Svi trebamo privid

Održava se
01.01.1901.

Tog utorka kasno sam navečer ušao u predvorje svog sarajevskog hotela i u refleksu rotirajućih vrata ugledao lice koje baš svaki stanovnik ovog dijela svijeta raspoznaje i u ognjici. U sitne noćne sate u lobiju Holiday Inna stajao je glavom i bradom Miroslav Ćiro Blažević. Kako je opće poznato da on ima kompjutorski mozak, odmah me prepoznao i oslovio. "Dobar si ti mali", rekao je, "lijepo si pisao o Hajduku, iako si mi znao uvalit kajlu". "To je bilo onda", promucao sam ja, ali bivši Trener Svih Hrvata nije slušao odgovor: već je zamakao iza staklene stijenke u susret novim rukovanjima i neznancima pohranjenim u njegovu slonovsku memoriju.

Večer nakon toga, između dva filma na filmskom festivalu, sjedio sam u svom stalnom kafiću u Muvekita ulici i gledao istog tog Ćiru kako po prvi put vodi momčad BiH protiv Bugarske. Utakmicu je izgubio, ali bez obzira na to bio je to onaj stari Ćiro. Zenički mu je stadion skandirao, odmahivao je vedroj i entuzijastičnoj svjetini, mjesto bijelog šala imao je bijelu polo maju, ali taj lik, razvodnjen elektronskom, ledenom slikom, bio je isti onaj koji je isto ovako unosio šou u naš svagdan dekadu ranije. Gledao sam ga, izblijedjelu, katodnu verziju onog čiče iz hotelskog lobija. Gledao sam ga kako maše zeničkoj raji, i jedno lice, lik jednog autentičnog šoumena, poput mosta je spajao dvije države i dva komšiluka mostom preko jednog desetljeća.

Taj deja vu bio je točka na "i" neobičnog osjećanja koje mi iz Hrvatske prolazimo kad smo u Bosni i Hercegovini, a pogotovo Sarajevu. Biti u Bosni, to je kao da si u inozemstvu i nisi. Moneta je druga, zastava je druga. Ali, Jutarnji, Večernji i Slobodnu kupuješ na svakom kiosku, u knjižarama su hrvatske knjige, ljudi te zaustavljaju, čitaju i znaju što pišeš. U vijećnici je Murtićeva izložba, hrvatski koncerti na billboardu su pomiješani s Kočanima i Bobanom Markovićem. Na popisu sponzora filmskog festivala niže se hrvatska ekonomija: duhanski koncerni, agrokombinati i telekomi.
 
Sarajevo i BiH kao da na neki način paralelno žive svoj i naš život, jednako u sportu kao i muzici ili svakodnevici. Ugodan je osjećaj u tuđim životima imati važno mjesto, ali i pomalo postiđujući jer je dvojbeno koliko si ga zaslužio. Svatko tko dođe u Sarajevo na neki način mora se osjećati kao Ćiro te večeri na Bilinom Polju: važan si i kliču ti u zemlji koju si jednom kanio rušiti. Kad ovo kažem, zvuči jetko i sarkastično, ali čak ne želim da zvuči tako. U Bosni u pet dana naučiš prihvaćati paradokse - to je tako i s tim guraš dalje.

A od mnogih bosansko-hercegovačkih paradoksa, Hrvatima će vjerojatno najneobičniji biti ovaj: naime, Bosna je ta zemlja gdje je Hrvatska Zapad, i kad kažem Zapad ne mislim na zemljopis, nego ne mentalnu sliku o netkom tko je uspješniji i kome bolje ide. Na isti onaj način na koji Hrvati imaginiraju nepostojeću Sloveniju koja je tobože beskonfliktna ubava dolina, na isti način dobar dio BiH vidi Hrvatsku samo kroz autoputove, prosječnu plaću i zagrebačke niskopodne tramvaje. Ironija je pri tom što kad slušate birtaške razgovore, radijske kontakt-emisije i običan svijet koji divani, onda u obe države ljudi zdvajaju totalno istim žargonom.
 
"Nikad mi u Europu", "E, da je ovo uredna država", "Niko neće ovde uvest reda" - isti leksik pasivnog građanskog brundanja čut ćete i od penzionera na Rivi i od konobara u Jablanici i na sarajevskom radijskom talk-showu. U obje zemlje, common sense jednako zdvaja na lopove političare, nogometni savez, nered i javašluk, i u obje živi u uvjerenju da je od zapadne granice sve drukčije: samo - eto ironije - ovdje smo iza te granice "mi".
 
U tih pet dana koliko sam bio u Sarajevu, Ćiro Blažević cijelo je vrijeme bio priča dana. Rukovao se sa sto tisuća domaćih, primao klicanja i zaprepaštavao na svakom koraku, a valjda je najviše zaprepastio domaće kad je prije utakmice skupio svoje igrače triju nacija i rekao kako moraju držati ruke na prsima kad svira himna (koja - uzgred - nema teksta). Pao mi je na pamet isti taj Ćiro kad je tu tuđmanovsko-američku mudroliju prvi put uveo u Hrvatskoj. Do tada, ruke su na prsa u sportu stavljali tek Latinoamerikanci, ruka na prsima meni se činila kao papagajska amerikanada koje sam se napola stidio, a napola me zabavljala.
 
A onda odjednom dođeš u zemlju u kojoj žive tri naroda koja si ne pamte dobro, u kojoj polovica stanovništva navija protiv svoje državne vrste, a državna ekipa publiku ima samo u tri veća grada. I tada shvatiš da je ta ruka na prsima, dakle ono što je nama moglo biti predmet sprdanja, u Bosni i Herecegovini predmet gotovo pa zavisti. Shvatiš da BiH od Hrvatske ne bi prvo uzela ni autoput, ni niskopodne tramvaje, ni reformske nacionaliste, ni pet olimpijskih medalja. Prvo što bi jamačno uzela je to osjećanje zajedništva, ono čega mi imamo i viška, a u BiH to je najkrizniji artikl. Ćiro je to narodskom lukavošću shvatio i pogodio u točku gdje se ta frustracija liječi.

Tako izgleda Hrvatska kad se gleda iz BiH: ozbiljnija, pametnija i homogenija, što jest u zbilji. Jer, s naše strane granice mi znamo što je i naličje te romantizirane slike. Istina, imamo mi ruku na prsima, himna nam ima stihove, naučili su njezin tekst i Eduardo i Joey Šimunić. Imamo mi i Thompsona, i Bilić Boyse, i obljetnice Domovinskog rata i bojovne pivske reklame i krunice na šoferšajbi. Prema van, sve smo jedno srce, jedna šaka koja stoji na prsima.
 
Ali, kad prokopaš dublje onda ispod tog jedinstva po Franji, Thompsonu i Ćiri stoje jazovi i kaverne divovskih proporcija: desni i lijevi, ustaše i partizani, Hajduk i Dinamo, bogati Zapad i siromašni Istok, tri dijalekta, četiri kulture, pet kuhinja. Perković ne može pjevati u Puli a alter dub u Dubrovniku, navijači se tuku na neutralnom terenu u Lici, u Zagrebu ja sa splitskog auta sklanjam pločice, a ustaše i partizani gade se uzajamno iz rubrika pisma čitalaca. Kad gledaš sve te mitske, decenijske zavade, sve te riječi i šake što lakomisleno frcaju, nije to na koncu ni tako daleko od te Bosne. Ali, po nekom duhu svetom u nas funkcionira ono što ovdje ne: izvanjska fikcija.

Sve te rogove u vreći pomiri kič simbolika, svih jednako opiju kockice, svi se geološki razjedi slijepe na stadionskoj okuci. Ruka na prsima koju je Ćiro uvezao iz Paragvaja i Hondurasa po nekom se čudu otjelovila iz fikcije u zbilju. I treba li se onda čuditi da u zemlji koja ne zna hoće li sutra opet izbiti masovni rat, stari opčinitelj masa svoj novi, bosanski posao počinje tako što sije sjeme fikcije. Možda on naprosto bolje zna ono što smo mi po krvi naučili: da na Balkanu ne igraju argumenti, nego upečatljive slike.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )