Učiš li, Vedrane?

Proljeće je došlo, a studenti demonstriraju. Kako bi itko mogao išta reći protiv njih? Mladi i bezbrižni, ispružili su se, kao na teferiču, među žutim maslačcima na tratini ispred fakulteta, a da ih ne bi tkogod optužio da dangube, izabrali su se boriti za socijalnu jednakost. Ni više ni manje. Zar nije krasno imati devetnaest i vjerovati da se nekoliko tisuća godina izrabljivanja i ugnjetavanja, čitavu krvavu povijest čovječanstva čekalo upravo vaš naraštaj da nepravde prestanu? To je tako dirljiva iluzija. Ako je nikada niste imali, niste zapravo ni živjeli.

Na prvoj godini studija, prije točno dva desetljeća, pamtim da sam i ja osjećao jednak zanos, tek što su velike ideje moje mladosti bile sloboda mišljenja i izražavanja. Kao brucoš u auli fakulteta oduševljeno sam uvjeravao prolaznike da se moraju potpisati na neki papir koji će nam korjenito promijeniti živote. Zaboravio sam u međuvremenu njegov sadržaj, bilo je valjda nešto o ukidanju verbalnog delikta. Te 1989. zaista smo vjerovali, koliko god to smiješno danas zvučalo, da će s prvim višestranačkim izborima sve naše nevolje nestati. Manje od dvije godine kasnije počeo je rat, a ja sam naučio da je svijet složeniji, postao sam oprezan, gorak i zajedljiv. Prošao sam, kao i većina nas, dugačak, trnovit put od "budimo realni, tražimo nemoguće" do "budimo realni, daj šta daš".

Svejedno, srce mi danas zaigra kad vidim studente kako su u borbi za besplatno školstvo fakultetske zgrade marljivo nakitili socijalističkim transparentima, kako su zatvorili predavaonice i noću spavaju po hodnicima. Ne namjeravam se ovdje ozbiljno baviti njihovim političkim ciljem, jer on zapravo nije ni važan. Politički ciljevi studentskih demonstracija uvijek i svuda jednake su prirode - ispravni, ali uzaludni. Nikada i nigdje nisu ni približno ostvareni niti je itko razuman očekivao da će se ostvariti, ali samo je njihovo htijenje bilo plemenito i dobro.

Osim toga, zabavno je. Okladio bih se da nigdje u Zagrebu ovih dana nije tako veselo kao na studentskim stražama noću na Filozofskom. Mogu zamisliti kako im je lijepo. Pije se vjerojatno nekakvo jeftino makedonsko vino, negdje u pozadini sviraju Flaming Lipsi ili Teenage Fanclub, a smotane studentice komparatistike, već malo pošandrcale od teških poststrukturalističkih eseja koje nisu razumjeli ni njihovi autori, s makrobiotičkim krekerom u ruci zaljubljeno slušaju plameni solilokvij glavnog ideologa studentske pobune, jednog raščupanog s piercingom na obrvi, koji tvrdi da ga policija prati i prisluškuje.

Mladić viče i pjeni se i ispruženim kažiprstom prijeti ministru znanosti i visokog obrazovanja, sve dok ga u jednom trenu ne prekine telefonski poziv. On pogleda na displej tko ga zove i u trenutku više nije onako nepokolebljiv i odvažan. Blijed i smeten utišava društvo prije nego što se javi.

 
"Vedrane!" drekne s druge strane strogi muški glas s tvrdim drniškim naglaskom.

"Ej, ćaća!" reče ideolog studentske pobune plašljivo.

"Učiš li, Vedrane?"

"Učin, ćaća. Učin."

"Učiš ti moj kurac, malopren san te vidio na televiziji. Šta to radiš, magarče? Ko je tebi da pravo govorit kako će ozbiljni i pametni ljudi vodit državu? Ko je tebe išta pita, balavče jedan neodgojeni?!"

"Ćaća, ne razumiš..."

"Ja ne razumin?!" prekine ga otac. "To oće reć da san ja seljak! Ja san seljak, a ti školovano čeljade, je li?! Slušaj, Vedrane, u široke si mi se gaće obuka. Nisan te ja zbog toga u Zagreb sla, da se majmuniraš na televiziji i sramotiš me. Tu stvar šta si počeo, smista da si prikinio, jesi me čujo? Dođen li ti ja gori, krvi mi Gospine, prisist će ti to šta radiš. Ne budeš li učio i dava ispite, ka šta je red, vratit ću te ovde da razvlačiš kablove od struje. Ajde, evo te mater još nešto oće čut."

"Vedrane moj, diko moja", javi se raznježeno mater.

"Ej, mama."

"Slušaj, oni mladi kraviji sir šta san ti poslala, to ne more dugo stat, nego se odma mora izist."

"Ajde u pizdu materinu i ti i on i mladi kraviji sir!" čuje se ogorčena psovka ćaće u drugom planu.

 
Vođa studentskih demonstracija nekoliko trenutaka kasnije potreseno prekida vezu i zbunjeno se osvrće, studentice kroatistike s makrobiotičkim krekerima ne gledaju ga očarano kao maločas. Večer koja je počela vedro i s mnogo očekivanja, koja je sigurno vodila grčevitom stiskanju u mračnom kutu neke fakultetske dvorane, nepovratno je uništena.

Nekome se od vas možda neće svidjeti ovaj rasplet priče, ali već sam vas upozorio kako sam postao gorak i zajedljiv. Po godinama sam, napokon, sada bliži roditeljima ovih studenata što na Filozofskom prosvjeduju protiv plaćanja školarina. Čitajući o demonstracijama i gledajući fotografije ozarenih lica mladih idealista, zatekao sam sebe kako razmišljam o njihovim majkama i očevima.

Kako oni doživljavaju džumbus koji su učinili njihovi potomci? Jesu li ponosni na društveni angažman, ili su možda uplašeni, boje se da im se djeca suviše ne izlože i zamjere nekome moćnom? Ili su i jedno i drugo, i ponosni i prestrašeni, u isti čas im je i drago i ispunjava ih zebnja zbog djetetove budućnosti?

Smiješno je, pogledate li bolje, kako djeca često jadikuju da su im roditelji konformisti, a upravo djeca u najvećoj mjeri roditelje čine konformistima.

Moj stric prekinuo je studij ekonomije jer se 1971. šepurio negdje u studentskim demonstracijama. Ne bih se zakleo da je to istina, cijela istina i ništa osim istine o njegovome odustajanju od akademske karijere, ali tako su u pola glasa pričali dok sam ja bio mali. Premda su moji uvijek bili lagano nacionalisti, baba je bezbroj puta proklela Miku Tripala i Savku Dapčević. Otišla je na onaj svijet tvrdo uvjerena da su vođe Hrvatskog proljeća zeznule karijeru njezinom najmlađem djetetu. Da se nije "uvatio u kolo", kako je baba voljela kazati, sa Savkom i Mikom, stric bi danas bio, što ja znam, guverner Narodne banke ili možda i nešto jače.

Logika moje babe s godinama mi postaje sve bliža. Pošalješ li dijete na fakultet, očekuješ da ono uči i daje ispite, a ne da se bori za idiotsku socijalnu jednakost. Premda, s druge strane, nikada neću ni sasvim odrasti. Kad god se neki mladi budu bunili, koliko god godina imao, zadovoljno ću se nasmiješiti.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )