Tečaj o smislu života

Održava se
01.01.1901.

Evanđeoska crkva na dnu moje ulice razvukla je prije nekog vremena preko pročelja oglas za nekakav Alfa tečaj, koji bi valjda trebao privući namjernike i u budućnosti učiniti brojnijom njihovu neveliku vjerničku zajednicu. U uspjeh tečaja ne sumnjam.

Don Ivan Grubišić, naš katolički župnik sa stožerom u susjednoj ulici, morat će hitno izmisliti nešto privlačnije želi li sačuvati pastvu, jer ovdje udaraju jakim oružjem. Izlazeći iz kuće svako se jutro štrecnem kada ugledam natpis na crkvenom zidu. "Otkrijte smisao života", kažu evanđelisti. Odgovor na najzaguljenije filozofsko pitanje oni nude u nekoliko tjedana, smisao života oglašavaju kao mobilni telefonski uređaj za jednu kunu.

Uđeš kod njih besmislen, izgubljen, zgrbljen i žalostan, a izađeš smislen, nađen, uspravan i nasmijan. Vjerojatno je to kao neki salon ljepote, solarij, sauna, spa i wellness, samo za dušu. Možda bi se trebali tako i reklamirati, kao kreme za lice, s fotografijama prije i poslije Alfa tečaja. Na prvoj je slici snuždena pojava, ona koja još ne zna svoj smisao, sva u bubuljicama, masna i nepočešljana, s herpesom na gornjoj usni, izgleda kao osumnjičeni za ubojstvo na osobito okrutan i podmukao način. Na drugoj se, kao na naslovnici Voguea, bisernim zubima, sjajna lica, počupanih obrva, sa svježim minivalom, ozareno cereka ista osoba nakon što je otkrila svoje ovozemaljsko poslanje i svrhu.

Moje starije dijete razveselilo me je prošli tjedan prepričavajući mi raspravu što se u njegovu razredu povela na malom odmoru nakon vjeronauka. Peti de uvalio se u ozbiljnu teološku nedoumicu odlučujući koji je glumac najprikladniji za ulogu Boga. Jedna Ivona, koju su odmah ušutkali i rekli joj da je glupa, angažirala bi Arnolda Schwarzeneggera. Andrija, moj sin, predložio je Georgea Clooneyja, jer se sjetio da se on sviđa njegovoj mami, a njegov prijatelj Mate imao je najneortodoksniji cast - Jackie Chana.

"Bilo bi dosta ludo da je Jackie Chan Bog", kaže Andrija."Prilično ludo", složim se zamišljajući kako bi se Benedikt Šesnaesti zapanjio otkrićem da mu je poslodavac niski azijatski komedijaš sa crnim pojasom.

Koga bih ja uzeo da glumi Boga, upitao sam se koji sat kasnije pušeći na terasi pod zvijezama.

Zapušteni bradonja s Buonarotijeve freske, očito je, više ne odgovara ulozi. Misleći da je nekakva kolodvorska skitnica, njega ne bi ni pustili u crkvu. Bog bi trebao biti netko kao George Hamilton. Imućniji penzioner iz Miami Beacha, nakvarcan, savršene zubne proteze i pofarbanih sjedina, s ručnikom oko vrata ujutro se znoji na sobnom biciklu. Sedamdeset mu je godina, nitko mu ne bi dao više od četrdeset tri. Takav bi netko najviše odgovarao crkvama što zidnim oglasima pozivaju da otkrijete smisao života. To je Bog za novi kapitalizam i brzo rastuću industriju vjere.

Prilike su se drastično promijenile. Namrgođeni seoski popovi koji su plašili babe rogatim đavlima i kazanima vrelog ulja nemaju više šanse na suvremenom tržištu smisla. Njihova je metafizička roba demodirana, ne mogu je ni prodati ni darovati. Treba raditi na marketingu, promociji, istraživati običaje i navike mladih potrošača i prilagođavati im se, uvoditi novosti u izlizane obrede, hostije s okusom mentola za svjež dah nakon sakramenta svete pričesti. Inače možeš zatvoriti trgovinu, pojest će te konkurencija.

Johna Lennona majčina je sestra, teta Mimi, vjerojatno odgajala da bude dobar kršćanin, odan jedinom istinskom anglikanskom Bogu. U modroj školskoj uniformi s grbom na prsima bezbrojna je nedjeljna jutra proveo mrzovoljno piljeći preko pastorove glave, ne uzbuđujući se ni vječnim blaženstvom ni nezamislivim mučenjima što čekaju grešnike. Ta stara priča imala mu je okus ustajalog čaja i osušenog keksa, ništa izvan pojavnog svijeta on nije doživi ni osjetio potrebu da zamisli. Čitav smisao života njemu je stao u četiri gitarska akorda pop pjesme. O Isusu Kristu nije imao osobito mišljenje, mnogo kasnije čak mu se i narugao rečenicom da su Beatlesi popularniji od njega.

Ali, onda je u njegov život ušao Maharishi Mahesh Yogi i Lennon, koji prije nije davao ni penija za vjersku robu, kupio je sve plastične điđne koje je ovaj držao u dućanu. Pljesnivi anglikanski pastor iz Lennonova djetinjstva, ako je još bio živ, vjerojatno se požderao od muke kad je vidio kakva mu je lakovjerna mušterija izmakla. Ruku na srce, sve one bezvezarije o sreći i miru i ljubavi, koje je oduševljeni glazbenik otkrio u Maharishijevom ašaramu, mogao je naći i u liverpulskoj crkvi od crvene cigle. Uskoro je naposljetku i sam otkrio da je učenje jednake, ako ne i lošije kvalitete.

Na ovom mjestu mnogo sam puta bjesnio zbog bezosjećajnog licemjerja raznih kršćanskih duhovnika, a ovaj tjedan priznat ću vam da moj prezir ni prema njihovim istočnjačkim kolegama druge vjere nije ništa manji. Ako postoji nešto takvo kao što je indijska religijska mudrost, ja je ne želim upoznati, barem dok je na indijskom potkontinentu pola stanovništva gladno, dok dječaci rade u predionicama, a djevojčice se prostituiraju, dok ljudi skapavaju od dizenterije, stoka od slinavke, a društveno je uređenje takvo da si već rođenjem određen da čistiš tuđi drek i nikakvoj se sreći u životu ne smiješ nadati.

Kršćanski će svećenici, ako su i pokvareni, biti barem lažno milostivi prema slabima, jer njihove svete knjige uzdižu siromaštvo i žrtvu, ali kod Maharishi Mahesh Yogija, koji je prije neki dan umro u svojoj kući od dvjesto soba u jednom nizozemskom selu i posljednjih godina života video vezom komunicirao s ukućanima, nisam uistinu našao nekakve velike i potresne sućuti za bijedu, prljavštinu i epidemije, gadni i okrutni svijet u kojemu se muči velik dio njegovih zemljaka. Fućkam ja za takvu duhovnost, i njega i njegovih sljedbenika, koji su se na početku rata u nas zatvorili u nekakvu gimnastičku dvoranu i meditirali da se prekine nasilje. Sjećate se možda te čudnovate zgode, tek što su oni sklopili oči i uhvatili mrmljati vedske mantre, tenkovi se kod Vukovara okrenuli i vratili u Srbiju.

Kad bi Maharishija upitao štogod o strahotama suvremenog čovječanstva, veliki bi učitelj zakokodakao nešto o svjetskom miru. Neka mu Šiva da vječni počinak, bio je socijalno osjetljiv kao finalistica izbora za miss Koprivničko-križevačke županije. Njegov spokojni i samozadovoljni smisao u dubokom disanju i pražnjenju svijesti od svakog sadržaja njemu je samome bez sumnje donio mnogo udobnosti, ali ostatku svijeta nije mnogo pomogao. Poželim li ikada naći duhovnu okrepu, mislim da ću ipak naći nešto bliže vjeri mojih predaka.

Svaki dan gledam onaj oglas na dnu ulice i, iskreno ću vam reći, nije da me ostavlja ravnodušnim. O smislu života uistinu nisam razmišljao još od srednjoškolskih dana i nije baš da mi nedostaju ti vječni odgovori tko smo, što smo i kamo idemo, ali opet, možda bih mogao imati neke koristi od toga? Završim li tečaj o smislu života, što se danas uopće može s tom kvalifikacijom? Mogu li s diplomom doći u općinu da bih i ja otvorio samostalan vjerski obrt? Upisuje li se tečaj smisla života u radnu knjižicu ili je to samo onako?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )