Slaven Bilić duguje Kaptolu proviziju

Održava se
01.01.1901.

Što Bog može uraditi za nogometnu reprezentaciju? Osvjedočili smo se nekoliko puta do sada na Europskom prvenstvu kako su naši igrači vrlo pobožni, nose narukvice i medaljone s likovima svetaca i skupno se mole, a između dva treninga velečasni Zlatko Sudac im služi misu. Sve to zacijelo ima određenog učinka na našu odličnu igru.

Nevjerojatne pobjede nad Austrijom, Njemačkom i Poljskom vjerojatno su u određenoj mjeri plod milosti s neba. Na konferencijama za novinare poslije utakmica, napokon, igrači gotovo bez iznimke zahvaljuju Svevišnjem.

Nije možda osobito umjesno takve stvari pitati u ovim trenucima, ali koliko se točno procjenjuje da je udio Božje pomoći, četrnaest, dvadeset pet, trideset sedam, šezdeset tri cijela osam ili čak čitavih stotinu posto? Nekakav teolog sa smislom za matematiku trebao bi to precizno izračunati. Jer, reprezentacija je samo u ove tri utakmice utržila dvanaest i po milijuna eura i ako Bog pomaže, a nesumnjivo je da pomaže, red bi bio da reprezentativci i Nogometni savez zaradu podijele s Hrvatskom biskupskom konferencijom.

Recimo, za prvu pobjedu protiv Austrije Bog je sigurno pomogao oko petnaest posto. Za više nije bilo potrebe jer Austrijanci nisu baš jaka ekipa. Pa i treća je utakmica, s Poljskom, prošla bez većeg angažmana Stvoritelja neba i zemlje jer nam tada pobjeda više nije bila važna. Ali, protiv Njemačke, po duši valja priznati, Apsolut je ozbiljno potegao na našu stranu. Od Bilića i Markovića krajnje bi nezahvalno bilo ne priznati barem sedamdeset četiri posto, odnosno sedamdeset četiri stotine tisuća od milijuna eura koliko Uefa reprezentacijama plaća za svaku pobjedu. Taj bi novac, da su pošteni, naš izbornik i predsjednik Saveza dali Kaptolu.

Zapravo, kad bolje promislim, na te bi procjene možda trebalo dodati i koji postotak i koju tisuću eura više jer smo u sve tri utakmice igrali s katoličkim narodima. Jer, vidite, ni Austrijanci ni Nijemci nisu ateisti, a o Poljacima da i ne govorimo. Svi su se oni vjerojatno molili kao i mi, ali nebo je odlučilo podržati upravo nas. Razmislite malo o tome. Stavite se, na primjer, na mjesto Djevice Marije. Zar je njoj bilo lako odlučiti kome će se od svoje djece umilostiviti? Zamislite kakva je to drama morala biti u duši te prečiste žene?

Sjedne ona gledati utakmicu i još se premišlja tko joj je draži, a onda joj iz hrvatske svlačionice vjetar donese skrušeno mrmljanje: "Zdravo, Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus." Bogorodicu to dirne i odluči navijati za nas.

Ali, tek što je ona to pomislila, i iz njemačkog se stručnog stožera začuje smjeran šapat: "Gegrüßet seist du, Maria, voll der Gnade, der Herr ist mit dir. Du bist gebenedeit unter den Frauen, und gebenedeit ist die Frucht deines Leibes, Jesus", a onda se još i Poljaci krenu gorljivo tući u prsa vičući: "Zdrowas Mario, laskis pelna Pan z Toba, blogoslawionas Ty miedzy niewiastami i blogoslawiony owoc zywota Twojego Jezus."

Djevica se zbunjeno okreće sad jednoj, sad drugoj, sad trećoj nogometnoj reprezentaciji i naposljetku odabere nas. Treba li vam jasnijeg dokaza da naše svećenstvo valjano radi svoj posao?

To da su u nerazgovjetnom žamoru molitvi na mnogim jezicima Otac, Sin i Duh Sveti, Majka Božja i svi sveci naposljetku čuli i priznali samo one hrvatske, velika je pobjeda naše vjere. Oholo je to možda kazati, ali Bog nas najviše voli. Zato što molimo između treninga i postimo prije utakmice, mi smo jedini istinski predstavnici Katoličke crkve u ovome dijelu svijeta. Nas nijedna država ne može dobiti u nogometu. Osim možda Vatikana.

Ali, opet, tko zna, možda je dragi Bog pomagao i drugima, nego oni to nisu znali prepoznati? Poljak Lobodzinski, na primjer, šutira na gol, promaši pa pogleda u nebo i očajno zavapi:

"Bože, zašto?!"

A Bog to ne izdrži, nego razmakne oblake i gnjevnim basom drekne:

"Zato što si kreten! Trebao si dodati, Krzynowek ti je bio slobodan."

Teško je koji put zaključiti pomaže li Bog ili ne pomaže, čudnovati su, što se kaže, puti Njegovi. Ali, jedna je stvar, čini se, nedvojbena. Česi nisu nikakvi katolici.

Česi su, molim vas lijepo, već imali pobjedu u džepu, vodili su dva - nula i gotovo se plasirali u četvrtfinale Europskog prvenstva, da bi Turci, u samo dvadesetak minuta postigli tri zgoditka i izbacili ih s ostatka natjecanja. Čak i površnom teološkom analizom tog nogometnog ogleda zaključit ćemo da je između Boga i češkog naroda nekakav ružan nesporazum. Strah me je i upitati čime su Mu se oni tako zamjerili.

Pogledajte i sami. Igraju li katolici Česi protiv muslimana, kakvi su Turci, očekivali bismo - što? Očekivali bismo, dakako, da katolički Bog učini sve što je u Njegovoj beskrajnoj moći da se nevjernike nabije, da ih se doslovce ponizi s barem četiri - nula. Svemoćni je, međutim, prekriženih ruku ravnodušno gledao nogometno stradanje svoga naroda. Što bi strašnije Bog mogao napraviti da kazni Čehe? Možda još samo da im pobije prvorođence i pošalje skakavce da im unište ljetinu.

Naravno, iz opisanog bismo slučaja mogli donijeti i drugačiji zaključak i nimalo ne sumnjamo da će se naći prljavih heretika koji će se drznuti i takvo što kazati. Da je Bog, naime, pomagao Česima, ali da je na turskoj strani bio Alah, koji je sam jači od Oca, Sina i Duha Svetoga. Ali, to je takva bogohulna besmislica da o njoj ne vrijedi trošiti riječi. U petak navečer, kada turski nevjernici istrče protiv Hrvata, svi će vidjeti da je naš Bog u svemu, pa i u nogometu, sto puta moćniji od Alaha. Alah, za pravo reći, nema pojma o nogometu.

U trenutku kada ovo pišem, još se ne zna rezultat te utakmice, ali tvrdo vjerujem da će biti barem tri - nula za nas. Bog, naš dvanaesti igrač, učinit će da se turska obrana razmiče pred hrvatskim napadačima kao Crveno more pred Mojsijem. Mnoštvo je dokaza kako On bdije nad našom reprezentacijom, nebrojeno se puta i ukazao igračima i treneru. Jednom se, pričaju svjedoci, još na pripremama, u Tuhelju, javio iz gorućeg grma Slavenu Biliću i rekao mu:

"Stavi Pranjića na desnu stranu."

Božja ljubav čuva te momke s narukvicama, krunicama i medaljonima. Gospa je zbog njih obukla kockasti dres, a sveti Ante se išarao crvenom i bijelom bojom po obrazima, čitava nebesa navijaju za Hrvatsku.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )