Sinko, imaš li karticu?

U posljednje vrijeme pred kraj svake kupnje u samoposluživanju lagano postajem nervozan od pitanja koje će mi neizbježno postaviti. Izvadim stvari iz kolica, složim na linoleumskoj pokretnoj vrpci uz blagajnu pa gledam ženu u crvenoj kuti kako ih vješto okreće i očitava barkodove. I čekam...

"Imate li našu karticu?" reče ona napokon.

"Nemam."

"Želite je napraviti?"

"Ne."

"Ali, s našom karticom dobijate popust..."

"Ne zanima me, gospođo."

"Dobro, kako hoćete", kaže blagajnica malo uvrijeđenim tonom, a ja zažalim da sam bio otresit jer nesretnica stvarno nije ništa kriva. No, ne mogu sebi pomoći, mrzim da mi nude karticu u svakom ušljivom dućanu u koji uđem. Smeta mi to, zvučat će možda čudno, zbog jednakog razloga zbog kojega neke živcira snimljeni smijeh u televizijskim komedijama.

Kartica dućana, na kojoj valja marljivo skupljati bodove, naljepnice, žigove, što li već, da bi u jednoj budućoj kupnji stekli pravo na petnaest ili dvadeset posto popusta, smatram nepristojnom, čak i ne pretjerano inteligentno smišljenom trgovačkom manipulacijom. Anonimni marketinški bezveznjak s diplomom sumnjive poslovne škole, američkog tečaja od dva petka, želi utjecati na moju volju, bodovima, žigovima i naljepnicama hoće učiniti da uvijek i ponovo dolazim samo u njega, da mu ulazim u dućan po navici kao što Pavlovljev pas po navici slini kad čuje zvono, ili kao gledatelji koji se smiju kad se na televiziji zaori smijeh, premda vic zaista nije bogzna kako smiješan.

Snaga je sugestije da karticom dućana možete uštediti, proći jeftinije, steći korist. Međutim, korist pripada drugoj strani u robno-novčanoj razmjeni, od vaše navike profitirat će naposljetku jedino dućan. Vaš je profit, kao u televizijskim komedijama, samo loš vic.

Svjestan toga privida, odbijam ljubazne ponude blagajnica u Konzumovim trgovinama i Profilovim knjižarama. Premda je marketing uvijek neka vrsta manipulacije, na ovo ne pristajem jer mi se čini da se previše miješa u moj proces odlučivanja. Ne želim se odreći volje da slobodno biram trgovinu u koju ću ulaziti, ili makar to neću učiniti za beznačajan skonto. Kartice dućana su trice za raju, obmana sirotinje. Nema tu berićeta, nitko se s tim nije obogatio. Žigovi, bodovi i naljepnice neće vas promaknuti u viši platni razred, ništa se neće promijeniti, svijet će ostati kakav je bio. Luzeri će skupljati bonove u Todorićevim dućanima, a Todorićev mali skupljat će manekenke.

Ipak, unatoč ovako odlučnom stavu, jedna se kartica odnedavno prokrijumčarila u moju obitelj.  

"Nemoj svugdje kupovati gel za brijanje", upozori me žena prije neki dan.

"A zašto?" prepadnem se. "Zar ga truju?"

"Ma, ne, nego ja skupljam markice u De-emu."

To je, shvatio sam, postao naš životni projekt, male okrugle svjetloljubičaste markice sa znakom De-ema. Dobiješ po jednu za svaku kupovinu iznad ne znam koliko kuna i lijepiš na komad kartona koji se dobije na blagajni. Kad ispuniš cijeli karton, dućan kozmetike da ti jebački popust. Neću vam ni govoriti koliki je popust, da vas ne bi moždana kap strefila. Kad dobiješ popust, svojim očima ne možeš vjerovati da se takva sreća baš tebi dogodila. Srušiš se od zaprepaštenja kao svijeća nasred dućana pa te moraju šamarati i donijeti cukra i vode da se sabereš.

No, tih svjetloljubičastih markica, primijetio sam, valja toliko skupiti da sam počeo ozbiljno dvojiti da ćemo žena i ja to do smrti uspjeti učiniti. Veliki je to posao, za čitav ljudski vijek, takoreći. Prve markice dobiješ kad kupuješ pelene, a završavaš osamdesetak godina kasnije, kupujući... pa, zapravo, opet pelene. Neki među nama možda to i ne dožive. Ne dao Bog, možda se i meni to dogodi. Ležat ću žut i ispijen na samrtničkoj postelji i kvrgavim kažiprstom djeci pokazati put komode.

"Tamo u prvoj... kh! kh!... tamo u prvoj ladici...", šapnut ću slabašno i iznemoglo, prekidan napadima kašlja, "tamo vam je karton s... kh! kh!... s markicama iz De-ema. Uzmite to i... kh! kh!..."

"Nemoj, ćaća, šta to govoriš", prekinut će me kći jedva zadržavajući suze. "Još nije došlo tvoje vrijeme, još ćeš ti skupljati markice iz De-ema."

"Ahhh!" uzdahnut ću ja razočarano, odmahujući rukom. "Nema meni više markica. Ja što sam zalijepio... kh! kh!... zalijepio sam."

Karton će ostati da moj sin i kći vrijedno skupljaju male okrugle svjetloljubičaste papiriće, moje će djelo živjeti nakon mene. Baš me briga ako i ne dobijem neku ozbiljniju novinarsku ili književnu nagradu, posthumno će me nagraditi popustom u De-emu. A, tko zna, u međuvremenu ću možda postati korisnik i još koje kartice. Koliko god se trsio oduprijeti, pritisak je toliki da ću jednom svakako morati pokleknuti.

Vidite to i sami, u koji god dućan dođete, svi vam pokušavaju uvaliti istu otrcanu foru i mnogi je od nas, na moje veliko čuđenje, veselo prihvaćaju. Čak i ako nemaju pravog novca, ozbiljnih, pažljivo graviranih listića sa žigom Narodne banke i portretom povijesnog zaslužnika, sretni su sa svojim novčanicima nabreklim od bonova i iskaznica za popuste u različitim trgovinama. Neobičan je to trend. Nikad nismo imali manje para, a nikad nam novčanici nisu bili deblji. Ne znam, na žalost, nijednog džepara, a živo me zanima kako oni uspijevaju spojiti kraj s krajem u ovo vrijeme u kojemu narod šeta džepova punih bezvrijednih budalaština.

Takva je pošast posrijedi da ja iskreno vjerujem da će za koju godinu čovjek doći u crkvu na sakrament ispovijedi, a župnik će ga s druge strane drvene rešetke, prije nego mu odredi pokoru, tihim glasom upitati:

"Sinko, imaš li našu karticu?"

"Kakvu karticu?" začudit će se vjernik.

"Karticu s bodovima, časna Rozarija vodi evidenciju. Vidiš, za svakih dvjesto pedeset hiljada Zdravomarija dobiješ jedan bod. Kad skupiš deset bodova, automatski ulaziš u Kraljevstvo nebesko."

"Kraljevstvo nebesko?!", šapne oduševljeno onaj s druge strane rešetke.

"Tako je", složi se svećenik. "Zapravo, da te ne lažem, kad skupiš deset bodova možeš birati. Možeš uzeti Kraljevstvo nebesko, a možeš uzeti usisivač."

"To ne zvuči loše", primijeti vjernik.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )