Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 12.04.2008.

Talijanski u crkvi

Jednog ljeta pred mnogo godina ušuljao sam se iz turističke znatiželje u župnu crkvu jednog srednjodalmatinskog otočnog gradića. Bilo je ljeto i bilo je vruće, crkva je bila studena i mirna, tako ugodno drukčija od vanjske vruće, turističke gužve. Stao sam razgledavati barokne oltare, i na jednom od njih spazio sveticu odjevenu u dominikansko ruho, čela ovjenčanog ružama.

Oltar te otočne crkve bio je posvećen svetoj Ruži Limskoj, baroknoj svetici i dominikanki, jednoj od onih neobičnih katoličkih svetica čije je pretjerivanje u pokori nekad služilo da se djevojčicama pruži kreposni primjer. Spomenuta Ruža - katolici  to znaju - rođena je kao Isabela Flores 1568. u Limi u Peruu. Ime Rosa (Ruža) dala joj je dadilja Indijanka, a u povijest katoličke askeze ušla je time što je vapnom nagrdila kosu i ruke samo zato da bi suzbila svoju nadnaravnu ljepotu i odvratila muškarce od grijeha. Mene tog ljeta, međutim, nije dirnula davna barokna djevica čiji je životopis tako pretjeran kao da je zaista sišao iz Marqueza ili Vargasa Llose.

Mene je dirnulo to što sam Peruanku našao tako daleko od kuće, na zabitom dalmatinskom otoku. Što su tada - u baroku - taj neki Bol, Orebić ili Sutivan i njegovi stanovnici mogli znati o Peruu? Jesu li tadašnji župljani znali gdje uopće ta Lima? Jesu li u ta doba - doba prije patagonskih lignji i El Condor pasa - ti drevni boduli vidjeli išta drugo što dolazi s Anda, osim imena i lica jedne bigotne djevice?

S velikim svjetskim religijama lijepa je stvar to što je svaka od njih na svoj način mali esperanto. Sveta Ruža dospjela je na taj brački ili korčulanski oltar zato što su Lima i taj daleki škoj bili dio istog svijeta pojmova. Jer, prosječna oltarna pala čak je i u najzatucanijem katoličkom selu po etničkom sastavu nalik Benettonovoj reklami. Ispod sloja čađi, u okviru od pozlate, guraju se na oltaru portugalski propovjednici, sirijski mučenici, martiri i teolozi iz Anadolije i Poljske, Aleksandrije i Umbrije.

Na isti način mi je frapantan i islam: ista rečenica, napisana na istom meni nerazumljivom pismu, jednako bljesne u glavi nekom u Bihaću i na Sumatri, u Maliju i na Kavkazu. Na isti način, prije koncila katolike je povezivao latinski. Sursum corda isto je ječao i isto značio u Dublinu, Limi, u Komiži i Goi. I vjera se, naposljetku, zvala sveopćom (katholikos).

Sveta Ruža Limska i ta katolička ekumena pali su mi na pamet ovih dana kad sam listajući novine naišao na članak o jednom vjerskom incidentu koji se dogodio u Puli.

U pulskoj crkvi Svetog Antuna, naime, došlo je do sukoba između župnika, fratra Tomislava Hrstića, i članova crkvenog zbora zato što je fratar zatražio od zbora da na misama za krizmu i misama koje prenosi katolički radio odustanu od običaja da dio pjevane mise otpjevaju na talijanskom.

U sukobu zborista, fratra i župljana - izvješćuju nas - došlo je i do žešćih riječi, slalo se ljude da "idu u Italiju", "u Hercegovinu" i "preko Učke", lijepilo se ljudima "fašisti" i "ustaše". A kad su se članovi zbora požalili biskupiji na uskraćivanje glazbene dvojezičnosti, kancelar pulske biskupije stao je na stranu mladog fratra i rekao zboristima da ako im fali dvojezičnost, mogu ići u dvojezične crkve u - Vodnjanu, Umagu i Rovinju!

Taj pulski incident pobudio je, čini se, prilično zanimanje općinstva, s obzirom na to da je do petka ujutro (kad sam posljednji put čekirao) na forumu ispod teksta u Jutarnjem bilo čak 180 komentara, najčešće jezivo zajapurenih i punih uvredljive, netolerantne mržnje. Kako se  moglo i očekivati, znatna je porcija nesnošljivosti i mržnje stigla od strane onih koji drže da "bi ti Talijani trebali otići u Italiju", da im "treba nogom u tur", jer "što oni hoće", "ovo je Hrvatska".

Zaboravljajući da je riječ o gradu u kojem je do pred sto godina Talijana bilo dvostruko više od Hrvata, anonimni chat-junaci poručuju tako zboristima da im je "Italija blizu", što nije tako daleko od cinične primjedbe biskupova kancelara koji im je poručio da im je "Rovinj blizu".

One slabije upućene, međutim, vjerojatno će neugodno iznenaditi razina šovinističke omraze od strane onih koji su branili talijansko pjevanje. Većina bi ih anonimne chat-priloge otpočela samodopadnim pohvalama istarskoj multikulturalnosti i otvorenosti, da bi se to libertinstvo u četvrtoj rečenici pretvorilo u šovinističko vrijeđanje što Hercegovaca, što hrvatskih divljaka preko Učke.

Na koncu su se - kao u svakoj našoj web debati - licem u lice našla dva nakostriješena, tupava fašizma, samo što bi jedan demarkaciju povukao na Učki, a drugi na Villi Opicini. Pritom je malo kome na pamet palo nešto što meni očigledno bode oči. Nije li naime apsurdno da se ovakve etničke raspre vode oko prostora, liturgije i uvjerenja koje bi izrijekom trebalo biti sveopće (katoličko?).

Odgovor je, dakako, pametnomu jasan. Jer, katolicizam u Hrvatskoj i kod Hrvata nažalost već jako dugo nije "sveopći", ako je to i bio. Crkva i vjera u Hrvatskoj već su dugo i predugo u bolesnoj simbiozi s nacijom i nacionalizmom, toliko da je u tom ispreplitanju počesto nejasno gdje prestaje jedna, a počinje druga ideologija. U jugoslavenskom kovitlanju tri su štokavska naroda identitet stekli preko vjera. Vjere su postale njihove naljepnice - a ponajčešće i ništa drugo. Na pravoslavnim crkvama čak sam i u Crnoj Gori viđao srpsku zastavu, istaknutu tako da drsko iritira one koji ne drže da je Crna Gora Srbija. U katoličkim selima Ravnih kotara, Bukovice i Zagore teško je naći crkveni toranj na kojem ne vijori nacionalna trobojnica.

Svaki put kad vidim tako hrvatsku trobojnicu na katoličkoj crkvi, razmišljam koju poruku taj stijeg šalje i komu. Kazuje li - ovo je hrvatska crkva? I ako je tako, da li ta katolička crkva onda nije katolička i za Mađara, Poljaka, ili - eto - Peruanku poput svete Ruže?

To hipotetičko pitanje dobilo je u Puli napokon i konkretni odgovor. Onaj obrazac koji je vrijedio tamo gdje Hrvati žive među inovjercima, napokon je uspješno presađen i tamo gdje su katolici i "oni".

Nema veze - to što je "dušman" katolik, to je samo mali komunikacijski šum. Katolička crkva ostaje svejedno isto što i hrvatska crkva, nema se tu što Gospi pjevati ni talijanski, ni filipinski ni latinski. I tom benettonovskom koru svetaca bolje je da zna tko je ovdje gazda. A Ruža Limska? Nju, tamnoputu i poluindijanku, naš bi katolicizam valja bacio niz štenge.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –