Sportska perika

U baroknom komadu "Zalamejski sudac" slavnog Španjolca Calderona de la Barce, glavnog junaka teksta, načelnika Crespa, upitaju zašto nikad nije kupio plemićki naslov. Calderonov junak na to odgovara: Poznajem mnogo ćelavih ljudi koji nose periku. Ali, nikad nitko za takve ljude ne kaže - gle, kako im je lijepa kosa. Za njih uvijek svi kažu: gle, kako im lijepo stoji perika.

Ljudima koji makar i ovlaš čitaju sportske stranice hrvatskog tiska morale su se ovih dana motati slične misli kao i Calderonu kad je u 17. stoljeću pisao dosjetku o plemstvu, perici i kosi. Jer, upravo ovih tjedana hrvatsku su sportsku javnost zaokupila dva događaja kojima je zajedničko jedno: u oba slučaja netko je odlučio sebi kupiti sportsku periku koja, doduše, može lijepo pristajati, ali bas nikad neće biti isto što i kosa. Prvi od ta dva kupca lažnog plemstva bio je Hrvatski nogometni savez koji je višemjesečnom akcijom pokušao privoljeti ljevonogog ofenzivca Boca Juniorsa Daniela Bilosa da ponovno postane Danijel Biloš i da umjesto za argentinsku državnu vrstu zaigra u kockastom dresu zemlje odakle mu potječe baka. Bilos, rođeni Argentinac koji ne zna riječi slavenštine, bio je već polovicom noge pristao, kad je po hitnom postupku dobio poziv argentinskog izbornika Josea Pekermana i ipak pristao uz nebeske i bijele argentinske pruge.

A na drugom kraju svijeta, u emiratu Katar, netko je zaključio kako je šteta živa što tako bogata država nema olimpijsku medalju. Stoga su pozvali plivača Duju Draganju da za pola milijuna dolara pređe pod katarsku zastavu. Dramu oko Bilosa/Biloša javnost je pratila s uzbuđenjem, prateći svaki korak igrača za kojeg izbornik Kranjčar tvrdi da mu je jedina karika koja mu nedostaje. Ali, ne s manjim uzbuđenjem javnost prati i moralnu dvojbu mladog plivača. Dok su se u Hrvatskoj banke, luke, hoteli i telekomi strancima prodavali grudiju punih ushita, pomisao da bismo oholim Arapima mogli prodati jednog medaljonošca baš kao da je Hrvate presavila u struku. Neki poput Ante Kostelića Draganji prigovaraju da su "i oni mogli tako", a drugi, poput Antuna Vrdoljaka, Draganji su priprijetili da će postati tek "obični plaćenik".

Ima, naravno, puno licemjerja u tome da "Katarca" Draganju nazoveš "plaćenikom", a ne nazoveš isto tako one naše nogometne i rukometne zvijezde koje kruh umjesto u Splitu i Zagrebu zarađuju u Donjecku, Glasgowu, Flensburgu ili Ciudad Realu, ili pak obitelj Kostelić koja "plaćenički" predano snima reklame za mobitele i mineralnu vodu. No, manje od tog materijalnog licemjerja zanimljivo je ono drugo, duhovno. Ista, naime, nacija koja je sve te tjedne navijala za Bilosa da postane Biloš, sad je u šoku što će Draganja postati Al-Draghanya, ne uviđajući da se u oba slučaja radi o istom, kalderonovskom slučaju: slučaju ćelavca koji vjeruje da će ljudi hvaliti njegovu kosu, a ne periku.

Bude li jednog dana Duje Draganja postao Draghanva, što će to značiti? Hoće li to značiti da Katarci bolje plivaju? Da imaju bolje trenere, bolje bazene, stručnu bazu, prirodne predispozicije? Naravno neće, kao što ni za simptome i dijagnozu našeg sporta ništa ne znači da nam je na dvjema uzastopnim Olimpijskim igrama medalju donio Nikolaj Pešalov, dragi i simpatični bugarski dečko kojeg je hrvatski sport otkupio od bugarskog za novac koji se prema katarskoj "nemoralnoj ponudi" doima kao sitniš. Isto kao što za dijagnozu i simptome našeg stručnog nogometnog rada, kvalitete trenera i lige ništa ne znaci što nam nogometnu vrstu pune Brazilac Eduardo da Silva, Nijemci braća Kovač i Klasnić te Australci Šimunić, Šerić i Didulica. Nekad su hrvatsku reprezentaciju činili nogometaši uzgojeni u četiri jake juniorske škole - splitskoj, zagrebačkoj, osječkoj i riječkoj. Danas više od pola prve hrvatske momčadi čine igrači koji nikad nisu igrali u našoj ligi, ili su u nju došli kao stranci (Šerić), ili su pak iz nje istjerani kao loši (Pršo). Taj problem nijedan Bilos ne može zamaskirati.

Ante Marković (koji je, usput, jedan od najpitoresknijih fašista na domaćoj pozornici) rekao je kako su braća Kovač i društvo pristali igrati za Hrvatsku jer su u njima očuvani domoljubni, dinarski geni, za razliku od Bilosa u kojem ne kuca takvo gorštačko srce. Prema toj etnopsihologiji ni Duje Draganja, splitsko građansko dijete, nije odolio katarskim škudama valjda zato jer nije morlački Gorjan, nego odnarođeni Primorac. U toj rasističkoj taksonomiji dostojnoj Ivana Aralice Marković, međutim, prešućuje važnu potankost. Svi ti Kovači, Šerići i da Silve, naime, našli su se jednom na istoj onoj raskrsnici na kojoj i Draganja i BiloŠ: morali su odvagnuti što gube a što dobivaju pristankom na kockasti dres. Neki su se, poput Šerića, od australske majice rastajali s grizodušjem pravih patriota. Ako su odvagali za Hrvatsku, učinili su to zato jer je to bilo dobro za njihovu karijeru. Oni kod kojih nije bio takav slučaj - a jedan je i Zlatan Ibrahimović - danas igraju za druge. Kad danas gledam hrvatsku nogometnu reprezentaciju (koja, usput, igra vrlo dobro), moram priznati da ne vidim nikakve "dinarske gene" ni gorštačka patriotska srca. Ono što vidim jest skupina igrača od kojih lavovski dio mentalitetno, jezično i nogometno pripada njemačkoj, odnosno anglosaksonskoj civilizaciji.

Ovo što sam sad napisao nije pokuda, nego najveća pohvala. Kad gledam današnju hrvatsku vrstu, vidim nogometnu ekipu koja se ne temelji na hrvatskim i balkanskim mentalitetnim obrascima improvizacije, mudrolija, trika i "nadahnuća", nego koja kvalitetu crpi iz vrijednosti sjevernog, protestantskog svijeta: iz rada, ponavljanja, upornosti, racionalnog pristupa i podvrgavanja kolektivu. To su vrijednosti koje tih jedanaest ljudi kao momčad čini dobrom. Ali, te vrijednosti, bas kao i ljude koji su ih u tu momčad unijeli, mi smo "posudili" isto onako kako Katarci "posuđuju" Draganju: one nisu proizvod naše kulture, mi smo ih uzeli gotove.

Stoga kad se gospon Marković dići našim patriotskim Dinarcima on mulja nas, ili, u goroj varijanti, zavarava sam sebe. Hrvatski nogometni sustav s tim igračima i njihovim stečenim svojstvima ima veze baš koliko i katarsko plivanje s Draganjinim medaljama. U oba slučaja, baš kao u Calderono-žvoj drami, ljudi neće reći "vidi kako im je lijepa kosa". Reći će: "vidi kako su lijepu periku nabavili".

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )