Tučepi

Jurica Pavičić

Te godine četrdeset osme Jugoslavija je bila porušena i preplašena zemlja. Omladinske brigade u proljeće su počele graditi cestu Beograd-Zagreb, a koji mjesec potom u promet je puštena i Unska pruga. Istog tog lipnja, Tito se konačno zavadio sa Staljinom, te buntovne moskovite počeo je slati na Goli otok (ili – kolokvijalno – «mermer»). U znak komunističke ortodoksije te iste '48 počeo je provoditi agrarnu reformu, a bunt protiv agrarne politike režim je u Cazinu ugušio s 18 smrtnih presuda. Bila su to, ukratko, užasna vremena.

Pa i u tim grdnim vremenima preplašenih i gladnih postojali su oni koji su bili jadniji od jadnih – a to su bili njemački zarobljenici. Iako je rat odavno završio, diljem Europe bilo ih je još na milijune, a u Jugoslaviji na tisuće. Radili su listom fizičke poslove, pohađali partijske tečajeve i ufali se u povratak doma koji se stalno odgađao. Jedan od tisuća tih državnih robova bio je i Hans Lang – Austrijanac, rođeni Bečlija, podoficir i pripadnik pješačke regimente «Hoch und Deutchmeister». Nakon što se 1945. predao kod Ilirske Bistrice, herr Lang je tri godine proveo u FNRJ na prinudnom radu. Te 1948., Langa i još 500 njemačkih zarobljenika iskrcali su iz kamiona bogu iza nogu, u tada anonimno podbiokovsko selo Tučepi. Partizani koji su ih dočekali pokazali su im obronak sure biokovske hridi, i pod njim djevičansko žalo. «Tu di je ovo brdo», rekli su im, «tu ćete graditi hotel». Tako je te 1948. nastao Hotel Jadran.

Hotel Jadran, kažu, trebao je biti elitno odmaralište za najvišu udbašku i partijsku elitu, neka vrsta enklave partijskog high life-a sličnog onom koji u svom «Levijatanu» opisuje Vitomilo Zupan. Ali – upravo kao u nekom Zupanovom romanu, povijest se s tučepskim hotelom poigrala ironije. Nakon što je hotel završen, zarobljenici su otišli u svoje njemačke i austrijske domove i tamo sagradila sigurne egzistencije. Neki su od njih zavoljeli Dalmaciju, a među takve je spadao i unteroffizier Lang. Mladi Bečlija, koji je čak i branio za nogometnu momčad Tučepa i stekao nadimak «bjondo», vratio se u mjesto zvog uzništva mnogo kasnije kao turist. Na terasi ga je poslužio konobar koji mu se pričinio poznat. Ispostavilo se da je konobar partizan i njegov zarobljenički čuvar. I stari partizan i herr Lang još uvijek su živi. Obojica su nadživjela zdanje koje su '48 sagradili. Jer. hotel Jadran - mjesto gdje je trebala ljetovati režimska elita - danas je, naime, obrastao u trnje.

Cijeli poratni svijet okoristio se ovako ili onako njemačkim umom ili mišićima. Njemački su znanstvenici Amerikancima razvili svemirski program, a Rusima atomsku bombu. Ono što je Jugoslavija dobila u danak od poraženog giganta upravo je hotel Jadran. Čak i danas, kad je taj hotel ponižen ljudskim nemarom, fascinantno je vidjeti koliko to zdanje odaje njemačke ruke koje su ga gradile. Savršeno izduljen, jednostavnih bauhausovskih linija, hotel Jadran okrunjen je spektakularnim ovalnim vidikovcem koji podsjeća na scenografske maštarije iz Langovog «Metropolisa» ili pak na kakvo zdanje iz Burtonovog «Batmana». Mnogo ima ironije u činjenici da hotel u kojem je trebala ljetovati partijska vrhuška svojom formom tako odaje civilizaciju protiv koje su se borili. A još više ima ironije u činjenici da Hotel Jadran – najljepši i najvrjednije hotelsko zdanje na Jadranu - nije preživjelo epohu u kojoj se klicalo «Danke Deutschland». Bauhausovska ljepotica leži i sada uz tučepsko žalo, povijuše su se popele već do drugog kata, a spektakularna skalinada prema moru sad je neslužbeno smetlište.

Tragediju tučepskog hotela za promjenu nije skrivio neki domaći tajkun. Bezobzirni špekulant ovaj put nije imao hrvatski pasoš nego ruski, a zove se Nikolaj Čumak. Spomenuti Čumak devedesetih je godina kupio tučepsko hotelsko poduzeće i otpočeo dugi boj papirima s jednim jedinim ciljem: da hotel iz '48. sruši, a na njegovo mjesto sagradi novi, vučurevićevski rečeno, «lepši i stariji». Taj «lješi i stariji» projekt prošlog je tjedna dospio u novine, i javnost je prvi put imala prilike vidjeti što nam sprema ruski developer. Na gracilnom, dragocjenom komadiću podbiokovske zemlje moskovski «nouveau riche» misli graditi palaču od 97 hiljada kvadrata, devet puta veću od bauhausovske ljepotice. Zdanje gospodina Čumaka nije samo volumenom pretilo, nego i estetski tako vulgarno da čak i najzloglasnije maštarije hrvatskog tranzicijskog «eklekticizma» prema Čumakovoj mudroliji izgledaju sasvim asketski. Na mjesto asketske germanske ljepotice trebala bi niknuti smjesa Ksanadua, Sun Cityja i imitacije dvorca uz Loireu, skorojevićki ćušpajz u kojem se miješaju tropske palme, lažni mandrači, vodoskoci i rokoko tornjići. Taj Čumak sad se buni što ga kao investitora koče, a nije ni čudo što se buni, jer su mu šest godina bajali umjesto da mu u prvom razgovoru zalijepe «niet». Konzervatori su u vezi s hotelom «Jadran» navodno izdali čak tri posve oprečna mišljenja, tako da ni danas nije posve nemoguće da umjesto djela unteroffiziera Langa u Tučepima osvane vatromet tranzicijskog kiča.

Upravo ovog tjedna interdisciplinarna skupina «Platforma» objavila je analizu stanja u hrvatskom prostoru u kojoj inaugurira termin «superprivatnost» kao teorijski pojam za zgrtački egoizam koji je prošupljio slabu tranzicijsku državu. Padne li hotel Jadran i izgradi li developer Čumak svoj suptropski raj, na malom će komadiću tučepske plaže sociolozi i kulturolozi moći izvesti «case study» i pokazati kako funkcionira «superprivatnost» i kako se dogodila civilizacijska degradacija trazicijske banana-države. Jer, oronuli hotel koji još stoji i njegov čumakovski nadomjestak nisu samo dva komada arhitekture, jedan dobar i drugi loš. Oni su metafore dva sustava, dvije ljestvice vrijednosti i pogleda na društvo. Za ljude koji su gradili stari «Jadran» - bili oni unteroffizieri, njihovi čuvari ili zupanovska crvena aristokracija – građenje je bilo utopijski posao, a gradnja je čovjeka, prostor i društvo trebala oplemeniti i činiti boljim. Za investitora Čumaka, gradnja je podilaženje najprostačkijim ljudskim instinktima, a prostor, more i nebo samo resurs koji treba što brže iscrpsti i odbaciti.

I zato valje pomno pratiti što će se dogoditi na komadu tučepskog žala. Sudbina hotela «Jadran» reći će nam je li divlji kapitalizam samo dječja bolest od koje se s mukom oporavljamo, ili naše trajni, cementno čvrsti odabir.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )