Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 10.05.2008.

Sanaderov Vlajbah

Da, istina - tog sad već legendarnog vikenda, bio sam u šoping centru Kerum. Bilo je to dvije tisuće treće ili četvrte, bilo je toplo proljeće, otišao sam u trgovinu kupiti par sitnica i prišao ulazu.

A tada sam u izlogu ugledao prizor zbog kojeg se sjatila svjetina. U izlogu nije stajala ni polugola đirlo-djevojka ni premijerni iPhone ni novi set teflonskih tava. Iza stakla je bio auto. Stajao je u izlogu, ograđen ogradicom od mjedenih stupića i crvene ukrasne špage. Unutar tog aranžmana nacifranog u stilu hotela s puno zvjezdica, stajala je duga, bijela, bizarno skupa limuzina. Bio je to taj famozni Maybach: auto koji će točno s tog mjesta, iz tog izloga jedne beznačajne samoposluge, ući u pučki imaginarij tranzicije.

Tog je popodneva Željko Kerum kupio svojim razmetanjem moje kratkotrajne, suzdržane simpatije. U odluci da kupiš najskuplji auto na svijetu, pa da ga još metneš u izlog da ga svi vide, bilo je nečega tako pubertetskog da to nisi mogao mrziti. Na taj refleks djeteta koje je dobilo novu igračku i žudi je pokazati Split je nalegao svojom otrovnom zafrkancijom. U Splitu su, uostalom, redikuli bili i slavni pisci i umjetnici i gradonačelnici i nogometaši koji su igrali za reprezentaciju svijeta, pa onda ima neke povijesne pravde da u Splitu jednom redikul bude i najbogatiji građanin.

Već sutradan moj frend Renato Baretić skovao je u novinama neologizam "vlajbah", koji se njemu, kao doseljenom purgeru, ne računa u urbani rasizam. Svijet se zabavljao, fotoaparati su škljocali, trgovini je skočio promet, a za nekoliko se dana sve smirilo. O Kerumu je u to doba ionako već postojao žanr viceva (ja sam ih jedanput čuo dvanaestak iz šuba), pa sam mislio da će se Maybach u izlogu pretvoriti u jednu od takvih doskočica, sličnih onima o Karuzu, Mari Žebon ili Pajdi koje su se pripovijedale desetljećima, a neke su dospjele i na film. Nisam, međutim, tog proljeća nula i neke mogao ni zamisliti da će Maybach u izlogu jednom uskrsnuti i postati politička metafora.

A metaforom ju je učinio nitko doli premijer Ivo Sanader, koji je na sastanku s poslodavcima ovog tjedna, pritjeran u zid prigovorima kako su im rad i država preskupi, hrvatski biznis optužio za socijalnu neosjetljivost. Kazao je kako "u stjecanju profita mora postojati socijalna komponenta" te kao primjer arogantnoga asocijalnog ponašanja naveo lifestyle Željka Keruma. Čovjeka koji se javno dičio Maybachom i svom silom jahti premijer je tako izdvojio kao primjer poduzetnika koji profit lakomisleno razbacuje, umjesto da njime napravi nešto općekorisno.

Kerum mu je uzvratio solilokvijem punim bijesa. Nabrajajući povišice plaća i donacije kojima je obdario radnike i sugrađane, Kerum je ubo Sanadera točno u ono mjesto koje svakog hadezeovca najviše boli. "Za razliku od drugih" rekao je, "ja firme nisam kupio za kunu ili dvije."

Tako je Maybach u izlogu - ta gesta neiživljenog adolescenta - iskopana iz arhiva urbanih legendi i došla natrag na svijet, kao povod za ideološko sučeljavanje. Jer, "sukob oko Maybacha" u velikoj je mjeri upravo ideološki sukob, ali u istoj mjeri i sukob dviju generacija hrvatske elite i dvaju naraštaja bogataša. Kad Sanader napada Keruma, njemu ne smeta što on troši - da smeta, ne bi kupovao svoje fabulozne satove ili bi napao Vidoševića što skuplja renesansne slike.

Sanaderu smeta način na koji Kerum troši - što, prema njegovu mišljenju, troši nezrelo, frivolno i grezo, bez dostojanstva, odajući tako očito ono o čemu bi trebalo šaptati: bijesno bogatstvo i novo-riševsko podrijetlo. Prije petnaest godina svi su hrvatski bogataši bili Kerumi jer je svijet Keruma odgovarao svijetu Tuđmana. Hrvatski ekonomski vrh tada su činili čudni tipovi sablažnjivog ukusa, miks ratnih profitera, vorlorda i bekrija, ljudi koji su zalijevali cajke šampanjcem i uzgajali seoske nogometne momčadi kao brojlere.

Ali petnaest godina je prošlo, i baš onako kako je Sanader tuđmanističko pečenje volova reformirao u konzervativnu desnicu, preobrazbu je doživio i biznis. Današnji bogataši nose se tamno i diskretno, znaju razgovarati i koristiti ubrus, vokabular spolnih organa zamijenili su head-huntinzi i SWAT analize, danas je upravo ta nova upper-class ona koja ispunja tribine alternative: pohađa ili organizira jazz festivale, sponzorira umjetnike, kupuje maslinike, skulpture i istarske stancije te sponzorira literarne festivale.

U tom novom svijetu Kerum i Pevec ostali su kao dvojica posljednjih Mohikanaca staroga, ranotranzicijskog kapitalizma. Poput nekih balzakovskih tužnih heroja, dopali su u društvenu nišu u kojoj samo oni ne znaju koja se boja nosi i što je - Nušić bi rekao - "comme il faut". Kao takvi, njih su dvojica izvor iracionalne radosti klasičnoj ljevici. Ali taj i takav Kerum zato je za konzervativni diskurs crvena krpa. On je taj kojega treba ušutkati jer njegov lik, odijelo i jezik podsjećaju na ono što želimo zaboraviti: da smo do jučer jeli prijesno meso.

Na neki način Kerum sliči onom liku kojega u Hribarovoj komediji "Što je muškarac bez brkova" glumi Damir Lončar. To je lik ministričina supruga, starog emigranta koji nakon pečenog i janjetine zapjeva ustašku napitnicu, a onda se supruga i cijeli stol političara bace na njega da ga ušutkaju. Cijela naša politika - i SDP i HDZ - temelji se na pretvaranju da ništa jučer nije postojalo: ni "mjerenje kukuruza", ni Dopuđin dnevnik, ni ideološka komisija CK. I naš se biznis temelji na tome da se pravimo da onoga jučer nije bilo. Jedino se Kerum "još nije reformirao", on stalno podsjeća na to kako je to jučer bilo blizu i koliko je krvi još pod noktima. Upravo takav, Kerum je prijetnja, on je domino koji se klati i može urušiti ideološku konstrukciju.

U jednome je Sanader u pravu: naš biznis doista nema "socijalnu komponentu". Ali ako je htio pokuditi poslodavce zbog toga, Sanader nije trebao vaditi Maybach jer i Maybach i Kerumove donacije pripadaju onome što dolazi poslije, a ne prije. Trebao je poslodavcima reći neke druge stvari - recimo, da ne potplaćuju. Da ne iznuđuju prostorne planove koji samo njima pašu. Da ne varaju na plaći.

Upravo tu, u međuzemlju - gdje se taru profit i država, profit i prostor, profit i javnost, profit i interes zajednice - donji je, mračni podrum hrvatskog kapitala. Kupili poslije toga vi Maybach ili renesansnu komodu, to se ne možete promijeniti.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –