Smrt Radovana Karadžića

Kada su poslije mnogo godina skrivanja uhvatili Antu Gotovinu, hrvatskog optuženika za ratne zločine, otkrilo se da se naš zemljak u bijegu krasno provodio.

Putovao je kao James Bond, spavao u skupim hotelima, kartao bakaru u kockarnicama, gledajući zvjezdano karipsko nebo pijuckao je konjak nakon večere i u bijelom lanenom odijelu plesao rumbu na pješčanim plažama. "Adieu", šapnuo bi on ljepotici nakon posljednje numere orkestra i tek nekoliko sati kasnije odletio put Haitija, Paragvaja ili Obale Bjelokosti.

Kada su poslije mnogo godina skrivanja uhvatili Radovana Karadžića, srpskog optuženika za ratne zločine, bilo je to u rasklimanom smrdljivom autobusu za Batajnicu. Duge raščupane brade, bezumno žmirkajući iza socijalnih naočala djelovao je kao brodolomac kojega su spasili s pacifičkog atola gdje se hranio samo kokosima i sirovim rakovima.

Zar vam ova priča nije vjerodostojan dokaz kako su Hrvati duševan narod, svjetlosnim godinama ispred svojih istočnih susjeda? Naš general je za bijeg lijepo dobio devizne dnevnice i obišao svijet kao penzioner iz Miami Beacha. Ante Gotovina je vitak i preplanuo jahao deve u dolini Nila, jurio rikšom u Bombayu i saonicama s psećom zapregom na Aljasci, letio je cepelinom, gonio goveda s gaučima, da bi naposljetku, na Tenerifima, ostavio nepopijenu bocu Marques de Caceresa i otišao u Haag kao oficir i džentlmen.

Nesretnog Karadžića, s druge strane, Srbi su ostavili da se sam snađe, a sada će mu, da se ne osramote, prije izručenja vjerojatno morati raskuhati odjeću i otrijebiti ga od nametnika.

Kada vidite zaraslog i zapuštenog bivšeg predsjednika Republike Srpske, rekli biste da je to neki nevoljnik što su ga priveli zbog skitnje, maločas da su ga probudili na kartonskom ležaju u parku kraj kolodvora. Takve kao Karadžić ja obično vidim na književnim promocijama i otvaranjima izložbi kako kradu čips. Ne mogu razumjeti zašto se bijednik uopće skrivao. Od straha je valjda bio šenuo. Svatko bi normalan njegovu ušljivu egzistenciju mijenjao za ćeliju u Scheveningenu, toplu vodu i tri obroka dnevno, knjižnicu i brzu internetsku vezu, poticajne intelektualne razgovore sa Šešeljem i ping-pong s Tutom.

Gotovo vam dođe žao te jadne prljave zvijeri što se skrivala po podstanarskim špelunkama i živjela od neredovitih honorara nekog šarlatanskog časopisa o alternativnoj medicini, varajući budalastu sirotinju pričama o energiji, harmoniji, svemirskom zračenju i trećem oku.

Ne može mu se ipak poreći da je inteligentno izabrao svoj novi identitet. U polusvijetu iscjelitelja i vidovnjaka što skidaju uroke, bacaju grah, gledaju u kuglu i razdvajaju ljubavnike, ne traži se uistinu nikakva kvalifikacija ni ime. Ne gnjave vas ni tko ste ni odakle ste, nego je, dapače, poželjno imati zvučan pseudonim i nepotpunu biografiju. Od takvih se ljudi upravo očekuje da su tajanstveni, dojmljiviji su što se o njima manje zna, a ako se tkogod i upita o njihovoj prošlosti, pacijenti će radije povjerovati da su godinama meditirali u manastiru ili na Himalaji tragali za rijetkom travom što rak gušterače liječi kao rukom odnesen.

Iscjelitelj, osim toga, ljudima obično svijetli aurom blagosti i spokoja, da nitko živ ne bi pomislio da je taj čovjek klao Bošnjake u Srebrenici. Napokon, nema zanimanja, osim možda umjetničkog, koje je prikladnije za dugu kosu i bradu koji će sasvim sakriti čovjekovu ličnu fizionomiju.

Radovan Karadžić skrojio je sebi savršenu novu građansku osobu, doktora Dragana Davida Dabića, u kojoj je više od desetljeća sasvim slobodno hodao ulicama, među svijetom, kraj policajaca i špijuna, ispred fotoaparata i televizijskih kamera. On je, dakako, ološ, bešćutni zločinac, moralni otpad koji valja zakopati u zatvor da ne kontaminira okolinu, ali ne možete se ne zadiviti njegovom lukavošću, kako je to spretno napravio.

I kako se promijenio, a u osnovi ostao jednak.

Ono što je u ratu i malo prije njega, prije petnaest ili dvadeset godina, radio sarajevski psihijatar Radovan Karadžić u bitnome se zapravo ne razlikuje od posla kojim se do prije neki dan bavio beogradski iscjelitelj Dragan Dabić. Jer, što je zapravo alternativna medicina? Ilustrirat ću vam to kratkim, nepismenim oglasom koji sam nekidan ugledao u jednim novinama, u rubrici gdje se traže i nude usluge vidovnjaka i iscjelitelja:

"Tražim osobu koja može vratiti voljenu osobu uz garanciju!"

Možete li sebi predstaviti muškarca ili ženu koja je ovo napisala? Osjećate li njegov ili njezin očaj i glupost? Bosanski Srbi, u vrijeme kad im je na čelo stao Karadžić, nisu bili ništa bolji, na stvari je bila jednako užasna kombinacija idiotizma i beznađa. Takva je duhovna pustoš, takvi su izgubljeni, dezorijentirani ljudi i narodi u ratu i pacijenti iscjelitelja, oni traže za vođu poremećenog čovjeka, manijaka koji će ih uvjeriti da je nemoguće moguće.
 
Radovan Karadžić je promijenio ime, adresu i zanimanje, a ostao jednaka budala, samo što je naivce prije varao političkim opsjenama, a kasnije je uzeo prodavati zdravstvene tlapnje, proglasio se majstorom meditacije što liječi autizam, multiplu sklerozu i epilepsiju i uvjerava da svatko od nas, pravilnom ishranom i disanjem, može živjeti između sto dvadeset i sto pedeset godina.

Ovo posljednje nekadašnjem predsjedniku Republike Srpske zacijelo će biti velika utjeha uskoro, kada mu haaški sudac očekivano odreže četrdeset godina robije. Iz zatvora će izaći kao mlad čovjek, jedva koju godinu preko sto će imati. Još će mnoga životna veselja stajati pred njim. Premda osobno dvojim u ovakav kraj. Ako mene pitate, Radovan Karažić će nedugo nakon izručenja umrijeti u ćeliji u Scheveningenu. To je jasno kao dan. Mogu vam do posljednjeg detalja opisati sve kako će biti.

Stražaru što prati aktivnosti zatvorenika putem nadzornih kamera u njihovim sobama bit će čudno da Karadžić ne ustaje na doručak pa će poslati kolegu da mu još jednom pokuca na vrata. Pola kasnije njih dvojica će ući u ćeliju i otkriti da onaj na postelji ne diše. Stavit će mu ogledalo pred usta i opipati puls na vratu, a zatim žurno pozvati upravitelja i liječnika. Ovaj drugi moći će samo žalosno ustanoviti zatvorenikovu smrt.

Možda sat kasnije to će biti udarna novost na svim televizijskim postajama i portalima. Tuga i nevjerica zavladat će Srbijom. Tri dana kasnije više od pola milijuna ljudi doći će na posljednji ispraćaj Radovana Karadžića, u njegovu rodnom mjestu, selu Petnjici kraj Šavnika u Crnoj Gori. Na sprovodu će predsjednik Radikalne stranke Tomislav Nikolić strašnim glasom grmiti o izdaji, a tisuće poklonika pokojnikova lika i djela ubit će se domaćom šljivovicom. U nekoliko slučajeva i doslovno, sa smrtnim ishodom.

Groblje će opustjeti koji sat nakon sprovoda. Na Petnjicu će se spustiti topla rujanska noć, pjesma zrikavaca i samotno ćukanje jednog ćuka. Negdje oko pola noći na mjesečini će se ocrtati dvije muške figure, zaustaviti se iznad svježeg groba neprežaljenog vođe i zabiti lopatu u zemlju. Kopat će možda tek dvadesetak minuta prije nego što tupo udare u dasku. Malo kasnije izvući će sanduk iz četvrtaste rupe i, po dogovoru, sedam puta kucnuti. Dvaput brzo, tri puta polako, dvaput opet brzo.

"Tata, jesi živ?" usplahirenim će šaptom upitati Saša Karadžić.

"Živ, bogami", odgovorit će mu Radovan Karadžić iz lakiranog sanduka veselo se smijući.

Glupi nizozemski čuvari nikad nisu čuli za indijske jogine, majstore meditacije koji snagom volje mogu zaustaviti disanje i rad srca. Još će oni čuti za Radovana.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )