Slike iz Leipziga

Održava se
01.01.1901.

Jedan od junaka legendarnog filma "Blade Runner" Ridleya Scotta čovjekoliko je robot-kiborg kojeg u filmu glumi Rutger Hauer. Premda sasvim ljudskog lika, Hauer-robot načinjen je u tvornici, gdje mu je uprogramirana i brza smrt. Prilikom gradnje, u tvornici su mu usađena i umjetna sjećanja na nepostojeću obitelj, djetinjstvo i pretke.

U jednom trenutku, Hauerov lik se otme kontroli i bježi. A lovac na odbjegle kiborge - Harrison Ford - svoju lovinu prepoznaje po tome što kiborzi opsjednuto skupljaju i čuvaju stare slike. Fotografije iz prošlosti postaju utočište za one koji negdje dolje duboko sumnjaju da prošlost uopće imaju.

Ta blejd-ranerovska opsesija fotografijama nestalog i prošlog svojstvo je koje nemaju samo Phillip Dickovi roboti. Putujući Europom, vidio sam da ga imaju cijeli gradovi i narodi.

U Kalinjingradu - negdašnjem pruskom Königsbergu koji je danas siva, jeziva ruska provincija - vidio sam ljude koji pokraj surih sovjetskih solitera prodaju kartoline istog tog mjesta kako je izgledalo nekad: umjesto cementnih nebodera, na slici ste vidjeli bijelo krečene, štrumfovske kuće s njemačkim drvenim fachwerkom.

U Dalmaciji, postoji cijeli mali biznis monografija sa starim krajolicima, knjiga u kojima "stvarnost" nije zagađena pričinom apartmana i vikendaških naselja. U Splitu, ne postoji ni jedan jedini suvenir ni razglednica koji prikazuje Rivu kakva je danas: u grupnom "denialu", tržište memorija pravi se da se "to" nije dogodilo.

Jedno od mjesta na kojima čovjeku na pamet padne Philip Dick i njegovi kiborzi koji skupljaju fotke, jest i Leipzig. Ovog tjedna, sajam knjige doveo me u ovaj trgovački grad u ravnici Saske, grad koji nije naročito glamurozno mjesto, ali je utisnuo svoj trag u europsku kulturu više nego mnoge milijunske prijestolnice. U Leipzigu je studirao Goethe i živio Leibnitz. Bach je u Lepizigu živio 28 godina i u "kolumnističkom" tjednom ritmu pisao po jednu pjevanu misu za svaku nedjelju i blagdan u crkvi Svetog Tome.

Leipzig je u baroku bio prvi europski distribucijski centar za kavu, u doba Weimara bio je sjedište vrhovnog suda, a kroz tristo godina centar knjižara i nakladnika. Bio je najveći njemački sajmišni grad, i četvrti po veličini ukupno. A onda je došla katastrofa: rat, bombe, potom seljenje granice na Odru, a na koncu DDR. Leipzig danas ima nezaposlenost 25%. U nekoliko zadnjih desetljeća srozao se sa 680 tisuća stanovnika na 510 tisuća.

To se vidi: kad idete ulicama, naići ćete na ljepuškaste historicističke katnice s kojih se ljušti žbuka, stakla su polupana, a na vratima stoji prašnjavi natpis "zu vermieten". U cijelim ulicama ne vidite svjetlo. Dok mi to govore, na pamet mi padnu cijene kvadrata od tisuća i tisuća eura u Dubrovniku, Visu, Primoštenu. Eto kako se svijet okrenuo, došao je neki susvita pa nitko više ne želi živjeti na masnoj saskoj ravnici, a svi hoće u kvrgavoj, kamenitoj Iliriji.

Leipzig je sadržajan grad - ima operu, šest kabarea, književni sajam, desetine azijskih restorana i britanskog šefa dirigenta. Lijep nije, ali je fascinantno zanimljiv u svojim proturječnim slojevima. Na glavnom križištu, s jedne je strane secesijski sklop, s druge niz bezličnih DDR-ovskih kubusa nalik ružnijoj inačici Novog Zagreba. U sredini je rokoko stup.

Na čelu trga, čudo neviđeno - staljinistička opera iz 1959., zdanje koje izdaleka izgleda kao da su ga mogli raditi Fellner i Helmer, a kad dođete bliže, vidite ornamentalni friz: srp, žito, zvijezda, šestar, čekić.

U tu operu svi eks-jugovići blenu jer mi takvu arhitekturu nismo imali. Ali, zato s druge strane nešto prepoznatljivo: koncertni Gewandhaus, modernistički kapric iz kasnih sedamdesetih, proizvod komunizma koji presporo dolazi arhitektonskoj pameti - mogao bi glatko stajati u Skoplju ili Sarajevu, u gradovima koji su se baš u ta doba silovito gradili. U susjedstvu, vidite rokoko i Honeckera. Tranzicijski high-tech, sovjetski klasicizam i vajmarski bauhaus.

A razlog zašto sve ovo pričam jest to što je i Leipzig jedno od onih mjesta koja su kolektivno obuzeta slikama prošlog, baš kao kiborg kojeg glumi Rutger Hauer. U kafićima, vidite vedute iz dvadesetih i tridesetih, slike nestalih kuća i ulica koje u srebrenoj emulziji dokazuju da su postojale. Posvuda, edukativni panoi: ovako je ovo mjesto izgledalo 1935., ovako 1895., ovako 1965. Posvuda potreba da se slikom pokaže i memorira Leipzig prije katastrofe, prije Hitlera i DDR-a, Leipzig koji je bio četvrti njemački grad, trgovao knjigama i kavom, sudio i skladao.

To osjećanje nešto je u čemu se ljudi s naših strana mogu prepoznati. Moji sarajevski, bošnjački prijatelji često se uzrujavaju zbog načina na koji bošnjačka kultura i publicistika glorificira "stari dobri" begovat i muslimansku aristokraciju.

U šezdesetima - u doba kad se Zagreb osjećao zauzdanim i pokorenim - najgledaniji film bio je Golikov "Tko pjeva zlo ne misli", dakle traktat o boljem purgerskom jučer. Kako su Rusi s Jeljcinom potonuli u tranzicijsko poniženje, počele su se pojavljivati "Ruske arke" i "Sibirski brijači".

Carska se Rusija počela prikazivati kao zlatno doba, carevi kao dobri babuške, romantiziranje prošlog postalo je utočište od nelaskavog danas. Prepoznajem isto to u mojoj Dalmaciji. Moja je supruga prodala tri izdanja historijske građanske kuharice, zato što je u podtekstu ona poručivala kako nismo uvijek bili divljaci iz betonara bez žbuke. Kako je u Dalmaciji više ključalo divljaštvo, agresija i akulturacija, ljudi su zidali utočište u pasatizmu. Svaku od 400 klapa koje su nastale u zadnjih deset godina nosi zrnce te motivacije.

Dok ovo pišem, Leipzig se nervozno vrpolji, jer u subotu u gradu je najavljena povorka filonacističkog NPD-a.

Pokušavam ući u glavu tim mladim, ošišanim tipovima, i najednom shvatiš da između nas i njih nije tako veliki jaz. Razni ljudi, od Leipziga do Sarajeva i od Kalinjingrada do Kaštela, nošeni su istim poticajem.

Sadašnjost im se ne sviđa i ne ispunja ih samopoštovanjem. Ono što vidi uokolo, unizuje ih. Ono u čemu traže uporište za samopoštovanje, jest prošlost. Prošlost bolja ili "bolja" postaje sredstvo da se ne osjećaš kao govno. Možda to ne rješava probleme, ali ih blaži, kao andol.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )