Tko nas čupa iz hlada

U društvu uljuđenih naroda, Talijani su obično na glasu kao oni koji imaju najtrivijalniju i najgluplju televiziju. Napravite li glupost i okrenete li tijekom popodneva na neki od kanala RAI-ja ili Berlusconijevih televizija, ono što ćete tamo vidjeti pretvara čak i hrvatski TV pejzaž u ubavi skandinavski dom kulture.

Dodirom prsta naći ćete se najednom u nekom jarkom, Willy-Vonka svijetu, ugledat ćete studijsku scenografiju s purpurnim zvonima i kartonskim mlinovima, a baš sve žene u studiju bit će prsate cure u bikniju zblajhanih kosa. Jednom prilikom u nekom sam talijanskom šouu vidio djevojku u kupaćem kostimu koja je ušla u kadu punu mlijeka i potom skinula odjeću. To je - usput rečeno - svijet kojem smo se uputili.

Ipak, taj i takav RAI imao je svojedobno divnu emisiju koja se zvala "Linea verde", a moglo bi je se opisati kao smjesu putopisa i poljoprivrednog programa. Novinari emisije putovali su malomišćanskom zabiti, intervjuirali seljake, oprobavali njihove salame, sušene rajčice i gljive. Emisija je istodobno bila i najbolja reklama za turizam, ali i mala, praktična realizacija one krilatice o upoznavanju domovine da bi je volio. Ono što je ta emisija prodavala bio je hedonizam - ali i identitet, ono jedino što se ne može kupiti nego se mora zaraditi, i to stoljećima truda.

Ne mogu biti siguran, ali mislim da je onaj koji je smislio HTV-ovu emisiju "30 u hladu" vjerojatno bio nadahnut "Zelenom linijom". Koncipirana kao podrška turizmu, "30 u hladu" televizijske je kamere vodila u sasvim mala i nešto veća hrvatska mjesta, nastojeći lokalne ljude natjerati da iz svoje sredine izvuku nešto najbolje - neku muziku, staru tortu, običaj ili jelo koji bi baš tu točku svijeta obojili u odnosu na sve druge.

Dio medijskih komentatora s dosta se razloga zafrkavao s takvom emisijom, smatrajući da njen koncept nalikuje crtiću "Bug's Life": vrijedni mravi skupe hranu na hrpu, a onda dođu novinski cvrčci i pojedu je. Ali, takvi kakvi jesu, "30 u hladu" imali su nekog smisla. Naime, uprkos pivskim reklamama, navijačkim budnicama i Thompsonima po šoferšajbama, u ovoj se zemlji ljudi slabo uzajamno poznaju i slabo mare jedni za druge. Lijepo je sve to - zastave, šalovi, krunice i Gotovinine majice - ali kad razgrnete sav taj partiotski žar, naći ćete surovu istinu.

Tu istinu možete odčitati na svakoj chat grupi Jutarnjeg. Ta je istina da u Hrvatskoj Zadrani ne vole Splićane, Splićani Zagrepčane, a Zagrepčani pak sve što je južno i istočno. Istina je da je manje od pet posto "južnjaka" ikad bilo u Osijeku, da vjerojatno ni jedan novinar Jutarnjeg osim lokalnih dopisnika nikad nije bio (recimo) u Koprivnici, da maturski razredi smatraju kaznom kad ih se tjera na ekskurziju po Hrvatskoj i da iza te velike oblatne patriotizma stoji veliko neznanje, ignorancija i manjak samopoštovanja. U takvoj zemlji formati kao "30 u hladu" bili bi potrebni i da nema turizma.

Ta i takva emisija, hedonistička, nepretenciozna i ljetno razuzdana inače bi trebala biti otporna na bilo kakvo političko difamiranja. Pa ipak, kad se na krivom mjestu nađe ideologizirani, dogmatski mozak, onda i "linea verde" može ne biti "na liniji".

To se upravo ovog tjedna dogodilo HTV-ovom ljetnom magazinu. Ako je, naime, suditi po dokumentu koji je iscurio s Prisavlja, direktor programa HTV-a Domagoj Burić optužio je dosadašnje urednike ljetne emisije da im nedostaje "smisla za nacionalnu simboliku", te im naložio da emisiju preimenuje da u naslovu nosi hrvatski pridjev.

Zatražio je također da se promijeni redoslijed ljetnih gostovanja tako da finalna emisija teče istodobno u Vukovaru i na (inače - nenaseljenoj!) Prevlaci. Za tu priliku, domoljubni je impresario Burić svojim producentima naredio da kao dio emisije načine vatromet (po danu?) i dopisao: "Želim pravi vatromet posljednjeg dana, tako da dečki s onu stranu Dunava i Boke kotorske vide i čuju što se događa". U svom redateljskom žaru, Burić je zamislio i kako ozvučiti "dva simbola" - dakako, pjesmom "Moja domovina".

Burićevo pismo koje je dospjelo u medije po mnogo je čemu čisti, kristalni sukus one ideologije i onog razmišljanja o identitetu koji su dominirali Hrvatskom punih pretnaestak godina i za koje katkad lakomisleno vjerujemo da smo ih potpuno tutnuli pod tepih.
Kao i za Franju Tuđmana, kao i za staru gardu hrvatskih nacionalista, i za Domagoja Burića - naime - identitet je nešto besadržajno.

Jer, da nije, onda bi Burić znao da je neusporedivo "nacionalno simboličnije" da gledateljska marva sazna nešto o pelješkim tortama, lepoglavskim vezovima ili paškim keksima nego da u terminu pred Dnevnik milijunska gomila pilji u trobojni vatromet i pumpa se patriotskim drukanjem kao da su u pivskoj reklami. Ali - kao ni klasične hrvatske nacionaliste, ni Burića Hrvatska ne zanima, živo se friga njega za Goričan ili Potpićan.

Ono što njega zanima nije sadržaj, nego tri boje, vatromet i jeftina operetna simbolika. I da, još nešto ima što ga jako zanima - to je da "dečki s onu stranu vide i čuju". To "da oni vide" prava je srž Burićeva hrvatstva, a biti Hrvat nije nešto sadržajno, nego niječna rečenica: ne postoji Hrvat, postoji samo nesrbin ili antisrbin.

Još ne tako davno, debilni spektakli poput ovog koji snatri gospar direktor bili su sadržaj naše kulturne politike. Razna Duvanjska polja, smjene predsjedničke straže i slične operetne budalaštine koje je izmišljala politika devedesetih išli su upravo ovim tragom - izmišljali su rituale identiteta jer u stvarni identitet nisu vjerovali. Cijela Hrvatska dvadesetak je godina funkcionirala po tom Burićevom principu "neka dečki s onu stranu vide".

Dvadesetak godina ova se zemlja trsila dokazati što nije, umjesto da ispita što jest. Predugo je bilo nevažno što se jede, važno je bilo samo da nisu ćevapi.

Nije bilo važno što slušamo, samo da nisu narodnjaci. Na kraju puta, ta nas je ideologija dovela u tjesnac, u duboku krizu identiteta. Postali smo zemlja pizzerija i njemačke šund televizije koja loče po pivnicama na Svetog Patrika - ali zato nas je strah otići na dernek i u gradu pustiti zavičajni akcent.

Tu civilizaciju potiskivanja i frustracije izravno su stvorili Burić i burići. I sad, umjesto da nas puste da upoznamo svoje sustanare, da se zainteresiramo jedni za druge i možda se na kraju zavolimo, ponovno nas napada kretenskim spektaklima koji otkrivaju nesigurnost, frustraciju i prazninu.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )