Spasonosni bankrot

Održava se
01.01.1901.

Vjerojatno i vi sa svojim mužem ili ženom gdjekad u sitnu uru počnete takav razgovor. Šapćete u tmini kad djeca pozaspu, računate što imate, a što nemate, gdje ste bili, a gdje ste sada i čemu se u budućnosti možete nadati.

Moja žena u tim je prilikama obično panična, a ja sam trezveniji, premda, ne znam, lako može biti da je zapravo ona razumna, a ja naprosto idiot.

“Na vlasti su nam ohole i neodgovorne neznalice”, reče prije neku večer moja supruga turobno.

“Naravno”, kažem ja. “Na vlasti su uvijek ohole i neodgovorne neznalice. Možeš li se sjetiti jednog jedinog dana u svom životu da je bilo drugačije. Ili u čitavoj povijesti, kad smo već kod toga. Ti reci jednog našeg vladara koji je bio normalna osoba, a ja ću ti dati hiljadu kuna za svaku godinu njegove vladavine.”

U sobi nastupi tišina. Ona razmišlja, a ja znam da nema šanse. Zemlju su uvijek vodile budale. Naši vladari, i tuđinci i oni narodnog podrijetla, zastrašujuća su skupina okrutnih i samodopadnih luđaka. Svaki od njih, istina, naći će pokojeg obožavatelja, ali ja bih se smrznuo od užasa da ijednoga od njih vidim blizu svoga sina ili kćeri.

“Ali, bankrotirat ćemo”, jaukne ponovno moja žena iz mraka.

“Tko će bankrotirati?”

“Pa mi, Hrvatska.”

“Nismo mi Hrvatska, dušo. Hrvatska je Ivo Sanader, Dragan Primorac, Darko Milinović, Jadranka Kosor, Ivan Šuker i još nekolicina, a mi, premda imamo određene zajedničke interese, ne možemo se baš poistovjetiti s njima. Nismo se, za početak, ni zadužili ni trošili više nego što smo zarađivali. Oni nikad nisu rješavali naše probleme, niti ćemo mi sada od svoje ušteđevine spašavati njihovu gubitašku firmu. A i zašto bismo? Ivo Sanader ne bi se uznemirio da ti ili ja ostanemo bez posla, niti ćemo ti i ja izgubiti san i apetit ako Ivo Sanader završi na birou.”

Znam da ovo zvuči klimavo i neće ospokojiti moju ženu, ali zaista, razmišljate li o odnosu države i pojedinca, morate se upitati što je taj veliki aparat zapravo učinio za vas i što mu vi dugujete. Otkad znate za sebe, a iz priča starijih poznato vam je da ni prije nije bilo drugačije, država jede više nego što privređuje, a usluge koje vam pruža, obrazovanje, liječenje, sigurnost, pravednost, prometna povezanost i slično, uvijek su bile, blago rečeno, manjkave. Tašti manijaci na vlasti listom su bili spori, loši i skupi. Javnim interesom do jednoga su nazivali nešto što nije imalo blage veze sa zdravom pameću, a kad bi voda došla do grla, začuđeno bi se pitali jesu li im stvarno trebale žirafe na Brijunima.

Da itko pokuša voditi kućanstvo onako kako se ovdje vodi država, djeca bi mu kopala po kantama. Nijedan od nas, na primjer, ne bi novac za hranu potrošio u lunaparku, a upravo je tu stvar Ivo Sanader učinio s Rukometnim prvenstvom. I još, kako je sujetan, nikad neće priznati da je zeznuo. Normalan čovjek prirodno će željeti ostati po strani od takvog bezumnika, držati razmak, ne vezivati svoju sudbinu za njegovu sudbinu. Povijest nas, napokon, uči da tako treba i da je tako oduvijek bilo. I mi i naši preci živjeli smo i živimo nezavisno, a često i usprkos državi. U boljim obiteljima gaji se zdrav oprez prema patriotskom entuzijazmu.

S takvim mislima ja dočekujem i aktualnu recesiju i najavu bankrota Republike Hrvatske, ni prvu, ni zadnju svinjariju koju ću doživjeti od voljene domovine, jednu od mnogih koje sam vidio i tek trebam vidjeti prije nego što napokon ugledam lice Gospodnje. Što se mene i mojih najbližih to uistinu tiče? Nemam iluzija da će me kriza zaobići, vraćam i vraćat ću, kao i svi, dio kretenskog duga koji Vlada nije trebala napraviti.

Ipak, oprezno sam trošio, čuvao se nacerenih manekena koji su mi nudili brze kredite i ni na trenutak nisam povjerovao u predizbornu laž da nepokolebljivo koračamo iz pobjede u blagostanje kredita. Zbog svega toga vjerujem kako imam dobre šanse da loša vremena preživim bez ozbiljnijih ozljeda.

No, bankrot države ne prestaje me uzbuđivati. Što je to, uistinu? Svi pričaju o bankrotu, ali još mi nitko nije znao objasniti kako on zapravo funkcionira. Gdje je to još bilo? Kako su ga tamo napravili? U kojoj je mjeri, za početak, propast jedne države jednaka propasti jednog poduzeća? Pokušavam to zamisliti, ali iskreno, dosta mi apsurdno zvuči.

Netko iz Međunarodnog monetarnog fonda doći će, pretpostavljam, i kazati: “Vi ste gotovi, prdnuli ste u rosu. Imate, istina, neke lijepe nekretnine, Brač, Hvar, Dubrovnik, Plitvice, Kopački rit i još nekoliko stvari na zgodnim lokacijama, ali sve je džaba. Sadašnji vlasnici i menadžment usrali su motku. Dugovi vam znatno premašuju vrijednost imovine. Najbolje čega se možemo dosjetiti je da prodamo Republiku Hrvatsku za jednu kunu”.

Ili nas možda ipak ne bi prodali za jednu kunu? Ememef valjda ipak ne bi učinio nešto tako neozbiljno da nas za male pare prepusti nekakvom hohštapleru. Vjerojatnije mi je da će poslati nekoga da konsolidira poslovanje. Čovjek, stručnjak, nije završio Prometni fakultet kao ovi naši. Doktorirao je na uglednom sveučilištu, autor je nekoliko zapaženih knjiga o makroekonomiji, u referentnim znanstvenim časopisima objavio je nekoliko stotina članaka. Predsjednik Ememefa dođe mu jedno jutro i kaže:

“Hans Jurgen, ti ćeš biti stečajni upravitelj Republike Hrvatske?”

“Republike Hrvatske? Tih idiota? Zašto ja!?” zavapi nevoljni čovjek.

“Izvlačili smo slamčicu”, objasni predsjednik.

Hans Jurgen doći će, dakle, u Zagreb i zacijelo se smjestiti u Esplanadi. Prvo jutro obići će Pantovčak i predsjednika Mesića uvjeriti da mirovina ne znači da je čovjek umro. Ne treba klonuti duhom, mnogi su upravo u trećoj životnoj dobi našli sreću i smisao.

Stečajni upravitelj spustit će se zatim do Banskih dvora, postrojiti premijera i ministre i pristojno, ali odlučno im kazati da isprazne ladice, razduže službene automobile, uzmu tri plaće i izvole otići. Jadranka Kosor plašljivo podiže dva prsta.

“Izvolite?”

“Oprostite, a kamo da odemo?” upita ministrica obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti.

“U vražju mater, gospođo”, kaže joj Hans Jurgen ljubazno.

Negdje u dnu sale začuje se odjednom bolni jecaj. Svi se zaprepašteno okreću i u golemoj nelagodi gledaju ljudeskaru Šukera kako neutješno rida.

Kad bolje razmislim, bankrot možda uopće ne bi bio loše rješenje.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )