Tajna državnog službenika

Prije nekoliko godina otišao sam u jedan od ureda državne uprave u Splitu da obavim jednostavan papirološki posao, jedan od onih koje stotine građana ove zemlje obavljaju svaki dan. Nakon standardno nepotrebnog čekanja, našao sam se u sobi s državnim činovnikom Š. koji je u svojoj poziciji moći nad "rajom" u najmanju ruku slasno uživao. Rekao sam mu što mi treba, a on je nakon toga počeo nabrajati tolike zapreke, nerazumne dodatne zahtjeve i nerealne rokove da mi je uskoro postalo jasno da traži mito.
 
Negdje potkraj razgovora, to mi je i natuknuo, ali tako izokola da ga ni jedan Uskokov diktafon ne bi zalijepio na optuženičku klupu. Izišao sam iz ureda znojan, a iako je bilo ljeto i vruće, nije to bio znoj od vrućine, nego ledeni znoj od stida.

Razgovarao sam idući dan s ljudima koji su obavljali sličnu proceduru i redom su mi potvrdili da je moj dojam točan. Rečeni Š. doista je redoviti uzimatelj mita. Nije to bio neki silan mito: "uzme on par sto kuna" rekao mi je jedan, "dosta ti je donit kil liganja", čuo sam od drugog. No kako nisam vješt u peškafondu, nisam pošao na lignje nego sam drugi dan otišao Š.-ovu šefu. Sreća novinarskog posla je da vas katkad prepoznaju, pa je i mene nadređeni prepoznao.
 
Rekao sam mu tek to da sam "prekjučer bio kod Š.-a" i imao sam dojam da mu je sve bilo jasno. Napravio je i više nego što je trebao, dokumenti koje sam trebao čekali su me u hitrom roku, a da pritom ni ja ni on nismo spomenuli "rabotu" u sobi do njegove. Stekao sam dojam da mu je sve jasno, da mu je neopisivo neugodno, ali da nema snage prevrnuti košnicu.

Izišao sam iz zgrade i putem do kuće razmišljao samo o jednom: što bi se dogodilo da ne radim posao koji radim? Što bi bilo da sam obični Petrović Petar, da nemam u tom i sličnom uredu ni rodijaka ni zemu, ni zaovu od tete niti da mogu na uslugu uzvratiti uslugom. Da je bilo tako, onda bih ili ostao bez onog na što imam pravo, ili bih poput tisuća građana Hrvatske sudjelovao u korupcijskom lancu, tom sporom, ustrajnom AIDS-u koji strpljivo izjeda hrvatsko društvo.
 
Namjerno sam uzeo primjer karikaturalno majušne korupcije zato što se na tom majušnom primjeru svejedno očituju sve maligne sastavnice korupcije. Tamo gdje je korupcija, tamo postoji i mentalno nasilje, teror službenika nad građaninom koji ga plaća. Tamo gdje je korupcija, običan se čovjek osjeća silovano i bijedno. Tamo gdje je korupcija, pravila prestaju biti ista za sve. Tamo gdje je korupcija, moguće je da netko izbori nešto što šteti drugom. Čak i najmanja, korupcija truje demokraciju u srži i ujeda je u njeno srce.

Pišem ovo zato što se i u ovim novinama i drugdje pokatkad javljala teza kako mala, kapilarna korupcija nije tako strašan i težak problem te da je važno iskorijenti onu veliku, milijunsku, strukturnu korupciju, onu u kojoj se vrte bajoslovni milijuni i o kojoj se bistre kafanske legende s puno nula decimala. O jezi hrvatske krupne korupcije jamačno nitko u ovom društvu ne dvoji, a cirkus zvan Zagrebačke ceste je - nemojmo se lagati - samo istaknuti vršak jedne norme ponašanja.
 
Nema političke stranke, razine vlasti niti kraja Hrvatske u kojima lokalna i nelokalna politika ne plaća lojalnost i ne generira moć kroz slične klijentističke polipe. Posredna korupcija hrana je kojom se hrani ali baš svaka veća politička opcija u Hrvatskoj, a neke, poput HSP-a, pretvorile su se u prave majstorice tog klijentističkog valcera, u interesne udruge koje funkcioniraju kroz uzvraćanje usluga i uhljebljivanje članova. Ali - velike afere od Elf Aquitaine do Volkswagena pokazuju da je takva korupcija, korupcija u "boy's clubu" uz golf i koktel od škampa, svojstvena i društvima mnogo umivenijima od našeg.
 
Međutim, ako obični Nijemac, Belgijanac ili Francuz ode u prvi državni ured, on se neće suočiti s ovom malom, jedva nadzemnom korupcijom, "plave kuverte" neće prodrijeti u njegov život i poniziti ga. U nas nije tako. Ako ne želite potkupljivati i ako živite u Hrvatskoj (a niste - poput mene - netko koga prepoznaju iz novina), onda ćete u životu naprosto biti prikraćeni. Najvjerojatnije nećete moći biti poduzetnik. Nećete moći sagraditi hotel ili veću investiciju. Nećete moći dobiti posao od države. A čak i ako se odreknete tih "just do it" sanjarija i protestantskih fantazija o poduzetništvu, čak i ako ste skromni mali arvacki posloprimac, korupcija će vas sačekati - uz bolesničku postelju.

Upravo se zato ne slažem s onima koji kažu kako je presuda odbjeglom kardiokirurgu Šimiću drakonska, i kako je sarajevsko-riječki liječnik platio buletu za sve. Šimić možda jest spaljen poput krnje za grijehe mnogih, ali ne smijemo zaboraviti da je i sam Šimić stršao kao očita poruga pred očima svih onih liječnika koji su bili "glupi" i godinama radili svoj posao predano - za plaću. Jer, takvih ima, susreo sam ih u životu više nego onih drugih. I upravo zato što znam liječnike koji dolaze kući u sedam spadajući s nogu od umora za državni platežni razred, ne mogu žaliti one druge. Ne kazniti ih, znači čestitima poručiti da su bene.

A upravo to na koncu se dogodilo u slučaju Ognjen Šimić. Jer, čovjek koji je Riječanima svih generacija cuclao godinama novce držeći u škaricama njihove živote, pobjegao je nakon mjeseci i mjeseci medijski vruće popraćenog suđenja preko granice u BiH točno na dan kad mu je izrečena presuda. Eto ga sad u Sarajevu, smiješi se pred fotoaparatima, otkrio je novoprobuđenu ljubav za prvu domovinu, a Hrvatskoj se u lice sad vraća njen neobičan tretman dvojnih državljanstava.
 
Šimić nije jedini koji je pobjegao prijeko: sjetimo se, prethodno se "ljubavi za zavičaj" sjetio i krvnik Salonita Jozo Ćurković, pobjegao je tamo i lik iz "Afere Fond za privatizaciju" Stanić, a opet, Hrvatska u svojim milosrdnim njedrima čuva bar dva BiH političara osuđena preko granice, baš kao i niz "stupova društva" kojima je preko Kamešnice zapaprio sud. Granica koja je, eto, tako fleksibilna kad je u pitanju razmjena robe, Thompsonovi koncerti i izleti na janjetinu odjednom se pretvori u zid mjedeni, nepropusni limes. Sve ćemo jedni drugima dati - osim hulja, one su blago koje ne damo iz njedara.

Riječki doktor na koncu je ipak kažnjen. Do kraja života neće proviriti nosom iz Sarajeva koje je naglo "zavolio", vjerojatno se neće moći baviti praksom niti živjeti u naročitu obilju. Zadesila ga je kazna koja je faktička, makar nije i simbolička. Ono što je problem je što ta simbolička nadgradnja ovdje nije nevažna: ona će, naime, biti ta koja će sutra mene ili vas navesti da nekog svog činovnika Š. prijavimo kad nas počne iznuđivati. To je čas kad smo mi na potezu, baš kao u kakvom vesternu, da konačno postanemo građani i prestanemo biti marva.
 
Hoćemo li to učiniti ako znamo da će nam se "kauboj u crnom šeširu" smijati iz inozemstva? Želio bih da je odgovor da. Ali sumnjam.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )