Sofija Andruhovič : Felix Austria

Vjerojatno je za roman koji postavlja pitanja o tome što je stvarnost, a što iluzija, čujemo li ono što želimo čuti ili ono što je rečeno, i možemo li stvari uopće vidjeti kakve one zaista jesu, dobro da započne atmosferičnim opisom gradskog društvenog života, točnije mađioničarske predstave. U ovom slučaju, izvjesnog iluzionista, chevaliera Ernesta Thorna. Nije nam teško zamisliti tu kinesku pagodu i „oživljene“ plesače strašila čiji se udovi jedva pokreću na zvukove sitara, kao ni lebdeće dijete u turbanu, iscrtanih očiju, ili stariju ženu koja uz hropce umire na pozornici, na zaprepaštenje napirlitanih gospođa. Dodamo li tome i misteriozne nestanke relikvija i svetih predmeta iz hramova, koje povezuju s Thornovom trupom, imamo savršenu formulu za krimić. No, "Felix Austria" (Edicije Božičević, 2018; prev: Domagoj Kliček, Dariya Pavlešen), nagrađivan ukrajinski bestseler spisateljice, prevoditeljice i publicistkinje Sofije Andruhovič nije ni krimić ni ljubavni roman. Knjiga je to o psihološkom sazrijevanju jedne neprivilegirane žene, ispričan njezinim glasom.

Felix Austria Andruhovič Sofija

Radnju romana autorica smješta u svoj rodni Stanislaviv – doduše fiktivan – provincijski grad u zapadnoj Ukrajini koji je 1962. promijenio ime u Ivano-Frankivsk, a kroz stoljeća i nekoliko vlasti. U razdoblju o kojem se govori, kraj devetnaestog i početak dvadesetog stoljeća, pripadao je Austriji. Početkom 90-ih taj će isti grad, nastanjen piscima, pjesnicima, slikarima, prevoditeljima i nezavisnim izdavačima, postati literarna metropola. Ukrajinski autor i prevoditelj Juri Andruhovič, predvodnik njegovih umjetnika i otac Sofije Andruhovič, takozvani fenomen Stanislaviv objašnjava glasinom koju je, prema riječima slavista Holgera Gembe, sam pokrenuo. Neugledan Ivano-Frankvivsk na razglednici, tvrdi Andruhovič, podsjetio je dva zapadno-ukrajinska hipika na Macondo, izmišljeno mjesto o kojem piše Gabriel García Márquez. Ali prema kritičarima, nastavlja Gembe, fenomen su ustvari lokalni umjetnici i pisci koji su se okrenuli Zapadnom postmodernizmu nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Protagonistica i naratorica je, dakle, Rusinka Stefanija Čornjenko, impulzivna i naivna žena čiji su roditelji nekada pomagali u kućanstvu imućnog doktora Agnera i živjeli u obližnjem kućerku. U jesen 1868., u velikom požaru koji je zahvatio pola grada, stradali su i njezini roditelji i doktorova žena Tereza. Doktorovu kći Adelu i nju spasili su susjedi, a doktor Stefaniju prihvatio kao svoju. Stefanija i Adela postaju toliko bliske da dijele i noćnu posudu koju, pak, prazni Stefanija. Ali sve se mijenja Adelinim brakom s Petrom, galicijskim Ukrajincem koji kleše kipove za grobove, nakon čega Stefanija i Petro postaju rivali.

Adele i Stefanija međusobno se veoma razlikuju. Adela je opisana kao krhka i blijeda, papirnate kože i plave kose. Nimalo nalik snažnoj i ne konvencionalno lijepoj Stefaniji, doduše impresivne tamne kose s bakrenim odsjajem, kojoj nabavljanje hrane i spravljanje delicija poput boršča od veprovine i graha ili tartufa skuhanih u umaku alla Madeira pruža osjećaj svrhe i stabilnosti – Stefanija hranom komunicira sa svijetom oko sebe. Adele je neplodna, Stefanija ne želi djecu. Stefanija želi samo voljeti Adelu, u transu predanosti otkako je doktora Angera na samrti čula kako govori da su ona i Adela poput dva isprepletena stabla i da joj mora služiti. Moguće bi se slična raspodjela uloga nametnula i sama od sebe i da nije razlike u njihovom društvenom položaju jer Stefanija Adelinu bespomoćnost opisuje gotovo parodičnom: sa svojom vječnom anemijom i migrenama, Adela je hirovito, zahtjevno dijete nesposobno za samostalan život. Ona je i tašta i opsjednuta frivolnostima, ljubomorna na mogućnost da njezin otac voli Stefaniju kao vlastitu kći. 

Stefanijino emotivno buđenje započne kada se u gradu ponovno pojavi Josip Ridni, nekad učenik doktora Angera, sada unijatski svećenik, oženjen, nespretan i velikog nosa, kojeg su još dok je studirao medicinu zanimale interferencije znanosti i vjere, živčani sustav čovjeka, magija i telepatija. Josip je proučavao Franza Mesmera, Jean-Martina Charcota i Ambroise-Augustea Liébeaulta, zanimao se za hipnoanesteziju kirurga Jamesa Braida. Funkcioniraju li hipnoza i vjera po sličnim mehanizmima, mogu li se tako objasniti mistična iscjeljenja, pitao se. Ne čudi da je medicinu konačno zamijenio vjerom. Zbog njegove pažljivosti i obzirnosti, Stefanija se zaljubljuje u Josipa, iako shvaća da je to ljubav koju neće moći realizirati. Ipak, neko vrijeme se osjeća kao da se probudila. Ne hoda, nego lebdi gradom, sa zanimanjem promatrajući sve oko sebe, optimistična i laka. A pojavljivanjem zagonetnog dječaka (kasnije nazvanog Feliks), šutljivog i savitljivih zglobova, koji je pronađen usnuo među kamenim anđelima u Petrovoj radionici, prekriven mramorom prašinom, njezini emotivni registri zabilježit će i navalu majčinskih osjećaja. 

Stefanijinu zatečenost novim iskustvima i bolno preispitivanje sebe koje iz toga proizlazi Andruhovič posreduje upečatljivim slikama. Na biciklu izlazeći iz poplavljene tržnice, sa živim linjacima za oca Josipa u košari (jer ih nije mogla dati ubiti), Stefanija zapinje za bačvu i pada licem u lokvu. Linjaci ispadaju i trzaju se u blatu, muškarac joj pomaže ustati, a ona se osjeća poniženom i bespomoćnom. Plače dok kiši. Drugi put će ugledati štakoricu kako juriša na pse koji su joj napali gnijezdo. Sram zbog vlastite podložne egzistencije, kako sama kaže, neplaćenog rada u kućanstvu doktora Angera i neljubavi prema sebi zrcale se u prizoru izloženih, slijepih štakorčića. 

Andruhovič nam i samim jezikom približava emotivna stanja protagonistice. Pišući iz perspektive zaljubljene i zbunjene žene, autorica prelazi u staccato rečenice, ubrzava tempo: Miris prstiju. Tamjan. Kuhana krema od vanilije. Sladak okus na jeziku. Hrapavi prsti. Razjapljena usta…

Dosljedno početku, rasplet romana na neki je način razotkrivanje mađioničarskoga trika, uviđanje do tad skrivenih detalja koji su omogućavali iluziju. Autorica progovara o odnosu između egoizma i altruizma, granicama percepcije, prirodi milosrđa i ispravljanju vlastita iskrivljenoga stabla. No, roman ne treba čitati samo zbog slojevite priče puno preokreta (koje ovdje ne treba odavati), već i zbog njegovih rečenica, odrješitih, ali i meandričnih, zbog poetičnosti lišene sladunjavosti i autoričinog istančanog osjećaja za apsurd. Felix Austria također je i multisenzorna knjiga: čitajući osjećamo miris petroleja, pudera i parfema, pliš i saten pod prstima, okus bademovog mlijeka sa šećerom. Ali možda me se ipak najviše dojmila originalnost autoričinih poredbi i metafora. Stube, naprimjer, nalikuju vodenom viru koji neumoljivo vuče na dno. Ili na klepsidru iz koje istječe vrijeme. Zamislila sam da sipi vitražna kiša od raznobojnih stakalaca, reći će Stefanija, čija je kosa poput slapa od maslinova ulja, a ona sama kristalna čaša patnje. Njima nas ovaj roman suočava s beznadnom prozaičnošću naše svakodnevne perspektive na život onako kako to čini najbolja književnost.

Sofija Andruhovič

Felix Austria

• Prijevod: Domagoj Kliček, Dariya Pavlešen
• Edicije Božičević 05/2018.
• 320 str., meki uvez s klapnama
• ISBN 9789537953799

Fikcionalni Stanislaviv mali je grad na prijelazu iz 19. u 20. st. i jedan od glavnih likova-svjedoka prijateljstva između kćeri siromašnih Rusina Stefanije Čornjenko, i Adele Anger, kćeri dobrostojećega doktora. Nakon doktorove smrti, Stefanija postaje Adelina služavka, a to će, s Adelinom udajom i nenadanim ulaskom dječaka Feliksa u njihove živote, postati priča o jednom nevjerojatnom i na trenutke začudnom i teškom prijateljstvu.