Sedativ i pljuska

Održava se
01.01.1901.

Ako je oko hrvatskog filma posljednjih godina vladao nesvakidašnji mir bez afera, onda je ove jeseni toj idili došao kraj. Beskofliktni cvijetnjak hrvatske filmske kulture u nekoliko se rujanskih tjedana pretvorio iz neuzbudljive bašče u predmet polemičkog požara.

Osoba koja je otvorila taj novi hrvatski “kulturkampf” zove se Neda Balen i razmjerno je nepoznata aktivistica jedne udruge za ravnopravnost spolova. No, poziv gospođe Balen da se filmu “Kino Lika” zabrani prikazivanje zbog tobožnjeg (a zapravo nepostojećeg) “seksa sa svinjom” samo je vršak jednog mnogo šireg pokreta, amorfnog gibanja koje se mjesecima primjećuje u konzervativnijem hrvatskom tisku. Cijeli niz autora posljednjih je mjeseci izišao s tekstovima koji u većoj ili manjoj mjeri izražavaju građansko negodovanje zbog hrvatskih filmova, dramskog pisma i proze.

Za filmaše to nije novost. Puno desetljeće oni su uz rijetke iznimke bili predmet javnog skandaliziranja. Tijekom čitavih devedesetih, hrvatski je film bio izvor općeg nacionalnog nezadovoljstva. Hrvatskoj se kinematografiji tada spočitavalo laskanje vladajućoj ideologiji, mlakost i nedostatak bodlje. Vrijedno je primijetiti koliko se u deset godina svijet promijenio: hrvatski film (ali i dramu) danas se napada da su mračni, ekscesni i prekritični, da ne pokazuju “svjetlo na kraju tunela” i da biraju prikazati ono što je u Hrvatskoj loše i ružno.

Prva autorica koja je na taj način optužila novu kulturnu scenu za “mrakaču” bila je teatrologinja Sanja Nikčević koja je tijekom rujna u višedijelnom otvorenom pismu dramatičaru Mati Matišiću objavljenom u dvotjedniku Vijenac prigovorila piscu i novoj hrvatskoj drami prekomjerni pesimizam. U istom broju dvotjednika Matice hrvatske pojavio se i temat filmskog kritičara Josipa Grozdanića koji je analizirao dosadašnje filmove o ratu devedesetih i požalio se kako je u tom korpusu premalo filmova s pozitivnim herojima koji bi bili privlačni publici.

Gotovo istodobno, istaknuti romanopisac Pavao Pavličić u svom je komentaru u Večernjem listu također hrvatskom filmu prigovorio negativno slikanje društva. Postavljajući pitanje zašto se mnogi hrvatski filmovi bave Bosnom, Pavličić (po mom sudu točno) piše kako naši ljudi ne vjeruju da hrvatske priče mogu biti relevantne i važne. Ali, tada skače u zaključivanju i konstatira kako hrvatski film ružno oslikava društvo jer se to Zapadu sviđa, što je zapravo u kontradikciji s prethodnim, a pomalo i uvredljivo, jer Pavličić ne razmišlja o tome da “negativitet” može izlaziti i iz autentičnog afekta.

Oba komentatora - premda se bave različitim temama - pozivaju se međutim na isti autoritet: osječkog oskarovca i holivudskog producenta Branka Lustiga. Lustig je naime u više skorašnjih intervjua iznio analizu hrvatske filmske industrije koja uvelike odaje mentalitetnu smjesu socijalističkog “organizatora filma” i “barbe iz Amerike”. Lustig je tako svojedobno sugerirao da se u nas snima manje filmova s više novca - ne shvaćajući da je upravo to stvorilo lopovluk i šund devedesetih - a nedavno je i on prigovorio hrvatskom filmu nedostatak heroja i afirmativnih ratnih priča. Izrečena iz usta čovjeka koji na polici ima Oscara - ta teza poslužila je kao kišobran za estetsku rekonkvistu.

Je li - dakle - hrvatski film doista postao premračan, kritizerski i mazohistički, da li on zaista blati nacionalni obraz, a u zamjenu za bijedni termin na kakvom bjelosvjetskom festivalu?

Iskreno, teško je na to pitanje odgovoriti potvrdno. Hrvatski film i drama, naime, još su uvijek prava kamilica prema načinima reprezentiranja društva u drugim, čisto komercijalnim medijima. Nisam još vidio hrvatski film i približno strašan kao kloaka što nas zapahuje iz novinskih crnih kronika. Ni jedan hrvatski film ne može se po tmastom pesimizmu mjeriti sa Škorinim “Sude mi”, Thompsonovim “Prijateljima” ili “Šamarom” Hladnog piva. A riječ je o djelima koji su se u golom tržišnom ambijentu prodavala u enormnim nakladama i koja su očevidno predmet identifikacije stotina tisuća.

Namjerno navodim autore i desnog i lijevog ideološkog spektra, jer mislim da  - paradoksalno - imaju nešto srodno: artikuliraju neku vrstu “hrvatskog bluesa”, kolektivnog društvenog osjećanja da smo razočarani i da smo očekivali bolje.

Neki od tih umjetnika - pogotovo “desnih” - to “bolje” vide u pasatizmu i sa sentimentom evociraju ratne devedesete kao doba čistog idealizma i nacionalne pretpolitičke sloge. Upravo zato, konzervativnoj kulturnoj kritici najnepodnošljiviji su filmovi koji ružno slikaju rat - ako, naime, domaći konzervativni diskurs i priznaje da su ideali izdani i da nam vladaju “čudni ljudi čudna imena”, rat je ono što je u njihovom svijetu neupitno bijelo.

Dugo sam vjerovao kako u stalnim prigovorima kako hrvatska kultura “ne proizvodi heroje” postoji neizrečena žudnja za nečim što bi bilo nalik partizanskim filmovima preko kojih je titoistička Jugoslavija ovjekovječivala svoj konstitutivni rat. Žudnja za takvim “domovinskim Mirkom i Slavkom”, ako uopće postoji, po mom sudu sasvim je legitimna. Međutim, postoji cijeli niz objektivnih razloga zašto ta želja - bar u filmu - mora ostati neuslišana.

Prvi od njih je povijesna distanca. Ljudi zaboravljaju da od “Slavice” pa do 1956. u Hrvatskoj nije snimljen niti jedan ratni film, te da je razdoblje velikih ratnih spektakala u Jugoslaviji počelo tek nakon 1960. godine. Ljudi kojima je rat frižak nemaju potrebe gledati na ekranu rat, i tek sada dolazi vrijeme kad se ratni film može uobličiti kako “pulp” za poslijeratnu generaciju. Drugi problem je ekonomski. Jugoslavenski ratni filmovi radili su se za pet puta veću državu s razmjerno autarhičnim medijskim prostorom i u studijskom sustavu koji je imao tržišne elemente: producent je ratnim filmom, naime, mogao lijepo zaraditi.

U malenoj i kulturno visoko koloniziranoj Hrvatskoj takvo što nije moguće. Sviđalo se to nekom ili ne, bilo koji audiovizualni komercijalni proizvod u nas ovisi o zbiru bivših jugoslavenskih tržišta, to znači da iz igre odmah ispada bilo koja tema koja dodiruje susjedske kontroverze. Patriote će to užasnuti - ali, to je okrutna realnost!

No, čak kad bi se i našao umješan obrtnik koji bi snimio “filmskog Thompsona”, akcijski hit iz Domovinskog rata (koji bi vjerojatno nalikovao novim ruskim ratnim filmovima, poput “Devete čete” ili Balabanovljeva “Rata”), nisam siguran da bi konzervativna kritika time dobila ono što želi. Jer, njezina estetska ideologija je u biti elitistička, u njoj se zna što je “visoko” a što “nisko” i ne može iskreno cijeniti “trivijalu”. Njezina neuslišana čežnja su velebne afirmativne drame, kič-filmovi o “ljudima koji nadilaze poteškoće”, dakle ona vrsta filmova s kojima studiji zasipaju publiku uoči Oscara, filmovi koji izvana imaju zakačen pedigre visoke kulture, ali su zapravo laki za žvakanje.

Štos je da takvi filmovi u našem kontekstu ne bi ispunjali nikakvu svrhu osim udovoljavanja malograđanskoj ugodi. Ne bi bili umjetnički relevantni, ne bi prodrli u svijet, a kod kuće ne bi bili gledani. Ne bi među ostalim i zato što ne artikuliraju ono osjećanje koje je u ovom društvu kulturna dominanta, a to je osjećanje prevarene ljutnje. To osjećanje - dakle, taj neposredovani crnjak - ono je što je u ovoj zemlji najzdravije i što je može natjerati da se drmne. Ako kultura to može posredovati, onda nam radi dobro. Između apaurina i pljuske, koji je put bolja pljuska.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )