Učiteljica mog sina zbog nečega me mrzi

Održava se
01.01.1901.

Ministarstvo prosvjete u ponedjeljak će podijeliti nekoliko milijuna besplatnih udžbenika, potpuno novih, svježe štampanih za svu djecu, koja će ih nakon završetka školske godine vratiti razrednicima, po mogućnosti čiste i bez magarećih ušiju. Akcija je velikodušna i nema roditelja koji je ne bi pozdravio, ali će ona za većinu školaraca vjerojatno biti neugodna.

Dobit će knjige na čijim se koricama neće smjeti igrati vješanja, niti će brkovima i rogovima ukrašavati portrete povijesnih ličnosti u njima, ni crtati pseudogotički logotip grupe AC/DC, s onom opakom munjom između slova, niti će na marginama bilježiti bisere cinične đačke lirike poput: „Naša škola, stari greben/ Uđeš pošten, izađeš jeben“.

Novi će udžbenici morati biti pošteđeni takvih nevinih izraza maloljetničke pobune protiv represije prosvjetnog sustava. I više se neće znati tko je u razredu punker, a tko heavymetalac. Punkere se prije lako prepoznavalo, obično bi napisali Sex Pistols na radnoj bilježnici iz biologije ili Exploited na čitanci. A sada odlaze u ilegalu. Zbog Ministarstva prosvjete i besplatnih udžbenika koji se moraju vratiti neoštećeni, skrivat će svoje muzičke afinitete. Kao da škola sama po sebi nije dovoljno frustrirajuća, još je samo ta zabrana nedostajala.

Imate li dijete školske dobi i strahujete li poput mene od sutrašnjeg dana? Jesu li i vama bili prekratki ovi ljetni praznici? Moj sin od ponedjeljka ide u peti i ne čini se osobito traumatiziran tom činjenicom, ali njegovu mater, baku, djeda i mene već hvata lagani užas od obaveza. Novi su predmeti, više je nastavnika, a mi smo se jedva i na ovo dosad navikli. Postojala je jasna podjela posla. Baka je matematički savjetnik. Između dinstanja povrća i razvlačenja tijesta za štrudl, s malim vježbama nejednadžbe. Djed je uzeo prirodu i glazbeni pa ga ispituje kritosjemenjače i vodi za klavir da prebiru “O, Jelo, Jelice”. Mama je all round igrač, a meni je, naravno, kao našem poznatom piscu, ostao hrvatski jezik.

Priznajem, ja sam najslabiji u našem kućnom prosvjetnom timu. Lijen sam, neodgovoran, teško me motivirati da napišem nadahnut sastav na temu “Šapatom lišća šušti nam jesen”.

Obično na brzinu smandrljam nešto na kompjutoru i odnesem sinu da prepiše. Znam što ćete reći, neodgovorno je od roditelja da radi takve stvari. Odgovoran roditelj naučit će imitirati kvrgavi rukopis svoga djeteta i sam napisati njegovu zadaću u bilježnicu, ali meni se to jednostavno ne da. Uopće, ne ulažem mnogo truda da moj mali na kraju školske godine iz hrvatskog dobije više od vrlo dobre ocjene.

Ipak, jednom me prilikom posramio. Ljutit se vratio iz škole, bacio torbu u kut i prezrivo mi dobacio: “E, baš si mi i ti neki književnik”.

“Šta je bilo?”

“Trica iz sastava.”

“Trica?!“, zgranuo sam se.

Uzeo sam bilježnicu, pogledao još jednom sastav što sam ga jutros rano bunovan pisao i, teško mi je to reći, uistinu nije bio bogzna što. Mojih dvadeset redaka o Danu kruha bilo je, blago rečeno, traljavo. Prvom prilikom odlučio sam to mnogo bolje napraviti.

Prilika je došla već za tri dana, pravi bombon od teme: “Moji strahovi, moja nadanja“. Cijelo popodne cifrao sam tekst, brižljivo birao riječi, križao i dopisivao pridjeve, gotovo se rasplakao kakve sam čudesne, duboke, potresne, ganutljive i smiješne strahove i nadanja svoga sina izmislio.

I znate što sam dobio za to?

Minus četiri.

To me ozbiljno razbjesnilo. Navikao sam da pljuju moj rad, ali ovo je bilo ponižavajuće. Minus četvorka jedne učiteljice uzdrmala mi je spisateljski ego strašnije nego ijedna negativna književna kritika.

Kao na iglama sam bio cijeli vikend koji je uslijedio. Nestrpljivo sam čekao novi tjedan i novi sastav za koji sam odlučio do zadnje kapi iscijediti svoj talent, doslovno sagorjeti u stvaralačkoj ognjici nad njim. Izazov je došao već u utorak. “Obzorja moga djetinjstva“.

“Što znači 'Obzorja moga djetinjstva'?”, upitao sam sina zaprepašteno, a moj smeteni sin, koji pola stvari zaboravi ponijeti u školu, a drugu polovicu ne donese kući, samo je slegnuo ramenima. Nisam se, ipak, predao malodušnosti, nego sam, najbolje što sam umio, napisao sve što sam pretpostavljao da bi obzorja djetinjstva mogla biti. Pune sam četiri stranice nakitio, a učiteljica je sve četiri prekrižila crvenom kemijskom, nervoznom crtom od donjeg lijevog prema gornjem desnom kutu i sa strane dopisala: “Promašena tema!”. Ni ocijenila me nije.

To me potpuno slomilo.

U međuvremenu sam saznao za jednu Luciju koja ide u razred s mojim malim. Lucija uvijek dobije pet iz sastava. Osobito joj uspjele učiteljica drhtavim glasom pročita pred cijelim razredom, dva ili tri su visila na ploči u školskom predvorju, a jednom je sudjelovala i na nekom dječjem književnom natječaju na temu ekologije. Odvratnoj štreberici, u najkraćemu, uspijeva sve ono što je za mene tek nedosanjani san.

Kriomice sam otišao u školu i na oglasnoj ploči našao učisto prepisan njezin sastav o gladnoj djeci na crnom kontinentu. Očima nisam mogao vjerovati čitajući ga. Lucija je bila ništa. Užas. Promašene emocije, loš stil, izlizane metafore, djetinjasto i patetično. Ja sam, bez pretjerivanja, stoput bolji književnik od nje. Ta mala, da se ubije, ne bi znala napisati “Što je muškarac bez brkova”, da i ne spominjem neke druge, uspješnije moje tekstove.

Zaključak mi se nakon toga sam nametnuo. Učiteljica me zbog nečega mrzi. Otad se više ne trudim sa sastavima.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )