Slučaj semafor

"Gospodine, vašu osobnu kartu, molim."

"Vrlo rado, ali zašto?"

"Vi ne znate zašto sam vas zaustavio?"

"Ne pada mi na pamet."

"Prešli ste ulicu dok je svijetlilo crveno za pješake", upozorio me policajac strogo.

"O"! začudio sam se ja nevino.
 

Nisam ni primijetio da sam počinio prekršaj. Zamišljeno sam zakoračio na pust kolnik u gluho ljetno popodne ne gledajući semafor i ne razmišljajući o mogućim pogubnim i štetnim posljedicama svog čina. Možda bi izostanak namjere trebao biti olakšavajuća okolnost, ali policija kod ove vrste zločina zbog nečega ne razlikuje nehat od umišljaja, nego je jednako, kazna od tri stotine kuna za sve počinitelje. Možete platiti odmah, a možete dobiti uplatnicu. Ja sam zatražio ovo drugo i pričekao nekoliko minuta da nesvakidašnje ljubazan policajac na poklopcu motora službenog auta ispuni formular.

"Molim vas lijepo, ime vašeg cijenjenog roditelja?" upitao me je preko ramena, a ja sam se, prije nego ću mu odgovoriti, sekundu ili dvije dvoumio da se čovjek možda ne sprda sa mnom.
 
Gledajući kako policijski službenik mojim podacima kiti papir na kojemu se po sredini kočilo masno otisnuto "kriv je", iznenada sam shvatio zašto naše snage reda već mjesec i po ne uspijevaju naći dvojicu gangstera koji su motkama napali novinara Dušana Miljuša. Jednostavno su se mimoišli s njima. Naša policija lovi pješake, a Duškovi napadači bili su na motoru. Ipak, ne sumnjam da će i ovaj slučaj uskoro biti rasvijetljen. Nema savršenog zločina, naši iskusni kriminalisti znaju da napadači na Miljuša jednom moraju pogriješiti. Ruka pravde dohvatit će ih čim pokušaju prijeći ulicu na crveno.

Mafijaške ubojice, naoružani pljačkaši, lihvari, huligani, pedofili, obiteljski nasilnici, podmićeni suci, liječnici i gradski vijećnici, kradljivci auta i ratni zločinci, svi će oni naposljetku dolijati u policijsku zasjedu kod pješačkog prijelaza. Jednom u budućnosti redarstvo se možda čak suoči s organiziranim kriminalom. Organizirani je kriminal kad dvije ili više osoba zajedno krenu preko ceste dok je crveno na semaforu za pješake.

Zateknu li i vas u ovome prekršaju, savjetovao bih da bez razmišljanja platite kaznu. Ne žalite novac. Tristo kuna vrijedno je spokoja i spoznaje kako živite u sigurnoj, uređenoj državi gdje prekršitelji zakona ne mogu proći nekažnjeno.

Policijske snage raspolažu vrhunski obučenim ljudima i modernom tehnologijom. Mene su, na primjer, ulovili neposrednim uvidom, pozornik je stajao tek nekoliko metara dalje. Ali, on vjerojatno nije morao biti tu. Današnje kriminalističke metode tako su napredne da bi stručnjaci forenzičari mogli izolirati DNK iz malene kapljice sline i nepogrešivo identificirati počinitelja koji je na pješačkom prijelazu neoprezno bacio štapić od sladoleda, košticu breskve ili opušak. Prelazite li cestu na crveno, ne ostavljajte tragove. Ili, još bolje, zaustavite se. Ne žurite, pričekajte zeleno svjetlo. Zločin se ne isplati.

Pogledajte mene. Sad imam rješenje o kazni i uplatnicu na tristo kuna koji mi noćima ne daju spavati. Prijatelj Vinko Radovani savjetuje mi da ne platim. Njegov sin, također Vinko, kaže da se žalim. A što bih uopće mogao napisati u žalbu na ovakvu kaznu i prekršaj? Da sam hodao na crveno zbog teškog djetinjstva?

"Naravno, teško djetinjstvo", složi se Vinko Stariji. "Osim toga, stavi da si iz radničke obitelji."

"Zajebi, radnička obitelj više ništa ne znači", suprotstavi se Mlađi. "Bolje reci da te je otac zlostavljao."

"Nemoj, onda će ti policija doći ocu", upozori Stariji. "Radije spomeni školu."

"Šta sa školom?"

"Škola ti je bila daleko."

 "Pa i nije baš."

"Napiši da si svako jutro po snijegu do pasa hodao šezdeset pet kilometara do škole i natrag."

"Puno je šezdeset pet", pobunim se ja.

"Poslušaj šta ti ja govorim i nećeš pogriješiti", samouvjereno će Vinko Stariji.
 

Ipak, mislim da ga neću poslušati. Platit ću kaznu, kako sam već rekao, ili ću možda, da uštedim, otići u zatvor. Čuo sam da u zatvoru zapravo uopće nije loše onima što su prešli cestu na crveno. Tamo su organizirani u bandu čiji se članovi prepoznaju po biljegu na lijevom ramenu, crveno tetoviranom čovječuljku što stoji mirno, spuštenih ruku u crnom krugu. Baš kao na semaforu za pješake.

Tako ih i zovu - Pješaci. Oni po čitav dan dižu utege u zatvorskom dvorištu i svi ih se drugi štićenici kaznionice nasmrt boje. Masovne ubojice, silovatelji i razbojnici zaobilaze ih u širokom luku. Pješaci su najokrutnija zatvorska banda. Pamti se, recimo, da je jedan Pješak u Lepoglavi odgrizao nos cimeru u ćeliji, samo zato što je ovaj pjevušio Seku Aleksić.

"Pješaci nisu ljudi, to su zvijeri", pripovijeda mi užasnuto zatvorski psiholog. "Doslovno ih je nemoguće resocijalizirati. Stravično je visoka stopa recidiva među njima. Tko jednom prijeđe cestu dok je na semaforu crveno za pješake, gotovo je sigurno da će to napraviti ponovno."

"Strašno!" šapnem ja zgranuto. Ova priča ponešto me je ipak pokolebala u namjeri da odem u zatvor. Premda sam zgriješio, htio bih vjerovati da moj život ipak nije sasvim izgubljen, da ću platiti svoj dug društvu i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, da nitko moju djecu neće pokazivati prstom i govoriti: "Njemu je ćaća prelazio preko ceste na crveno".

Odlučio bih se na zatvorsku kaznu ustvari samo da je zatvor u Imotskom. Onda bih bio blizu kuće i rodbina bi me svaki dan posjećivala, nosila mi knjige, časopise, cigarete, kolače i voće. Kada sam čuo da će se u mome zavičaju graditi zatvor, pomislio sam kako bi se gotovo isplatilo s najlonskom čarapom preko glave upasti u neku banku, samo da me u policijskom kombiju bez prozora odvezu među zemljake.

No, čini se da će mi to ostati samo pusta želja, jer kako vrijeme prolazi, sve je izvjesnije da od imotskog zatvora neće biti ništa, nego će se graditi u Šibeniku. Imotska je vlast prije neki dan u novinama žučno prosvjedovala zbog ove odluke. Kao i mnogo puta do sada, ljudi se osjećaju zakinutim i izdanim. Zatvor im je jamčio zapošljavanje najmanje stotinu građana, zatvorskih čuvara i zapovjednika straže, vozača, činovnika, kuharica, čistačica i hauzmajstora. Oni bi imali razloga ostati u Imotskom, zaustavilo bi se iseljavanje, čitava bi krajina živnula.

Turobne socijalne prilike u mome rodnom kraju mnogo su me puta ražalostile, ali nešto ovako ubogo dosad uistinu nisam čuo. Može li jedan grad uopće dublje pasti od stanja u kojemu mu samo zatvor garantira gospodarski prosperitet?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )