Sto i šesti u poštenju

Održava se
01.01.1901.

Našoj skakačici uvis nedostajala je još samo jedna, posljednja pobjeda u nizu na međunarodnim atletskim mitinzima da osvoji pola milijuna dolara. Većina nas gledala je, vjerujem, to natjecanje. U istom trenutku očajno smo se uhvatili za kosu gledajući kako Blanka Vlašić treći put ruši letvicu na dvjesto dva centimetra.

Čudesni su trenuci kod sportskih priredbi kada milijuni ljudi osjećaju istu stvar. Kada centarfor postigne zgoditak i ti ustaneš iz fotelje raširenih ruku, osjetiš se gotovo kao na nekom sjevernokorejskom sletu znajući da je četiri i po milijuna njih potpuno istovremeno napravilo jednaku kretnju. Bezbrojni su neuroni u djeliću sekunde strelovito jurnuli živčanim vlaknima i u svakome od nas, u svakom kutku zemlje, pred svim televizorima, u sivoj kori velikog mozga proizveli jednako čuvstvo.
 
Ne bih znao je li to divno ili užasno. Ostala je to možda jedina prilika da upoznate narav totalitarizma. Osim sportskih događaja, uistinu su rijetke prilike takvog emocionalnog jedinstva u jednom narodu.

Ali, nisam zapravo o tome želio govoriti. Vratio bih se na Blanku Vlašić i tragični trenutak kad je njoj izmaklo petsto tisuća u sjevernoameričkoj valuti. U kafiću sam se, uz izravan prijenos atletskog takmičenja, slučajno zatekao u društvu jednog uspješnog poduzetnika i s njim razočarano otšutio nekoliko sekundi, a onda je on, ne sasvim neozbiljno, zaključio:

"Blanka nije trebala riskirati. Da je ponudila pedeset tisuća onoj Njemici što je osvojila prvo mjesto, ova bi je vjerojatno pustila da pobijedi."

Biznismen s kojim sam gledao Blanku Vlašić stavio se u času nadahnuća na njezino mjesto i ponudio joj svoju formulu uspjeha, jedinu koju on zna i s kojom se na socijalnoj ljestvici izdigao iznad ostatka stanovništva. Za uspjeh nisu važni talent, trud i odricanje, povrće i bijelo meso, minerali i vitamini, nego da pravim ljudima kriomice gurneš neku šušku u džep.

Nekoliko dana kasnije sjeto sam se njega kada je Svjetska banka objavila ovogodišnju listu zemalja u kojima je lako poslovati, gdje vrijedi, a gdje ne vrijedi investirati. Ne znam bi li savjet moga znanca pomogao gospođici Vlašić da osvoji prvo mjesto na atletskom mitingu u Belgiji, ali dosta sam siguran da je baš takav poslovni običaj, da deset posto od iznosa nezakonito završi na nečijem tajnom računu, umnogome zaslužan da je na listi Svjetske banke, između sto osamdeset jedne države, Republika Hrvatska zauzela obeshrabrujuće sto šesto mjesto.

Što uopće znači biti sto šesti na ovom međunarodnom poslovnom natjecanju? Tako nizak rejting ulagačima jedva jamči da u Hrvatskoj baš nije kao u Kolumbiji. Neće vas možda s oružjem zaustaviti na otvorenoj cesti, s vrećom na glavi odvesti u prašumu i držati kao taoce dok vam obitelj ne plati otkupninu, ali sve drugo je nesigurno.

Možete biti sretni ako vam se na uloženi dolar vrati sedamdeset pet centi u ovoj zemlji ugušenoj korupcijom, s pokvarenim činovnicima što špilaju duševnu zaostalost, a živnu i oči im se zaiskre tek kada zašuškaš gotovinom koja je samo za njih.

U izvještaju Svjetske banke gotovo je humorističko poglavlje, zvuči kao vic o Muji i Hasi da je u Hrvatskoj provedena reforma postupka izdavanja građevinske dozvole s ciljem ubrzanja ove stvari, a pritom se napravilo još jedno administrativno usko grlo koje ju je usporilo za dvadesetak dana.

Gledate li iz New Yorka, hrvatska vlast čini se komično nesposobna, gotovo imbecilna kada je dodatno zakomplicirala nešto što je htjela uraditi jednostavnijim. Ali, mi što živimo ovdje znamo da je njihova nesposobnost i imbecilnost samo glumljena.

Jer, oni se zapravo ne žele mijenjati. Organizirat će, doduše, nekakvu akciju i nazvati je, na primjer, Hitrorez. U igrokazu za medije premijer Sanader će metaforičkim škarama sjeći metaforičku birokraciju, ali stvarni će birokrati ipak ostati. Dapače, oduševljeno će pljeskati iza Sanaderovih leđa i namigivati jedan drugome kako su nas divno zajebali.

Tko bi se od njih želio ozbiljno obračunati s korupcijom, kada su svi, od općinskog ćate do ministara, u nekoj lukavoj šemi, u paralelnom sistemu, hranidbenom lancu gdje svaka, pa i najmanja referentska životinjica iz kancelarijske špelunke bez prozora, dobije nešto pod zub? Država se možda čini neuređena i kaotična, ali ovaj veliki skriveni stroj je uvijek dobro podmazan, besprijekorno radi i ništa ga ne može zaustaviti.

Policija će ganjati nepismene razbijače, kamatare i sociopate s Knežije, ali s najvećom zločinačkom organizacijom, koja se zove državna administracija, nikada se neće ni pokušati obračunati. Uglavnom zato što je i policija sama dio toga sistema.

Možda vam se čini da pretjerujem, ali izvještaj Svjetske banke je nemilosrdan. Na njihovoj ljestvici je sto osamdeset jedna zemlja. Sve države od sto naniže su, da se ne lažemo i pretvaramo, zločinačke organizacije. Naposljetku, možete li se sjetiti ijedne velike korupcijske afere u nas koja je imala zatvorski epilog?

Javnost se narajca optužnicama za nekakve čudovišne, besramne lupežarije, ali rijetko što doista dođe do suda. Otpuste iz službe tu i tamo, tek folklora radi, nekog idiotskog prometnog policajca koji se dao ukebati s pedeset kuna u džepu, a sve je drugo samo muljanje i kenjanje bez istinske želje da se išta popravi.

Nitko se, pogledate li, nije pravo ni uzrujao zbog poraznog sto šestog mjesta. Čuli smo tek frazu da "kritiku treba shvatiti kao vjetar u leđa". Jednaku frazu pamtim da sam čuo i prošle godine, a znate na kojem je mjestu Hrvatska onda bila? Na stotinu i sedmom.

Sto sedmo mjesto je bilo tako surovo otrežnjujuće, takav je to bio silni vjetar u naša leđa, da smo se u godinu dana divljeg jedrenja pomakli za čitavo jedno mjesto naprijed. Kako smo čvrsto krenuli, treba nam, dakle, nešto malo više od stoljeća da izbijemo na čelo.

Što bismo drugo inače mogli učiniti? Pada mi ponovno na pamet onaj splitski poduzetnik s početka ovog teksta.

Možda bi svoj poslovni rejting mogli popraviti da odemo razgovarati sa Šveđanima ili Nizozemcima. Ljudi smo, dogovorit ćemo se. Gurnut ćemo im kriomice neku šušku, a oni će nas pustiti na svoje mjesto na ljestvici.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )