Serviser turizma

Održava se
01.01.1901.

Te kolovoške subote našao sam se na posljednjem mjestu na kojem bi poželio biti netko tko je na odmoru: u uskom hodniku hitne pomoći jedne od dalmatinskih županijskih bolnica. Riječ je, odmah da kažem, o bolnici koja je često na TV vijestima jer u njoj po pacijentima padaju stropovi, a kiša naplavljuje odjele. Hodnik ambulante u kojoj sam se našao otprilike je odgovarao takvoj reputaciji: oljušteni linoleumski pod i iskrzana farba izgledali su baš kao da vas je netko prebacio u ambijent rumunjskog filma "Gospodin Lazarescu". U tom tjeskobnom okružju istočnoeuropskog zdravstva našao sam se usred gomile koja po ljetnoj pripeci traži pomoć - ne običnu pomoć, ne hitnu, nego najhitniju.

E, ljudi, ali tu gomilu ste trebali vidjeti. U sumornom hodniku tranzicijskog zdravstva preda mnom se sterao čisti babilon. Desno od mene, Izraelka sa slomljenom rukom. Lijevo, švedska cura s akutnim lumbagom. Njemački ubod ose. Francuska tinejdžerka smalaksala od alkoholnog trovanja. Starija Nizozemka s proreznom ranom na gnjatu. Raskrvavljene ruke, nacikli gležnjevi, ubodi kukaca, čela koja je raskrvavila lantina, noge polomljene na raftingu. Sunčanice, saobraćajni udesi, uganuli gležnjevi - njemački, austrijski, talijanski i slovački, svi su se stisnuli u tom bijednom hodniku koji zbilja ište novi pod.

Sjedio sam tamo i ja, gledao herojsko osoblje kako u toj neuvjetnoj štali spada s nogu od umora, dok se hitna ekipa u jednoj sobi bori za život Čeha kojeg je u prsa opalio grom, a u drugoj starija Izraelka urla dok joj namještaju lakat. Tada, u tom trenutku, u tom okružju unesrećenika s pašicama i ranama svih benettonovskih boja, otvorio mi se pogled na turizam o kojem prije nisam razmišljao.

Kad u hrvatskoj pučkoj predodžbi spomenete turizam, onda prosječni građanin ove zemlje obično misli na easy money koji dolazi sam, olako i bez rada. Pih, reći ćete, jednom tjedno promijenite plahte, derete strance tri mjeseca u godini, a onda prvi devetog zatvorite dućan i idućih devet mjeseci prodajete zjake. To je hrvatska predodžba turizma, predodžba onih koji na Jadran dođu deset dana godišnje, plate smještaj koji im se uvijek čini preskup i misle da nakon deset dana o svijetu u koji su došli znaju sve. Pritom nažalost taj sivi, šutljivi common sense ne razmišlja o dvije skupine "domorodaca" koji žive na tom prostoru, a ne uklapaju se u tu jednosmjernu percepciju.

Jedni su oni koji uz more žive, a ne žive od turizma. Drugi su oni koji moraju krvavo raditi da bi turističku navalu servisirali. Liječnici, vatrogasci, službe spašavanja, pomorski servis, bobiji i stivaduri - na stotine i tisuće ljudi odradit će ovo ljeto krvavo da bi glatko odbabili tu ljudsku gomilu koja se sjati na more kao svakogodišnja, ciklička seoba naroda ili vojna ofenziva.

Njihov posao najčešće je nevidljiv. Jednom kad dospijete na jadransku ljetnu hitnu pomoć, otkrijete što to znači. Jednom kad ste šest sati čekali na trajekt i još u njega ne ušli, počinjete cijeniti to što su danas repovi na trajekt mali, a golemo grotlo trajekta posauga cijelu kolonu. Čovjek se brzo i lako navikne na bolje, pa onda mu to bolje postane norma.

Koji put zaboravimo da tu "normalnost" netko odrađuje satima rada i vojničkom organizacijom. Koji put zaboravimo da je taj netko za svoj rad osrednje plaćen i da ne može sebi samom priuštiti isti takav turizam.

Pred koji mjesec, mlada splitska autorica Kristina Kumrić šokirala je javnost svojim dokumentarcem "Welcome to Igrane" u kojem prikazuje naličje turističke manufakture iz optike mještana. Film je bio šokantan jer je umjesto propagandnih floskula o gostoljubivim domorocima prikazao turizam kroz čisti klasni sraz: domaći mrze goste, smatraju ih razmaženim cicijama, preziru turizam i ljeto. Mnogi komentatori film su opisali kao kliničku studiju hrvatske ksenofobije, na razumijevajući da on prikazuje dinamiku klasa u turizmu koja je ista i u Igranama i u Phuketu, i na Ibizi i Madonni di Campiglio.

Odrastao sam u Splitu, gradu koji je bio centar turističke regije, ali u doba kad sam ja odrastao nije bio turistički, nego industrijski grad. Splitski bazen i dan danas čini oko dvije petine stanovništva Dalmacije, a u to doba mislim da niti pet posto stanovništva tog bazena nije živjelo od turizma. U to doba, turizam je za nas domoroce bio samo trapnja, nikad korist.

Od turizma mi smo imali prometni kolaps u centru, kilometarske kolone za trajekte i to usred grada, imali smo gužve u redu za kruh, infrastrukturu koja puca od prenapregnutosti, imali smo nestašice vode u Trogiru i vječni nedostatak parkinga. A onda bi, kad bi došla jesen, naišao prvi kontinentalac i prosuo onu istu rečenicu koju ste čuli toliko puta: "E, briga vama. Dođu vam Švabe, uzmete im novce bez truda". Tada, u to doba, kad bih to čuo, bio sam u stanju pucati od jeda.

Ta i takva percepcija turizma, nažalost, nije se promijenila čak ni danas, kad turizam čini uznemirujuće dvije petine hrvatskog izvoza. I danas će se u svakoj novinskoj redakciji naći neki fićfirić koji će otići na najmasovnije destinacije u Hrvatskoj i napisati posprdnu reportažu o drvenim čapljama i Česima koji režu na plaži paprike. I danas u dominantnom javnom diskursu vlada uvjerenje da je jadranski turizam elaborirana masovna prijevara. Svi se žale na skupoću, baš kao da je cijena etička, a ne tržišna kategorija. Žale se što na Jadranu nema golfa, nema finih restorana i prvorazrednih nekretnina, a onda se u istom laufu žale da je preskup.

Pritom ne razumiju da će Jadran biti onoliko skup koliko je pun i da će pojeftiniti tek onog dana kad brojke posjeta počnu padati. I isto tako ne razumiju da će Jadran biti sve skuplji i skuplji onda i ondje gdje bude bolji, gdje bude imao golf-terene, all inclusive zone i nekretnine s visokim ogradnim zidom.

A onda će doći čas kad će Jadran zaista biti turistički razvijen. E, ali tog dana taj će Jadran, dragi čitatelji, vama biti nedostupan, baš kao što će biti nedostupan i onim domorocima koji danas stivaju aute u trajekt, reguliraju promet i na hitnoj pomoći vidaju osinje ubode. Turistički razvoj iz master-planova, strategija razvoja i SWOT analiza konačno će se ozbiljiti. Problem je samo što u tom master-planu, mili moji, nema mjesta za vas.

To je svijet filma "Welcome to Igrane": svijet koji je, kao budućnost iz Wellsova "Vremeplova", podijeljen na Eloije i Morloke: nadzemnu klasu koja uživa u kupanju i voću, i podzemnu koja nevidljivo loži taj uhodani stroj. Ako ste ovih tjedana bili na Jadranu, jedan ubod ose ili nagnječeni gležanj bio je dosta da vam odškrine vrata svijeta Morloka. Svijeta o kojem, kao i svi Eloi, ne razmišljate nikad.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )