Supermarket je ukrao Božić

Održava se
01.01.1901.

Genijalni Nijemac Heinrich Böll napisao je svojedobno jednu divnu i tužnu kratku priču kojoj se, nažalost, više ne sjećam naslova. Priča se zbivala u poslijeratnoj Njemačkoj, a njezin junak dijeli kućanstvo sa starom, šašavom materom. Stara majka opsjednuta je Božićem: po čitavu godinu, u ljeto i zimu, tjera ukućane da drže okićen bor i navečer ih sabere na skup da pjevaju božićne pjesmice. Takvi su junaci njemačke poratne proze: u Grassovu “Limenom bubnju” mogu plakati samo ako ljušte luk, kod Bölla treba im permanentni Božić da otjeraju težinu s duše.

Kad gledam kako u Hrvatskoj izgledaju prosinac, Božić i Nova godina, čini se kao da nisu samo njemački poratni junaci takvi. Istina, kod nas za razliku od Böllove priče blagdani imaju svoje pravomjerno, kalendarsko i liturgijsko vrijeme, ali kao da i kod nas jingle bell i o-ho-ho služi tomu da ljudi zaborave rupe na duši i tegobno jučer. Zato se domaća šutljiva većina baca u delirij kolektivne, okrepljujuće ekstaze.

Zlatko Sudac puni rukometne dvorane, pjevači dočeke na otvorenom, a šoping kultura trgovačke centre. Znatiželjna svjetina hrli puniti rukometne dvorane koje će desetljećima papreno plaćati, pegla kartice koje će otplaćivati u elliotovskim “okrutnim mjesecima”, a s TV-a i novinskih oglasa bombardira nas ono što se zove “komercijalizacija Božića”. Djedovi Mrazovi prodaju mobitele, tarifne pakete, laptope i vakumiranu perad, zvončići i crveni krzneni “outfit” spopadaju nas sa svakog ćoška, pa čovjek pokatkad poželi biti poput one američke ljevičarske profesorice koju u jednom filmu glumi Frances Mc Dormand: ona, naime, tjera djecu da slave Božić u rujnu tako da se ne bi mogao komercijalizirati.

U svemu tome, crkvena se hijerarhija snalazi kao ošamućeni medo koji se prepio medovine. Tu i tamo prepoznaju podlu subverziju, pa reagiraju, kao što su naivno reagirali na Isusa i Red Bull. Ali, ajmo bit sasvim iskreni - ima li ikakve razlike između toga kako kršćansku ikonografiju zlorabi Red Bull i kako to rade - hm, pa recimo svi? Naša duhovna, konzervativna javnost ponovno je otkrila ono što su marksisti već poodavno znali. S potrošačkim društvom se teško boriti, jer ono i tvoje oruđe borbe pretvori u još jedan artikl. Ako to nisu znali, mogu naučiti u prvom dućanu koji prodaje maje s Che Guevarom.

Takav je, eto, bio prosinac godine za nama. Božić i Nova godina lijepo demonstriraju što je stvarno “opijum za narod”, društvo spektakla puni Spaladium i Zagreb Arenu, Sudac prodaje duhovnost povoljno s popustom iz word processora Dunje Ujević, a Djed Mraz prodaje VIP-ove i HT-ove pakete. On osobno (što se Hrvatske tiče) više nije Santa Claus, ni Laponac iz Rovaniemija, pa ni ruski, slavenski Djedica Zima. Koliko vidim, bradonja je dobio otkaz u realnoj ekonomiji i sad je akviziter telekomunikacijskih usluga.

A kako stvari mogu biti relativne, pokazuje nam primjer iz jedne susjedne, tako bliske metropole. Samo tristo kilometara autom od Zagreba i Splita nalazi se, naime, jedan ozbiljan grad u kojem finski bradonja u crvenom nije niti eksponent Coca-Cole, ni finski uljez, niti oruđe krupnog kapitala, nego je - bogme - prava, pravcata građansko-liberalna ikona. A taj grad zove se Sarajevo.

U Sarajevu - kako jamačno znate - Djed Mraz je dobio status zaštićene liberalne vrijednosti onog časa kad je upraviteljica sarajevskih dječjih vrtića Arzija Mahmutović ukinula “o-ho-ho” u komunalnim vrtićima zato što “Djed Mraz” nije “dio bošnjačke tradicije”. Gospođa Mahmutović - inače nabožna muslimanka odjevena po vjerskim propisima - izazvala je priličan revolt, pa se tako koncem prošlog tjedna pred katoličkom katedralom u Sarajevu skupilo više stotina roditelja maskiranih u nepoželjni crveni “styling”, a Naša stranka režisera oskarovca Danisa Tanovića zatražila je da se gospođu Arziju smijeni.

U kompliciranoj etničkoj konstelaciji Bosne i Hercegovine Djed Mraz je, naravno, dobio i političko-nacionalni predznak, a čin upraviteljice Mahmutović doživljava se kao još jedna gesta kojom se glavni grad države BiH cementira kao jednoetnička domena Bošnjaka i metropola neproglašenog muslimanskog “entiteta”. To je tema o kojoj se piše i treba pisati, ali za to ima pozvanijih - a u ovoj priči mene više fascinira jedan drugi, manje vidljiv paradoks.

Svi oni u Hrvatskoj koji ovaj B-trash movie “Arzija protiv Santa Clausa” gledaju sa superiornim smiješkom, naime, moraju se prisjetiti da smo početkom devedesetih i mi imali svoju verziju titliranu na hrvatski. Sjećamo se, uostalom, dobro Tuđmanove ere kad je protiv Djeda Mraza pokrenut dvofazni ideološki rat. U prvoj fazi, Mraz je proglašen ruskim importom i preimenovan u Djeda Božićnjaka, a onda su počeli stidljivi pokušaji da se Santa Claus ukloni i zamijeni vlastitim etimološkim pretkom, Svetim Nikolom.

Kako sam odrastao u starinskoj obitelji i u epohi samoupravnog socijalizma, kao dijete poklon sam dobivao i za Svetog Nikolu (čikolatine, u bičvi obješenoj na kvaku) i od Djeda Mraza (u radnom kolektivu, subotom prije Silvestrova). Zato mi se ta “ili-ili” agresija uvijek činila nepoštenom prema djeci, no govorio ti ne govorio, kampanja je počela. Djed Mraz crveni je “look” odmijenio bijelim, umjesto sobova vukao je povijeni biskupski štap, a jedino mu je bradati krzneni imidž još uvijek bio više kao da je iz Laponije nego iz Barija.

Sve je to trajalo godinu-dvije, a onda se vratilo na staro. Crkva i dominantna klerikalna ideologija na trenutak su pomislili da mogu kontrolirati i usmjeravati kapitalizam. To se pokazalo kao grdna zabluda, a dokaz da je tako danas gledate na TV-u prije dnevnika, u vidu reklama za Red Bull i Tomato-poklone.

I sirota, naivna Arzija Mahmutović skliznula je na stazu koja vodi u istu grešku. U trenutku naivne iskrenosti, šefica sarajevskih vrtića izjavila je da joj je “Sveti Nikola” “čak simpatičniji od Djeda Mraza”. Dirljiv je to pokušaj. Sarajevska direktorica hoće nam reći da nije njezin izgon bradatog Finca usmjeren protiv “kršćanske braće”, nego protiv angloameričkih i zapadnih importa. I ona, kao njezina katolička sabraća s ovu stranu Une, vjeruje da može živjeti u tržišnom i otvorenom kapitalističkom društvu i istodobno spasiti “naš način života”, ma što on bio. E, neće ići - a da neće ići, otkrili su sad to i hrvatski župnici i biskupska konferencija koji se nakon 15 godina čude tomu što im Božić nisu oteli ni Grinch, ni Sanader, nego - mobitelaši i veletrgovci.

Jadna, tužna gospođa Mahmutović misli da je taj kalež može mimoići, da će blagdanske obrede, liturgijski ciklus i javnu ikonografiju kontrolirati ona, a ne trgovački lanci. Kako je to dirljivo naivno!

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )