Sarah Waters : Noćna straža

Prva tri romana Sarah Waters kritika je nazvala viktorijanskim lezbijskim pričama. «Tipping the Velvet» (viktorijanski slang izraz za kunilinktus) iz 1998., «Affinity» (1999.) i «Fingersmith» (2002.) bili su smješteni u drugu polovicu XIX stoljeća i svi su odreda imali lezbijske teme. Sari Waters ne smeta odrednica «lezbijske-autorice». U formativnom pubertetskom razdoblju privlačili su je dečki. Na studiju se zaljubila u ženu. Danas živi s dvije mačke i ispisuje «proto-lezbijsku» književnost: naknadnu povijest homosekualne književnosti.

Smještajući svoja prva tri romana u viktorijansko doba Sarah Waters pozicionira svoje homoseksualne priče u vrijeme u kojem je i nastao termin homoseksualizma. Michel Foucault je tvrdio da se kategorija homoseksualizma pojavila sedamdesetih godina XIX stoljeća. Prema njemu, homoseksualizam je društveno konstruirana kategorija. Nije da istospolni odnosi nisu postojali i prije XIX st. Zakon je zabranjivao sodomiju, a Crkva ju je osuđivala - bez obzira je li čin uključivao dvojicu muškaraca ili muškarca i ženu. No razlika između takvog reguliranja seksualne prakse i onog iz kasnog XIX st. jest u nastojanju da se potonji identificiraju kao «vrsta». Muškarce i žene koji su se upuštali u nedozvoljene seksualne aktivnosti društvo je prepoznavalo kao «homoseksualce». Unutar kapitalističkog reproduktivnog okvira njihovi odnosi tretirani su kao otklon od reproduktivne norme – i «problem koji treba riješiti».

Dakle, za homoseksualnost kao društveno konstruiranu kategoriju druga polovica XIX st. su godine «rađanja jedne nacije». I u svojem četvrtom romanu Sarah Waters se služi literarnim vremeplovom. No umjesto u XIX stoljeće ovoga puta odlazi u četrdesete godine XX stoljeća: vrlo dobra «Noćna straža» roman je iz vremena bitke za Britaniju i prvih poratnih godina.

Radnja započinje 1947. u poslijeratnom Londonu prateći nekoliko likova: lezbijski par Helen i Juliju, usamljenu lezbijku Kay, preljubnički hetero par Vivi i Reggie, i homoseksualni par Duncana i «ujaka Mundya». Njihovi međusobni odnosi ne razjašnjavaju se progresijom radnje prema naprijed već povratkom u prošlost. Slijedeće poglavlje radnju vraća u 1944. godinu. Raspored parova je malo drugačiji. Helen je sada s Kay, Duncan je upoznao Frasera...

U to vrijeme homoseksualci su društvena ilegala, gotovo ništa manja od francuskih ilegalaca iz okupiranog Pariza. No rat je različito utjecao na otklon od heteroseksualne norme. Kod homoseksualaca se pojačao: umjesto u ratu neki od njih su u zatvoru, zajedno s onima koji se odbijaju boriti i običnim kriminalcima. S druge strane kod lezbijki otklon od heteroseksualne norme se smanjio. U nedostatku muškaraca društvo uključuje i žene u muške poslove. Kay i njena prijateljica Mickey, par «butch» lezbijki, gotovo su integrirane u društvo. Uključene u protuzračnu obranu one voze kola hitne pomoći i iz ruševina izvlače nastradale. Obučene kao muškarci, rade muški posao, i nitko ih ne sumnjiči da su lezbijke. Njihova prijateljica kaže: «Bogu hvala na tom ratu! Reći ću vam, sama pomisao na mir ispunjava me jezom.»

«Noćna straža» završava 1941. godinom, trećom godinom rata, i drugom godinom zračnog blitzkriega. 1941. objasniti će sve ono iz 1947. Radnja će se zatvoriti svojim početkom. Depresivne i mučne godine po završetku rata, zamijeniti će «lijepe» i burne godine rata.

London za vrijeme blitza predstavlja klasičnu romantičnu kulisu. Ispod bombi, baražnih balona i reflektora, ljubili su se Celia Johnson i Trevor Howard u filmu «Kratak susret» Davida Leana, Julianne Moore i Raph Fiennes u filmu «Kraj ljubavne priče» Neila Jordana... I u «Noćnoj straži» svi se stiskaju dok padaju bombe. Ne samo heteroseksualni par preljubnika koji se u to vrijeme upoznaje. Dok Luftwaffe bombardira London u zatvorskoj ćeliji u istom su krevetu Duncan i Fraser: dva zatvorska druga («kao da nisu dva mladića, u zatvoru, u gradu koji nestaje, koji se raspada u prah...»). Ispod ruševina upoznati će se Kay i Helen. Dok će ležati na ambulantnom krevetu Helen će kazati: «Ne puštajte mi ruku, molim vas». Kay će odgovoriti: «Neću»... I više nikada neće.

Smještajući svoje prve romane u drugu polovicu XIX stoljeća Sarah Waters ih je smještala u vrijeme društvenog konstruiranja homoseksualnosti. Ako je XIX stoljeće doba «rađanja nacije», vrijeme zračnog blitza je doba romanse. Strah od smrti i bijeg u ljubav nije samo privilegija heteroseksualaca. Bombe padaju jednako na sve. Ako se hetero parovi mogu voljeti ispod baražnih balona i reflektora, zašto ne bi i homo. To je i neko objašnjenje literarnog vremeplova: pozicioniranje romana u vrijeme umiranja, i vrijeme ljubljenja. Nakon viktorijanskih lezbijskih romana Sarah Waters je sada ispisala i klasičnu lezbijsku «WW2 romansu».

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )