Tko to ždere ćevape

Jedan slovenski novinar svojedobno je pokrenuo istraživanje ne bi li otkrio kome doista pripadaju ćevapčići - jelo od mljevena mesa koje s malim ili gotovo nikakvim preinakama jedu i prisvajaju gotovo svi narodi istočnog Mediterana. Spomenuti gastronaut prošao je cijelo istočno Sredozomlje, i proučio argumente po kojima autorstvo na ćevape prisežu Bosanci, Srbi, Makedonci, Bugari i Turci.

Istraživao je izvore i na koncu objavio pravorijek. Ćevapčiće su, vele, izumili Feničani, narod pomoraca, koji su ploveći uz obalu oplovili Afriku i naselili njen sjeverni rub. Braudel, koji u svojoj neumrloj historiji Mediterana ističe da su Sredozemci ponajprije bili ovčari (pa i riječ “mandrac” potice od “tor”), na ovo bi se vjerojatno superiorno nasmijao. Ne, međutim, i domaći kovači gastrometafora koji su na ćevape, kako znamo, već dugo ozbiljno nabrušeni.

Zbilja - ćevapi u Hrvatskoj imaju status otprilike kakav i narodna muzika - ori se svugdje, ali je se istodobno svi i srame. Premda ćevapi ljeti i zimi mirišu iz obiteljskih vrtova, hotelskih terasa i pokretnih ugostiteljskih prikolica, iako su sastavni dio macho rituala prije utakmica ili nakon sitnosatnih noćnih pijanki, ti su prstići od mljevenog mesa u nas nevjerojatno zloglasni i još uvijek imaju status centralne metafore preminule Jugoslavije.

Ranih devedesetih, Slovenci su iz Jugoslavije odlazili s grafitima “Burek, nein danke”, ali burek danas možete pojesti posvuda, ne samo u Ljubljani, nego i u Grazu i Beču. I ćevape u Hrvatskoj možete posvuda jesti, ali ne smijete to priznati. Jer, uz luk i rakiju oni su postali jestivi simbol svega nazadnog i balkanskog.

Kad je 1995. Jakov Sedlar shvatio da sa svojom gospom neće u Puli dobiti nagradu, zapjenjeno je pisao kako “festival smrdi na ćevape i luk”, splitske ih gradske vlasti već desetljeće teške muke nastoje ukloniti s fijere Sv. Duje, a ugostitelj koji ih poslužuje dobit će najmanje prijekor u gastrokolumni. Istodobno - ćevapi su svugdje. Svojedobno “slow food” koji se dugo mijesi i priprema brižno, postao je “politically incorrect” klopa, ali i simbol pečenjarske površne brzine.

Sudbinsko pitanje što smo mi ćevapima, a što oni nama još je jednom dospjelo na hrvatsku ideološku trpezu koncem prošle godine kad je njemačka tvrtka Guss GmbH na zapadna tržišta izbacila konzervu gotovog jela ćevapa s rižom na kojoj se kočila veduta Dubrovnika. U vrijeme kad se srdele konzerviraju u Nišu, a Dalmacija vrvi od farmi nojeva i voćnjaka kivija, ovakva naslovnica i nije tako velika greška iz primijenjene balkanologije.

Napokon, taj nesretni Horst ili Kurt koji je dizajnirao neuglednu kutiju nije sigurno putovao Srbijom ili Makedonijom, ali Jadranom vjerojatno jest i na njemu se nagutao tih i takvih ćevapa. Čovjek bi očekivao da će se zbog blesave kutije gotovog jela pobuniti Srbi ili Bosanci, reći da im krademo njihov specijalitet, kao što su Srbi “nama ukrali” Andrića ili mi Bosancima Stanića i Džombu.

Ali, ne - umjesto da se pobune oni, pobunili smo se mi (profiteri), i, vjerovali ili ne, preko HTZ-a i ambasade poveli diplomatsku akciju protiv kutije za gotovo jelo. Rezultat je tipično hrvatski konstruktivan - deseci tisuća kutija koje su reklamirale hrvatski toponim neće se pojaviti u trgovinama.

Iskreno, nije mi posve jasno što smo time dobili, niti što je tako sramotno u tim štapićima od mljevena mesa. Njihovu kužnu, sramotnu semantiku iščitavamo jedino mi, jer za zapadnjake oni su jelo koje jedu u turskim i grčkim restoranima - u kuhinjama, pošteno rečeno, mnogo slavnijima, a vjerojatno i boljima od naše.

Sramnu metaforiku ćevapa raspoznajemo jedino mi, zato jer mi najbolje znamo da je hrvatska pečenjarska realnost prevarantski “take money ad run” lokali u kojima meso cvrči na vatri od Savudrije do Lapada. Volio bih kad bi inducirana haranga na ćevape imala takav efekt da naše goste donjeg platežnog reda navede da otkriju lokardu, skušu i palamidu, soparnik ili višku pogaču.

Ali, nekako mi se čini realnije da će od te povike na ćevape koristi najviše imati njihovi globalni konkurenti na tržištu brze i nezahtjevne hrane, to jest pizza i hamburgeri. Jer, negdje početkom rata, kad su pod istom ovakvom ideološkom presijom burekdžinice postale rijetkost, njihova su mjesta najčešće zauzimali pizza cutovi, McChickeni i slična globalna čuda s jarkim neonskim ulazima i bazenima ulja za prženje. Dogodi li se tako nešto, još ćemo jednom svjedočiti suicidalnim posljedicama hrvatske devize “uvijek smo mi bili Zapad”.

Kad uoči nogometnih utakmica vidim štandove s kojih se diže dim pržena ulja i vidim Prave Arvate kako (prije nego što će vrijeđati “cigane” i “pedere” iz druge polovice domovine) halapljivo gutaju “neprijateljski” somun, i mene, moram to priznati, uhvati bijes. Jer, ta je krilatica “uvijek smo bili Zapad” Hrvate dovela dotle da ne mogu spontano pisati, jesti, ni slušati glazbu, a da ih se ne dovede pred ideološku komisiju samoproglašenog europejstva.

“Uvijek biti Zapad” u hrvatskom je slučaju proizvelo kulturu kolonijalne snishodljivosti u kojoj se izrazom civiliziranosti smatra imitacija. Imitacija Zapada donijela je, doduše, Hrvatima nešto dobra. Hektorović je napisao “Ribanje” jer je imitirao Sannazara, A. B. Šimić svoju poeziju jer je imitirao ekspresioniste, Bauer je snimio “Ne okreći se, sine” i “Licem u lice” jer je imitirao Carola Reeda i Sidneyja Lumeta.

Zato što imaju stoljetni poriv imitirati Zapad, Hrvati su danas na četvrt puta do toga da imaju nešto što sliči na doličnu pravnu i demokratsku državu. Ali, u globaliziranoj civilizaciji, kako nas uče ona dva ošišana Šveđana, vidi te se i cijeni jedino ako imaš perje drukčije boje. U takvom svijetu, iskreno, mnogo bih radije da nas se prepoznaje po ćevapima nego da nas se ne prepoznaje nikako - a vjerujte mi na riječ, upravo je ovo drugo realitet.

Kad uoči nogometnih utakmica vidim štandove s kojih se diže dim pržena ulja i vidim Prave Arvate kako (prije nego što će vrijeđati “cigane” i “pedere” iz druge polovice domovine) halapljivo gutaju “neprijateljski” somun, i mene, moram to priznati, uhvati bijes. Ali ne zato što tu vidim ćevape, nego zato što vidim SAMO ćevape i ništa drugo. Ista bi me muka ulovila i da na tom orijentalnom vašaru plastičnih kioska vidim samo kotlovinu, samo burek ili samo srdele.

Ono što je u toj priči doista strašno je ta uniformnost - činjenica da baš svi kiosci na jednom derneku, stadionu ili proštenju mogu nuditi samo jednu jedinu stvar. Ono što je meni jezivo u jadranskom turizmu nisu ćevapi nego činjenica da se u gotovo svim restoranima Jadrana nudi pet istih jela, pri čemu se tih pet tek ponešto razlikuju ovisno jeste li zapadno ili istočno od Učke. Kad bi se HTZ barem time pozabavio isto tako bespoštedno i učinkovito kako se pozabavio ilustracijom za njemačke ćevape!

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )