Ugrožena zimmer frei prijateljstva

Održava se
01.01.1901.

Izašao sam maločas po cigarete, a jedan mladić me zovnuo sa stabla. "Ej, Tomiću!" viknuo je netko, a ja sam se sekundu ili dvije zbunjeno okretao dok ga nisam ugledao u krošnji platane uz rub pločnika. Naglavce je visio, nogama se držeći za granu, u kockastom dresu nogometne reprezentacije, zajedno s još dvojicom koji su malo poviše na stablu urlali patriotske pjesme.

Inače izbjegavam javljati se ljudima koji naopako vise s drveća, ali ovaj put bila je sasvim osobita prigoda. Hrvatska je upravo bila pobijedila Njemačku i mogao sam razumjeti čak i ovako neobične izraze ushita našim izvanrednim uspjehom na Europskom nogometnom prvenstvu.

"Care, plati pivo", rekao je obješeni neposredno, a to sam ipak odbio jer mi se činilo vrlo izglednim da bi alkohol u kombinaciji s njegovim trenutnim položajem lako mogao završiti frakturom lubanje.

"Tomiću, pičko, knjige su ti zakurac!" izderao se on za mnom ogorčeno i to me je na trenutak malo pokolebalo. Da mi je mladić odmah rekao da je književni kritičar, možda bih ga i počastio.

Ulica se žarila narančastim svjetlom signalne baklje kojom je jedan drugi navijač malo dalje neoprezno mahao, neka je djevojka razdragano mahala prolaznicima sjedeći na prozoru jurećeg automobila, s balkona je odjekivala paljba iz dugog i kratkog oružja, a ja sam razmišljao o sreći u mom narodu. Sreća u mom narodu jasno je opisana u Krivičnom zakonu.

Možda ste primijetili tu pojavu. Kad je Hrvat sretan, on obično čini nešto što policija i pravosuđe definiraju kao "dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom". Čim se našem čovjeku zadesi nešto lijepo, njegov je trenutni poriv da sebe ili druge izloži riziku da im se dogodi nešto ružno. Ne znam u ovome času ima li ozbiljnijih posljedica navijačkog mahnitanja, je li kome zapaljen auto ili je tkogod propucan hicem iz lovačke puške. Svakako, uložen je dojmljiv napor da se ovaj prekrasni nogometni trijumf neko me pretvori u najužasniji dan u životu.
U nekoj drugoj prilici ovo bi me inače ozlovoljilo, ali večeras je i mene ponijelo oduševljenje zbog pobjede Bilića i momaka pa se samo blaženo osmjehujem uličnim ludovanjima. Štoviše, kad sam vidio jednu sisatu u mokroj majici, gotovo sam i sam za njom odjeven skočio u fontanu. Obeshrabrilo me je u posljednjem trenutku da ću upropastiti mobitel i cipele i na sušilu štipalicama vješati vlažne novčanice. Odlazak bračnom savjetniku da i ne spominjem.

Odlučio sam stoga dostojanstveno, suzdržano nositi svoju sreću u grudima. Jedino sam hodajući tu i tamo neprimjetno poskočio svaki put kada sam se sjetio kako smo opet razbili Švabe. Gotovo mi dođe žao ljudi, baš nemaju sreće, zakoljemo ih kad god igraju s nama. "Dosta je hrvatskog zuluma!" viče ovih dana s naslovne stranice ugledni Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Dobro, sada pretjerujem, ali je zbilja malo smiješno kako smo jednu veliku nogometnu reprezentaciju učinili našom stalnom mušterijom, kako se čvrst i promišljen, solidan njemački stroj skrši u sudaru s improvizacijama u koje ni mi sami ne vjerujemo. Naći će se, dakako, onih koji će to post festum objašnjavati nadahnućem, srčanošću i dišpetom malenih, taktičkom lukavošću i štatijaznam, ali nijedan od ovih briljantnih sportskih analitičara ipak nije toliko vjerovao u te osobine da bi stavio ozbiljnije pare na hrvatsku pobjedu.

Premda se mnogi sada trse dokazati da je uspjeh bio očekivan, rijetko koji svoju nogometnu pamet može dokazati potvrdom od dvije, tri, pet ili deset tisuća kuna koje je prije utakmice na ovakav ishod uplatio u kladionici. Pobjeda protiv Njemačke sve nas je skupa lijepo zatekla. Ne bismo, uostalom, ovako neobuzdano ni slavili da smo se nadali, razmjeri narodnog veselja svjedoče o našoj zatečenosti.

Krasna stvar nam se iznenada dogodila. Strahujem jedino kako će se ovaj slučaj odraziti na naše tradicionalno dobre odnose s velikim njemačkim narodom. Zamislite, na primjer, jedan stariji bračni par Nijemaca, on je Manfred, ona Urlike, desetljećima već dolaze u Bašku Vodu na ljetovanje, uvijek su u istih ljudi, u apartmanu kod Tonke i Jere. To je dugogodišnje odano i toplo prijateljstvo, čvrsto se zagrle i izljube kad se ponovno sretnu, a žene na rastanku uvijek malo zasuze. Nikada ne zaborave čestitati Božić i Uskrs jedni drugima, a i inače se često čuju i raduju se uspjesima prijatelja i zabrinu ako se tko od njih razboli.

Bezbroj se ovakvih zimmer frei prijateljstava začelo u Dalmaciji i mnoga su tvrda kao litice. Samo da nije vražjeg nogometa. Urlike zabrinuto gleda supruga dok se vijugavom cestom s magistrale spuštaju u mjesto. Manfred ništa ne govori, ali ona vidi mrzovoljan grč na njegovulicu. Poznat joj je taj izraz još od ljeta 1998. kada su na Svjetskom prvenstvu Vatreni s tri - nula pobijedili Elfe. Zbog Jerinog bezdušnog podjebavanja tada su gotovo prekinuli godišnji odmor.

Dođu oni, dakle, u Bašku Vodu, parkiraju u poznatom dvorištu pod odrinom, a domaćini ih dočekaju raskriljenih ruku, široko se osmjehujući. Razmijene zatim darove, Tonka svima natoči po bićerin orahovice i nazdrave, a Jere ode baciti svježe lokarde na gradele. Sve se čini idealno, ali Manfred zna da nije, nego je Hrvat kurva, htio bi da se on opusti, a onda mu iznenada zabije nož među rebra. Nijemac samo čeka njegov podmukli napad. I doista, donese Jere lokarde, a Tonka zdjelu krumpir salate pa sjednu objedovati.

"Ma, jesi vidija ono na Europskom prvenstvu", reče u jednom trenutku Jere tobože nehajno, trijebeći drače.

Urlike se skameni od užasa, a Manfred ništa. Ne reagira.

"Dva - jedan", nastavi Jere. "Ko se tome moga nadat? Nije ni njemački balun što je nekad bija. Ali, znaš šta, Manfred, da sam na tvom mistu, ja se ne bi puno uzrujava, i bez baluna ima toliko lipi sportova. Evo, recimo, pikado. Moja Tonka", okrene se Jere ženi, "jesi ti koji put vidila kako Nijemci igraju pikado?"

Tonka zbunjeno zatrese glavom.

"Njemački pikado, to je nešto", zaključi Jere zadivljeno, a Manfred više ne izdrži nego ustane i demonstrativno baci salvetu i zapovjednim tonom reče ženi:

"Urlike, ovi ljudi više nisu naši prijatelji."?