Spam napada
Sjećate se crtića o Gustavu?! Davali su ga obično u pauzi između dva poluvremena nogometne utakmice. E sad, ja mislim na baš konkretan crtani - onaj kad Gustav ne može obrisati kap tinte, pa se fleka pomalo širi, širi, dok ne opitura cijeli svemir u crno. Ono što se dogodilo svijetu u spomenutom animiranom filmu, ilustrativno se, u stvarnosti, događa na jednoj drugoj razini, na razini mentalne higijene svakog pojedinca kojeg resi makar naznaka inteligencije.
Govorim o fenomenu spama i(li) spamanja, koji se ne odnosi isključivo na elektronsku poštu (po definiciji je spam svaka masovna poruka koju ste primili, a niste tražili), već se poput mutiranog virusa prilagođava i razmnožava ama baš svugdje. Nema više urbanog kutka u koji bi se čovjek skrio, a da ga sa svih strana ne zbombaju slogani, oglasi, letci, propagandne poruke, lanci sreće, telefonske ankete i prezentacije, pamfleti, flajeri…
Tja! Evo dok sam napisala trinaest redaka, u mojem su se e-mail sandučiću već ugnijezdile dvije spam ptičice: jedna mi blablabla nudi Viagru, a druga obećava blablabla bogatstvo ukoliko uplatim 8 dolara na blablabla. Takve poruke obično ne dođu do inboxa, već završe u junk mailu i uopće ih ne otvaram, ali što učiniti tamo gdje ne možeš ugraditi filter za virtualno i ino smeće?!
Jutros, primjerice, otvaram vrata, a pred njima adolescent s naramkom reklamnih letaka u formi tanjeg časopisa. Ugledavši me, ni pet ni šest, baci mi pred noge omanji mac papirušina, te promrsi: izvol'te i prije negoli sam se odšokirala, da petama vjetra. I što da mu radiš? Tip zarađuje za kruh, a upravo to mu je u opisu radnog mjesta. Tko je meni kriv što nemam sandučić, ha?!
Zašto li se taj fini vrijedni mladić s naramkom propagandnog materijala, uputio zorom ranom obavljati svoj subverzivan posao? Zato što u to vrijeme ti, pošteni čitatelju, spavaš ili se meškoljiš u toploj postelji ni ne sluteći da ti mulac u poštanski sandučić upravo nabija nekoliko identičnih smotuljaka koje ćeš istog trena kad ih iščupaš iz one uske bužice za kuverte, poderati i baciti u škovace (ukoliko nisi ludo zainteresiran za kupnju kineske bušilice, rumunjske šunke i nekog sasvim pristojnog regala na sniženju).
I dotični mladac i njegov vrli poslodavac dobro znaju da bi moglo doći do verbalnog ekscesa, ako ne i fizičkog kontakta, jer za tebe je, i u tom imaš moje razumijevanje, to isto kao da ti je nepoznat netko otvorio kućna vrata i u hodnik iskrcao svoju vreću sa smećem. Zorni dokaz revnosti i predanosti poslu ovih otjelovljenih spamerskih kurira je predvorje stana u susjedstvu u kojem već mjesecima nitko ne stanuje i do kojeg će se vlasnik, kad se pojavi, od kapije do vrata vjerojatno morati probijati ralicom.
Za sunčanih dana prepunih bure, ulice nalikuju na početnu scenu iz „Vrtloga života“ , a glavni protagonisti tog vrtloženja su upravo letci (u formi nešto tanjeg časopisa) s kineskom bušilicom, šunkom i regalom na sniženju, zajedno s veselim sestrinstvom go-go plesačica otrgnutim sa šofer šajbi ispod brisača.
Što se mentalne ekologije tiče, preostalo nam je, kao kompjuterima - razviti filtere; to je ono kad uopće ne čujete i ne vidite reklame, a onda one u borbi za vašu pažnju postaju još dovitljivije i nametljivije. Ne bi me začudilo da je sljedeći stupanj u evoluciji čovjeka junk mozak - jedna futuristička priraslica na mozgu, veća od njega samoga, u kojoj je pohranjeno sve ono smeće koje nam uzima vrijeme, nerve i novac, koje nas gnjavi i proizvodi dosadu.
Ili će naš unutrašnji svemir zacrnit ko Gustavov?! Dakle, da rezimiram: nafrkali smo, a da apsurd bude veći, mozak nam neće popapati neka viša inteligencija iz druge galaksije nego običan priglupi spam.
( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )