TBF kontra mraka

U zagrebačkom Domu sportova u razmaku od dva dana održali su se jedan miting i jedan koncert, koji točnije od ikakva sociološkog istraživanja govore o hrvatskoj stvarnosti, kulturnoj, političkoj, duhovnoj i svakoj drugoj.

Najprije se u velikoj dvorani održao miting, koji je zapravo najavljen kao koncert zanimljiva naslova «Tri kuma». A kumovi su dva velika meštra šovinizma u hrvatskom budničarskom folku, Thompson i Škoro, te neki tip kojemu nisam uspio uhvatiti ime u kratkom prilogu na HTV-u, valjda isto turbo-pevaljka kao i prethodna dvojica. Tih nekoliko teve minuta dostatno je da prosječni Utrinjan ukopča o čemu je tu riječ. Državne zastave, crne zastave, majice s portretom generala Gotovine i natpisima CRNA LEGIJA, ustaški grbovi na kapama i desetak tisuća napaljenih kretena koji urlaju UBIJ SRBINA, i SRBE NA VRBE, i slične stvari, a sve to pod budnim okom dvaju ministara, policijskog Kirina, i znanstveno-obrazovnog Primorca – te večeri na površinu je opet izgmizala ona ružna, odurna Hrvatska, primitivna i ksenofobična, zakopana doboko u vlastitu sramotnu prošlost, koje se, gle čuda, uopće ne srami. Dapače.

E sad, je li normalno da dva ministra prisustvuju koncertu s naci-ikonografijom i ksenofobičnom atmosferom, na kojem publika skandira ono što se tamo skandiralo? Da, to je normalno, i nije im prvi put, jer su te stvari u samim temeljima HDZ-ove politike od 1990. do danas, one su njezin zaštitni znak i njezina jedina konstanta.

Je li normalno da Kirin nije ni trepnuo skandiranje koje se tamo čulo, a koje je davalo ton i ritam koncertu kumova?

Da, to je posve normalno, jer policajci su i dosad uspješno kršili zakon, praveći se mutavi kad god bi se na javnim skupovima čuli slični pozivi, vidjeli isti simboli. Je li, dalje, normalno da ni Primorac nije reagirao na parole koje su se tamo čule, tim prije što je u publici bilo najviše mladih, srednjoškolaca i studenata? Da, i to je posve normalno, jer velik dio odgovornosti, ne za relativiziranje, već za veličanje hrvatskih zločina iz prošlog (a i ovog posljednjeg) rata snosi i legendarni obrazovni sustav kojeg on kreira.

Je li, isto tako, normalno da Crkva, pošto lova s tog koncerta ide za obnovu nekog svetišta kod Jajca, nije rekla ne, fala lijepo, mi nećemo novac skupljen u atmosferi punoj mržnje i netolerancije? Da, to je tek normalno, jer Crkvu nikad nije pretjerano zanimala boja, miris niti porijeklo novca. I jer ta kompanija, također, voli retuširati kojekakve zločine, zažmiriti pred legijama i vrbama.

I konačno, kako je moguće da glazba koja proizvodi takve naboje i reakcije, ima tako brojnu publiku u Zagrebu i Hrvatskoj? Moguće je, nemojmo biti glupi. Biti fan takve glazbe, kao uostalom ukrasiti se ustaškim značkicama i majicama, uopće nije stvar ovoga ili onog ukusa, već dijagnoza.

A sad onaj ljepši dio. Mala dvorana i T.B.F.

Tri, četiri tisuće ljudi na koncertu T.B.F.-a, to uopće nije loš rezultat, čak ni u usporedbi s mitingom kumova. Statistički gledano, ispada da je svaki treći građanin ove zemlje poprilično normalan, da mu se po glavi ne motaju nikakve legije, vrbe, ubojstva i drugi oblici nakaznog patriotizma, a to je, velim, fenomenalan rezultat. U svakom slučaju to je rezultat koji na životu održava pretpostavku da ovdje – unatoč tome što se ekipa za kormilom jako trudi da to postigne – nije baš sve otišlo u kurac.

Na pragu pedesete prestao sam odlaziti na koncerte. Više nema nikakve šanse, mislio sam, da me neki bend iščupa iz depresije uzrokovane raznim oblicima zbilje, da me njihova svirka podigne, nosi i ljulja puna dva sata, da me učini boljim nego što jesam, i da me taj osjećaj drži još danima poslije. Još od Azre u Kulušiću 1981., Burning Speara u Odeonu u Münsteru 1982., čini mi se, i Cavea u Ljubljani u drugoj polovici osamdesetih (govorim ovo da se malo kurčim i da pokažem kako baš nisam od jučer), nije me netko s bine pogodio dobrom svirkom i dobrim vibracijama. A onda sam otišao na T.B.F. I njihova me svirka uhvatila, i držala cijelu noć, a drži me, evo, i danas.

Bingo!

Nikad pametnije potrošen novac, i rijetko kad bolje potrošena tri sata u gradu u posljednjih šesnaest godina, recimo. Plus što imam taj osjećaj da sam prisustvovao nečemu što daleko nadilazi koncertnu rutinu. Moj prijatelj, dok ovih dana razglabamo o sudaru Barcelone i Chealseja, tvrdi kako tu nije riječ o običnoj nogometnoj utakmici koja odlučuje o tome tko će u sljedeći krug, već se tu, veli, odlučuje o budućnosti te igre u sljedećih 50 godina. Hoće li pobjediti mašta ili stroj? Kumovi s jedne strane, i T.B.F. i njihovi gosti s druge (svaka čast mome imenjaku s Maajkom), nisu se izravno nadmetali, ali sve nekako vjerujem da se usporedbom njihovih nastupa može savršeno iščitati budućnost ove zemlje.

Prognoza je, kao ona Millerova u Rakovoj obratnici, loša. Vrijeme će, uglavnom, i dalje biti loše, i dalje će prevladavati šovinistička ljiga, smrti, vrbe, legije, kreteni, očajanje i mrak. Kao da je, uostalom, ikad bilo bitno drukčije. Uvijek je prevladavala neka ljiga, neki mrak. No, gerila je sad moćna, i govori snažnim, jasnim glasaovima, a to je dobar razlog da se totalka ne ukomiramo.

Nije mi se u životu prečesto događalo da sam u pravo vrijeme bio na pravom mjestu; dakle nema baš tih stvari kojima se mogu hvaliti okolo. Ovom prilikom dogodilo se upravo to. I ako me itko, ajmo se zajebavat, za deset ili dvadeset godina upita gdje sam bio potkraj veljače 2006., u velikoj ili maloj dvorani Doma sportova, moći ću čistog srca reći da sam, zajedno sa ženom i sinom, bio u maloj dvorani, na koncertu T.B.F.-a.