Sponzoruše među piscima

Održava se
01.01.1901.

Profesionalcem se u nekom poslu možeš nazvati ako živiš od njega, a ne ako ti  republička samoupravna zajednica u kulturi ili Božo Biškupić dodijele godišnju stipendiju. Ako se ogrebeš ovdje i ondje, nađeš sponzora za štampanje, to je kao dobar poslovni rezultat i ti si profesionalac?

S nevinim se povodom posljednjih dana u nas izlegla čudna politička afera. Istražujući prošlost premijera Sanadera, novinari Globusa razgovarali su sa splitskim esdepeovcem, saborskim zastupnikom Veljanom Radojkovićem, koji mu je prije mnogo godina bio šef u izdavačkom poduzeću Logos, na što se neočekivano bijesno javio ured predsjednika Vlade, tvrdeći da bi se Radojković trebao pokriti ušima, jer da je u izdavaštvo došao kao pouzdanik vojne kontraobavještajne službe i kao takav je potjerao Ivu Sanadera s uredničkog mjesta u Logosu.

Što je radio špijun u poduzeću koje štampa zavičajnu liriku i eseje o starohrvatskoj književnosti, kako je uzbudljiva morala biti radna svakodnevica tajnog agenta koji je otkrivao neprijateljsku djelatnost u rukopisu monografije o Maruliću, mogla bi biti tema čitavog članka, ali mene su zapravo više privukle riječi Duška Čizmića Marovića, koji se nakon nekoliko dana u Slobodnoj Dalmaciji oglasio da presiječe mučan čvor jedne davne netrpeljivosti. Ivo Sanader nije otišao iz Logosa zbog politike, tvrdi Čizmić Marović, nego zbog loših poslovnih rezultata.

Vojni kontraobavještajac u nakladničkoj kući, složit ćemo se, nije pretjerano uvjerljiv scenarij, ali ovo drugo čista je fantastika. Da je Veljan Radojković ušao u kancelarije Logosa u uniformi pukovnika kontraobavještajne službe i sve prisutne strijeljao kratkim rafalima iz kalašnjikova, čini se vjerojatnijim od toga da bi u pospanom državnom poduzeću, što objavljuje znanstvenu literaturu, netko dobio otkaz zbog nestručnog ili nesavjesnog poslovanja.

Pa i sam Duško Čizmić Marović, na primjer, iza sebe ima poštovanja vrijednu, dugogodišnju jalovu karijeru književnog urednika, više je knjiga, takoreći, uredio nego što ih se prodalo, uime višeg ideološkog smisla desetljećima je štampao dosadne naslove koji nisu imali nikakve tržišne logike. Sam po sebi on je gotovo definicija lošeg poslovnog rezultata u izdavaštvu. Čitav svoj radni vijek Čizmić Marović imao je veće rashode od prihoda i to se smatralo savršeno razumljivim. Republička samoupravna interesna zajednica u kulturi, kako se onda zvalo, pokrivala je njegove promašaje zapravo ni ne očekujući da bi Čizmić Marović štogod mogao sam zaraditi. Zašto se njemu to dopuštalo, a Ivo Sanader je morao izgubiti radno mjesto? Da nije ipak nekakva politika bila na stvari?

Ostavit ću to njima dvojici da rasprave jednom kad se sretnu, a ja bih se preselio na drugi, sličan primjer. Književni kritičar Robert Perišić prije nekog je vremena u svojoj redovnoj rubrici u Globusu, prikazujući knjigu Emira Imamovića, ponešto podsmješljivo i svisoka napisao kako je autor književni amater. Obezvrijedio je Imamovićev rad po prilici isto kao što je Čizmić Marović otpilio Sanadera. Globusov kritičar ima jednaku osnovu da to učini. Nazivajući Imamovića amaterom, Perišić valjda sugerira čitatelju da je on sam književni profesionalac.

No, strogo uzevši, profesionalcem se u nekom poslu možeš nazvati jedino ako živiš od njega, ako u kuću početkom mjeseca doneseš neke pare za režije i hranu, za odjeću, kozmetiku, benzin i kazališnu pretplatu i još da ti ostane za zao slučaj ako ode ajnšpric pumpa na Passatu. Robert Perišić, i sam pisac, samo bi zanemariv dio vlastitih troškova mogao platiti prihodima od književnog stvaranja. Da živi od milosti književnih čitatelja, već bi nakon nekoliko dana morao ostaviti zube na škanciju, a ni njegov scenaristički debi nije ostavio bez daha filmsku publiku Lijepe naše. Kad je netko tako skromno uspješan na knjižarskim i kino blagajnama, čini mi se dosta neuljudnim da se nekome pokenja na glavu argumentom da je amater.

Zašto bismo Roberta Perišića smatrali profesionalcem? Zato što su mu mama i tata, Republička samoupravna interesna zajednica u kulturi ili Božo Biškupić, dodijelili godišnju stipendiju da završi knjigu? Ako dobiješ stipendiju, poticaj za književno stvaranje, državni otkup naslova ili nađeš sponzora za štampanje, ogrebeš se ovdje ili ondje, to je kao dobar poslovni rezultat i ti si profesionalac poput Roberta Perišića i Duška Čizmića Marovića. Gospodarska komora te proglasi privrednikom godine i nagradi Zlatnom kunom za postignuća na polju književnosti.

Premda i sam povremeno objavljujem knjige, posljednjih nekoliko godina, baš zbog ovakvih stvari, izbjegavam ovaj svijet, ovu našu, što se kaže, književnu scenu. Profesionalce, a grebatore, žicare i sponzoruše, koji s jedne strane nipošto ne bi povlađivali publici, ali se s druge bez srama umiljavaju Ministarstvu kulture. Čini mi se nedostojanstveno i nezrelo da sam ne zarađuješ od svog posla, nego čekaš da ti država dobaci neku sitnu kintu. Fućkaš ti nezavisne intelektualce koji vise o budžetu. Odrasla osoba sebi to ne bi smjela dopustiti. Poštenije mi se čini izdati niskotiražna umjetnička načela, u koja sam kao srednjoškolac nevino vjerovao, i pisati populistička smeća za neobrazovane mase, a biti svoj čovjek.

"Prodao si se", uvrijedi me gdješto neki kolega.

"Bogu hvala, jesam. U nekoliko izdanja", odgovorim mu široko se osmjehujući.

S Republičkom samoupravnom interesnom zajednicom u kulturi nemam nikakve veze, a Boži Biškupiću, kad se sretnemo, u prolazu samo lagano kimnem. Nas dvojica ništa ne dugujemo jedan drugome. Poljoprivredne poticaje slobodno može dati nekim drugim, nesretnijim seljacima, moje krave i bez njega lijepo napreduju. Od mene nećete čuti tužno uzdisanje tipa: "Eh, ne može se u nas živjeti od pisanja."

Svako toliko čujem tu rečenicu i svaki put se razbjesnim zbog sažaljiva tona kojom je čovjek izgovara. Gotovo kao da razgovaraju s invalidnom osobom, gledaju me kao da sam siromah, zato što su nekakvi antitalenti kompromitirali moje zanimanje. Prava je istina, poštovane čitateljice i poštovani čitatelji, da se od pisanja da čak i vrlo pristojno zarađivati, nego je u drugoj stvari problem. Kada vam netko kaže da se od pisanja ne da živjeti, slobodno ga upitajte...

"A čuj, jesi ti uopće siguran da si pisac? Čime temeljiš to neobično uvjerenje? Po kojoj osnovi sebe nazivaš književnim profesionalcem?"

Svakakva se bijedna piskarala, autori nepismenih pripovjedaka i otužnih srokova, u nas mogu jednostavno izvući rečenicama da narod ne voli čitati, ili da se od književnosti ne da živjeti, ili da su oni neshvaćeni. Niste možda razmišljali o tome, ali takve argumente nećete čuti ni za jedno drugo zanimanje. Ne postoji, na primjer, nešto takvo kao što je neshvaćeni arhitekt. Kada bi vam netko rekao da je neshvaćeni arhitekt, oprezno biste mu savjetovali da, k vragu, pokuša s nekim drugim poslom.

Na drugoj strani, neshvaćeni je pisac sasvim uobičajena, potpuno normalna, socijalno prihvatljiva pojava. Štoviše, tako je prirodno da pisca ne shvaćaju, da se s nelagodom ili bijesom gleda ako je netko, kao ja, na primjer, shvaćen. Ja sam plitak, lako čitljiv i nemam problema s razumijevanjem okoline, a dio kolega je čak zabrinut zbog mene. Ne valja mi to, kažu, a ja bespomoćno širim ruke. Teško je biti shvaćen. Ako shvaćate što vam želim reći.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )