Zbog takvih slučajeva budite oprezniji kad se idući put osmjelite ismijavati francuske muslimanke i modne običaje u Islamskoj Republici Iran.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )