Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dario Grgić • 24.06.2012.

Teofil Pančić : Stanica fantomskih vozova

Većina stvari koje je do danas objavio Teofil Pančić kao da je pisana iz viđenja osobe kakvom smo mogli postati da nas nije ponijela ostrašćenost posljednjih dvaju desetljeća, gdje je teško reći je li gore ubijanje devedesetih ili izravnavanje računa nultih i desetih godina. Pančić je odrastao u osobu kakvom su mnogi mogli biti, samo da se nisu dali ponijeti od strane kojekakvih bujica, bile one političke ili teorijske, estetske ili slavohlepne. Iz njegovih je tekstova u čitatelja redovito gledao i dječak koji još uvijek voli stripove Paje Patka (pa makar se radilo o Crumbovoj nepostojećoj verziji nikada nacrtanoga stripa) i biće čija je tananost zgrožena bestijalnošću vremena i prostora.

On je istovremeno čitatelj Thomasa Manna i Mikijevog zabavnika, i odlično se drži kada je pomodarsko teoretiziranje u pitanju: bilo bi zanimljivo znati kako bi se Pančić (ako već nije na mjestu koje mi je promaklo) postavio prema suvremenim ljevičarskim oblicima postavljanja prema problemu - čime ga se, naravno, ne stavlja ni na koju, a najmanje na desnu političku stranu: ono od čijeg se štetnog utjecaja ovaj autor znade skloniti možemo prije svega nazvati visokom temperaturom.

Postoje ljudi koji su poput automobila što funkcioniraju samo na 5000 obrtaja, i potpuno su neupotrebljivi kada se gas spusti na 1500, što je, je li, optimalno i normalno kretanje cestom, što su, povijesno konstatirajući, takozvana, geteovski rečeno, nezanimljiva vremena i, kao, monotone vožnje. Kako je to biti čovjek koji se ne usteže ponašati posve normalno u nenormali - to je osnova iz koje nastaje intonacija Pančićevih tekstova. I to je i ključno mjesto njegova rizika: odbijanje pridruživanja plemenu, dječije (ali ne naivno, nego nekako čisto) ostajanje na distanci, nastojanje da se o svemu promisli što je moguće hladnije glave, prebivajući, predinovski kazano, na svoji strani.

Što nije malo osvježenje, budući da smo nastavili živjeti očajno kolektivističkim načinima, utaboreni u male i velike klanove, spojeni s malim i velikim grupnim interesnim sferama, podijeljeni u falange čijim se pripadnostima (tim sakritostima u krdo) mjeri nečija osobna i građanska hrabrost. Tako da su epistole (a Pančić uvijek piše kao da piše pismo, radilo se o političkom komentaru ili književnoj kritici, eseju ili reminescenciji na odrastanje) koje on ispisuje zaista vagoni jednog sad već višedecenijskog sretnog prometovanja vlaka koji putuje prema fantomskim stanicama paralenog univerzuma koji nastavamo isti ovi mi, samo bolji. Malo čvršći. Vjerniji. Promišljeniji. Neskloni baš svim modama vremena.

I to je uvjet optimalnog čitanja Pančića: čitanje iz točke jedne propuštene šanse, s nadom da je moguć jedan veliki, dobroćudni restart učinjen u najboljim namjerama, sa sviješću o krivnji i znanjem da je traganje za izgubljenim vremenom okončano već čitanjem o njemu - da ne treba tražiti više od normalnog, civiliziranog, uljuđenog života. Pančić izbjegava rečenice koje vam oduzimaju dah, koje su rezultat napornog mozganja koje ima samo jedan cilj: vaš uzdah oduševljenja, ejakulaciju vaših moždanih ganglija.

Njegov je stil razveden, sklon umetnutim rečenicama, čak i ireverzibilijama - ovdje imate slučaj kao nekoć u Igora Mandića, da pisac koji piše o knjigama drugih zvuči književnije od objekata svojih ekspertiza, njegovi su novinski tekstovi - iako bi se on na ovakvu karakterizaciju možda i trgnuo - poetizacija i humorizacija besmisla: ako se i pišu "razglednice iz pakla", one su rijetko kada ovako nasmiješene. Pazite: Pančić nije sklon hijenskom cerekanju, nego osmijehu. Uz vjernost čistoći, taj je osmijeh ključ njegova partizanska djelovanja - njegovo možda najsnažnije oružje. Ruku na srce, ovo sve oko nas i jest smiješno.

"Stanica fantomskih vozova" svojom se tematikom (i raznovrsnošću adresata) proteže od Caneta iz Partibrejkersa do Bogdana Tirnanića, dok je metaforu događaja zadnjih vremena i odnos Očevi i Oci najefektnije uhvatio tekstom o Momi Kaporu: Eh, taj tvoj Momo tekst je s ovom autoru neobično omiljenim 'twistom': prvo je on čitao Kapora i otac mu je govorio "ti i tvoj Kapor", onda je Kapor promijenio teksas jaknu za vojnički (a ne gogoljevski) šinjel i sin je govorio ocu: "Eh, taj tvoj Momo". Poanta o tekućim vremenima izražena je u slici protivnika rock'n'rolla kao ključu problema koji su poharali Balkan.

Protivnici stripa, pop kulture, protivnici malih stvari u ime kolosalnih povijesnih ideja, zagovaratelji Ideje nasuprot pukoj svakodnevici... to uvijek počinje tako: Hitler je bio za Bélu Bartóka a protiv Dukea Ellingtonea, za klasiku a protiv jazza, za kolektivitet a kontra "besmislenome" individualitetu, za Heideggera a ne Jamesa i tako dalje. Pančić na jednom mjestu zapisuje: onaj poznati ali ne i značajni mislilac - i tu je sukus odnosa spram medijski isposredovanih vremena: on ovdje aludira na Huntingtona, ali ne bi bolje prošli ni neki drugi (poznati ali ne i značajni) mislioci pred kojima je moderno klečati u stavu poniznog (i magarećeg) obožavanja.

Pančićeva ljubavna i manje ljubavna pisma s kritičkim predumišljajem kakav je moguć samo ako se razumije ono o čemu se piše, njegov raspojasani stil i odbijanje da se povinuje vlastitim baroknim izazovima možemo usporediti s glumom Danila Bate Stojkovića, odnosno parafrazom Pančićeva teksta o glumi ovog majstora: dobroćudna i ljubopitljiva odrješitost iskonske posvećenosti pisanoj riječi, posvećenost koja čini mjesto razlikovanja naspram pukih mrčitelja teksta oslonjenih na efekte i kalambursku ispraznost.

Pančić piše o uzročnicima ove "potkoninentalne" zbrke na Balkanu, pitajući se kako je moguće u obilju susjedstva locirati Monstruma: primjer od kojeg polazi glavni je lik Bernhardova komada, čovjek koji je mijenjao onoliko košulja koliko je bilo potrebno i koji je kameleonski naštimavao samo svoje socijalizacije, no u srcu je ostao isti, ali samo u svoja četiri zida. Privatizacija esesovštine (lik na Himmlerov rođendan na zid stavlja sliku obožavanog i neprežaljenog vođe, odijeva crnu SS uniformu) nije jedina prepreka u našem prepoznavanju čudovišta iz vlastitih sokaka.

Pančić piše kako je stvar u tome da je cijeli naš doživljajni i perceptivni svijet podložan automatizmu, jednako uslijed samozaštite kao i uslijed želje da se lakše dohvati smisao stvari, i da mislimo kako je "zle" moguće i drugačije "vidjeti" nego nas "dobre". Problem je što je zlo u međuvremenu postalo anonimno i počiva na temeljima što se ne poklapaju s našim zamišljajima. Zlikovac je često Savjesni građanin, tihi susjed, onaj bezimeni i pristojni i uvijek sistemu raspoloživi domoljub i čistunac u svakom smislu. Govor ovih likova, piše dalje Pančić, potpuno je bezvrijedan i lišen supstance, bez mozga i što je još gore i opasnije, lišen je - srca.

Bezvrijedna jezična materija koja se troši u procesima neprekidnog žalovanja za vremenima kada je bilo reda, za vremenima kada je bilo sve dozvoljeno (žalovanje za danima rata, npr.), alibiranje svima koji su "samo izvršavali naređenja" - upravo u tako postavljenom životu Teofil Pančić vidi potencijal za razvijanje autentičnog manijaštva. Protiv kojega je ovaj pisac stajao svakom svojom napisanom riječju, sav u tišini mirnog popodneva kada sve lagano drijema i kada se stvari vide vrlo jasno.

U Hrvatskoj nemamo novinara koji je svoje ime potpisivao pod vrlo nepovoljne dijagnoze po vladajuću strukturu (koja je na Balkanu lišena strukturalnosti), što je rabota koja nije posve lišena rizika, a sve to pisao je lapidarnim stilom, ležerno, kao da uopće nije problem biti pristojan i pametan i hrabar. Kao da to možemo svi mi, ali smo, eto, stjecajem okolnosti, nakratko zaboravili kako se to radi. Međutim, Teofil nas čeka, na stanici fantomskih vozova, za koju je udario trasu svojim pisanjem.

Šteta je ne ukrcati se.

 

Teofil Pančić:
"Stanica fantomskih vozova"

Kulturni centar Novog Sada, 2011.

* Tekst je objavljen u Zarezu, broj 337, 21. lipnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autora.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

- temat "Rad u medijima / Mediji o radu" donosi tekstove Igora Lasića, Katarine Luketić, Viktora Ivančića, Milana F. Živkovića, Katarine Peović Vuković, Borisa postnikov i Hajrudina Hromadžića
- Trpimir Matasović komentira prve grudi Ministarstva kulture
- Ðurđa Knežević o kolektivnom pamćenju i zaboravljanju nasilja
- paralelni intervju s Oliverom Frljićem i Dinom Mustafićem
...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –