Sreća

Cijenjeno proljeće,

Otkako si došlo u naše krajeve, a pogotovo otkako si se početkom svibnja raspomamilo, ne mogu ozbiljno promišljati aktualne društvene, prirodne, kulturne i sportske fenomene. Treba mi nekoliko kila olova da ih kao ronilac vežem oko sebe, pa da potonem u tekst.

Dugo sam radila na vlastitoj čangrizavosti i prošle sam zime polučila zavidne rezultate, o čemu mogu posvjedočiti i moji ukućani kad ih pustim iz podruma.

Tad si se, cijenjeno proljeće, pojavilo ti s ožujskim zečevima, travanjskim kišama i dražesnim pupoljcima svibanjskim, s peludnom groznicom, astmom, borovim prelcima, ubodima krpelja i ostalim vjesnicima, pa sam osjetila stanovito meškoljenje u predjelu ošita, kao da sam, manijemoguće, sretna!

A to definitivno nije tema za novine, čak je pomalo i neukusno.
Samo nebo zna da normalna osoba nema nikakvog razloga za radost u ovoj dolini suza, radost je za djecu, pubertetlije i nepametne.

Odrastao čovjek zdravog razuma može se radovati kad upadne u novac, kad jede neku pečenu životinju, kad njegovi zabiju gol. Odrasla žena smije se radovati kad ode u šoping, kad uplati pilates, kad ne mora kuhati ručak. Odrastao intelektualac raduje se glupljima od sebe. Odrasla intelektualka se ne raduje. Kao što jedan splitski grafit reče: No fun at all. Ali mozak se od toliko toplog zraka napuni balončićima kao one prhke Milka čokoladice, promijeni teksturu i za pravo reći - mozak samo što se ne vine iz glave. Zato se treba zabit u kuću, u ured, sklonit se od prvih maestrala koji vonjaju na parenje biljki, na kokosovo ulje za sunčanje i čine te da pjevaš: apšu-vari-vari.

Ne šmrcam, ne kišem, ne peku me oči, ne češem se, nisam alergična i u ravnoteži sam s florom i faunom, ali gdje god idem iznad mene kao oblak u stripu putuju lake note Summer winea:

Strawberries cherries and an angel’s kiss in spring
My summer wine is really made from all these things…

Trgovala sam kao vračeva kći: ono jezivo jesenje stenjanje gindaca na jarbolima pod prozorom, jedan fini mrak, sasvim solidna depra, plaćeni tim plastičnim voćem, sladunjavom pjesmicom, staklenim bobicama, poljupcima i ostalim mamilicama za šmizle. Možda je svemu kriv onaj pijesak, vruć i mekan pod stopalima, plaža još neočišćena za turiste, ali prazna. Tri ljetna dana u svibnju imam poziciju pokraj jedne crne šlape koju je naplavilo more. Više nitko od nas nije toliko lud da se kupa prvi petog u moru, a kamoli prvog travnja u rijeci, kao što smo znali nekad. Samo zurimo u more kao da ga već odavno nismo vidjeli od jahti, od kupača, od sunčanog reflektora koji nam je tukao u oči. To da se zakopam do vrata u tu mlaku pržinu i ostanem tri dana i tri noći prateći samo kako se poviše očiju mijenjaju nijanse plavog do indiga, dostajalo bi za neku sreću. Kasnije bih s ta tri dana u džepu zveckala gradskim ulicama, kao što sad, kad je otoplilo, cure zveckaju zubima i narukvicama, a momci ključevima.

Možda su ipak krive kamenice koje sam posrkala kao morsko meso iza oštre jutarnje rakije, uz plićak koji je srebren i uvijek izgleda studeno ( zbog leda na kojeg su složene školjke na gvantjeri ili zbog prozirnosti rogačuše od koje trnu desni).

Bit će da je kriva ona kamena ulica niz koju sam se sjurila biciklom u grane mandarine, strmoglavo kao u more ( more je jedina površina koja nas dočekuje, sve druge nas odbacuju), u neki pogubljeni osjećaj slobode.

I eto, eto što se događa, nastavi li pojedinac kružiti po otoku na kojeg je pobjegao iz svoje kišne sobe, susrest će samog sebe na školskim proljetnim praznicima, žgoljavicu ili klipana. Od svega toga podjetinjiš.

I što bi sebi rekao pri takvom susretu? Možda: - Oprosti, znam, nisam baš nešto. Ulica po kojoj sam hodao najednom se pretvorila u pokretnu traku i ja sam po inerciji nastavio trčati kroz život.

I zato ti se obraćam, cijenjeno proljeće, da prođeš što prije. Da s tobom prođe i taj varljivi osjećaj lakoće u kojem je svako slobodno popodne, svaka pauza za ručak, praznik. Ponekad se lakomislenom, proljećem zatravljenom pojedincu, učini da može jednostavno odšetati iz svog života, skočiti s pokretne trake, zviždukajući s rukama u džepovima.

A što će od nas ostati kad sljuštimo sa sebe sve obaveze i uloge u koje uskačemo vješto i uigrano kao u kalupe: radnik do tri, domaćica do četiri, roditelj do pet i pol, ljepotica do sedam, ljubavnica do devet, čovjek koji pati od nesanice do ponoći, surfer na internetu do tri ujutro, hrkač do sedam itd., glasač, navijač, aktivist, recidivist... Treba nam nešto da zaposlimo glavu, da zaposlimo ruke.

Ljeto je druga stvar, u toj gužvi na cesti, na trajektu ili plaži, pošten građanin ima višestruku priliku iznervirat se, a onda još i vrućina, šporkica, komarci- život je ponovo u ravnoteži! Ne osjećamo više kako nas mame one mamilice i ništa nas ne stigne podsjetiti da smo se negdje, može bit, ipak izgubili, šlajfajući po svojoj ucrtanoj stazi. Takva se misao tjera lako, kao još jedna dosadna muha.

Dotad se treba othrvati ovim svibanjskim pošastima, što nije lako, jer čak ni prirodna neugoda kao što je kiša nije kiša već kolonjska vodica od svih tih jorgovana, ruža i čemina. Umjesto poznatog prljavog i memljivog svijeta, čini ti se da je s druge strane prozorskog stakla slikovnica, privid.

U prividu se ljudi masovno zaljubljuju jedni u druge, u prvog tko se lijepo nasmije, padaju kriteriji, pad sila i nepravda, dižu se rampe; prodavači ranih trešanja pred benzinskim crpkama svojim kupcima kite uši svijetlocrvenim bobicama.

Ne znam kamo je pobjegao okus pome iz pome, jagode iz jagode, mesa iz šnicela, radosti iz življenja, ali u trešnji je ostao okus trešnje. Isti kao što je bio. Zato bismo mogli ostati iznad pune zdjele, dok ne prođe sezona, to bi nekako bilo najmudrije, i pljuckati s terace špice na Zemlju. Na njen mrki obraz, na društvene, prirodne, kulturne i sportske fenomene…

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )