Tradicijska gradnja

Održava se
01.01.1901.

Apulija je za talijanske prilike razmjerno sirota južnjačka regija poznata, među ostalim, po neobičnoj tradicijskoj gradnji kuća. Puljičke tradicionalne kuće građene su u kamenu, okruglog tlocrta i visokog svoda. Takvu gradnju - preživjelu ravno iz neolitika - Puljizi zovu “trulli”, a ti “trulli” uvelike podsjećaju na ono što mi na južnom dijelu našeg priobalja zovemo bunje, a u Istri kažuni.

Moja znanica, ukratko, vozila se autobusom priobaljem Apulije i odjednom ugledala nestvaran, surrealni prizor. Pred njom se sterala građevinska parcela s novosagrađenim apartmanskim naseljem. To se naselje, međutim, sastojalo od stotina čunjastih imitacija “trullija”. U te kamenom obložene, čunjaste novogradnje neki je developer utrpao kazino, diskoteke, recepciju i apartmane, i još uz lažne neolitske pastirske izbe sagradio bazene.

Taj groteskni prizor pao mi je na pamet ovog ljeta kad sam se poslom povezao u središnji Istru. Na oplošjima bregova s renesansnim istarskim gradićima, naime, ugledao sam desetine i desetine građevinskih parcela na kojima su radnici predano proizvodili frankenštajne: kubaturom goleme zgrade od cigle, koje potom oblažu lokalnim kamenom i “uljepšavaju” pokojim tradicijskim arhitektonskim citatom. Takve kuće danas grade poduzetnici u rasponu od mafijaških udovica do ražalovanih političara, a prodaju ih pod etiketom kuća u “tradicionalnom istarskom stilu”.

Negdje, ne mogu se sjetiti je li to bilo kod Vižinade ili Oprtlja, spazio sam bizaran prizor. Gore na brijegu vidjelo se srednjovjekovno mjesto, od jedva par desetaka kuća. Dolje u polju rastao je grad, ne manji od onog gore, sačinjen od blještavih imitacija onog što je stajalo povrh, ali trošno i oljušteno. Simulakrum je očito pobjeđivao original. Još će malo vremena proći, simulakrum i original nećemo ni razlikovati. To međutim ne znači da će sve postati originalom - upravo obratno, sve će postati lagarija.

Sve to ne bih ni spominjao da nije dviju vijesti koje su ovog tjedna gotovo istodobno objavljene u domaćem tisku. Prva je vijest kazivala kako grupa dalmatinskih konzervatora priprema posebnu knjižicu naputaka za gradnju na Jadranu, knjižicu u kojoj će investitore i građane poučiti o tradicijskoj gradnji. Spomenuta brošura trebala bi graditelje poučiti da koriste ispravnu kupu i pravu kosinu krova, te da grade balature, luminare, abaine i druge stilske značajke tradicijske arhitekture.

A praktički isti dan, tisak je objavio kako se u gradnju apartmana dao i bivši Tuđmanov “spin doctor”, nekoć najmoćnija i najsivlja od sivih eminencija političke moći, Ivić Pašalić. Bivši Tuđmanov consigliere latio se gradnje apartmana za prodaju strancima, na što je javnost razumljivo naćulila uši. Od predsjednika Mesića do par kolumnista, mnogi su osjetili potrebu komentirati činjenicu da je bivši hadezeov mastermind lagodno ušetao u banku i dobio priličan kredit. Meni je, međutim, mnogo zanimljivi jedan manje opaženi dio iste vijesti. Famozni I Pe, naime, svoje apartmane gradi u - pogađate - “tradicionalnom istarskom stilu”.

Gradnja u “tradicionalnom stilu” kao da je u ovoj zemlji postala kodno ime, nepogrešiva šifra koja razblažuje gnjev javnosti i apaurinski priječi halabuku koju svijet diže oko betonizacije, apartmanizacije i sličnih trica. Počevši od “time share” naselja u hvarskoj Križnoj luci, preko friškog Kapetanovićevog sela između Sutivana i Milne, pa do tolikih drugih primjera duž sjevera i juga obale, motiv je uvijek isti. Investitor koji osjeti da će se naći pod kritikom javnosti zbog prekomjerne gradnje, pa vadi iz rukava posljednji, neoborivi argument - da, ali ja gradim u tradicionalnom stilu.

Naravno, arhitektonski teoretičari na to bi se gorko nasmijali. Oni bi vam jamačno rekli kako je gradnja betonsko-matunskih zgrada “odjevenih” u pučki stil otprilike isti onakav kič kao i stilski namještaj Louis XIV od industrijske iverice. Oni bi vam rekli kako je tradicijska kuća izišla iz određenog stila života, te da vam konoba ne treba ako nemate kamenicu za ulje ili masnu Tomosovu pentu. Antropolozi bi vam rekli kako velika vrata konobe nisu tek arhitektonska fraza, nego je ta konoba bila laboratorij i gospodarsko srce kućanstva. Sociolozi bi vam rekli kako se ovakvom multiplikacijom “tradicionalne” gradnje kultura na koncu pretvara u tematski park nalik indijanskim rezervatima ili lažnom naselju “trullija” s početka teksta.

Arhitektonski historičari podsjetili bi nas na sjajnu hotelsku arhitekturu jugoslavenskih šezdesetih i sedamdesetih, danas često izloženu agresiji novih poslije-pretvorbenih vlasnika. Nedavno sam bio u jednom od tih hotelskih naselja na velikom dalmatinskom otoku. U pospanom hotelskom naselju usluge i ponuda zamrznuli su se negdje u kasnim pedesetima. Ali, gledao sam zato elegantne moderne kubuse, brisoleje i niske lampe širokog oboda, dizajnirane da ne preosvijetle večernju borovu šumu. Ništa ni približno tako otmjeno nisam vidio sagrađeno na Jadranu od '90.

O svemu bi tomu štošta mogli reći arhitektonski kritičari, antropolozi i urbanisti. Mene, međutim, u toj priči zanima jedan drugi motiv. U cijeloj burleski oko “tradicionalnog stila”, naime, ponovo nalazimo onaj lajtmotiv koji je tako svojstven hrvatskom mladom kapitalizmu. Kao mnogo puta do sada, iza konzervativne ideološke geste, iza svih tih dičnih riječi, iza identiteta, domovine i baštine opet otkrivamo tek staru, dobru gramzivost.

Ne znam što vi mislite, ali meni to tako sliči na manju, karikaturalnu verziju patriotizma iz devedesetih. Umjesto prosvjetiteljskog moderniteta, prodali su nam neolitske bunje, i rekli nam da smo sad eto opet Hrvati. Pinezi su pri tom, naravno, završili u njihovim džepovima. Ono što je pred petnaest godina bila socijalna povijest, sad se ponavlja kao građevinski stil. Barem ovaj put, život nije oponašao umjetnost, već ipak obratno.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )