Uhićenje u pučkoj kuhnji

Rijetkost je danas vidjeti zaista dobrog čovjeka, plemenitu dušu, kršćanina koji će razumjeti grešnika i oprostiti mu. Takav je jedan humanist naš državni odvjetnik Mladen Bajić, koji nikoga nije stavio u zatvor.

Meni se srce stegne svaki put kad ga vidim. Jedva susprežem suze, kako me gane i zasrami moralna snaga ovoga dužnosnika. To je ljudina, pomislim ja zadivljeno. Nigdje više nećete sresti takvu vjeru u čestitost i takvo iskreno i duboko suosjećanje s posrnulima. “Ah, ovčica nevina”, uzdahne Mladen Bajić blago i pomirljivo, nađe li kakvo izgubljeno siroče što je u trenutku slabosti ukralo milijun eura. Svi smo mi djeca Božja u očima državnog odvjetnika.

Katkad se možda učini da je strog i nemilosrdan i proganja kriminalce ustrajnije od vrhunski dresiranog krvosljednika, kao što je bio slučaj s aferom Maestro, gdje je mjesecima prisluškivao i snimao osumnjičene. Nosio je okolo filmske tehnike kao Steven Spielberg u “Spašavanju vojnika Ryana”, ali naposljetku se opet slomio. Nepokolebljivo ufanje u čovječnost nije mu dozvolilo da gadove stavi iza rešetaka.

“Joj, joj, što ću s vama?” rekao je državni odvjetnik, hineći da je ljut. “Ajde, bježite kući da vas ne gledam.”

Kao autentični filantrop, zacijelo se raznježio, sam sebi se učinio boljom osobom, dok je s prozora kancelarije nešto kasnije gledao kako se dolje na ulici oslobođeni potpredsjednici Fonda za privatizaciju razdragano grle sa suprugama. Tako je dobar čovjek naš državni odvjetnik.

Premda ima i onih koji tvrde da nitko nije završio u zatvoru zato jer Mladenu Bajiću mali od sestre sastavlja optužnice.

Kako bilo, zanimljivo će biti gledati postupke Državnog odvjetništva sada kad je uhvaćen ubojica Ivane Hodak. Kakav ishod predviđate u slučaju Republike Hrvatske protiv Mladena Šlogara Žile? Otac žrtve prije nekoliko je dana rekao kako ga ne bi čudilo da počinitelj bude oslobođen, a njemu valja vjerovati. Tip je i sam odvjetnik i vjerojatno je nekome poput Šlogara već pomogao da izbjegne zatvor. Bezumnik koji je oduzeo život djevojci ne bi bio prvi ni posljednji ubojica koji slobodno šeta ovom zemljom.

Možete lako zamisliti da za koji mjesec na pokretnim stepenicama u šoping centru Mladen Šlogar Žila s poštovanjem klimne Mirku Norcu Kevi, da se u Profilovoj knjižari sretne s Vinkom Budišom, a u McDonald’su stane u red za hamburgere i krumpiriće upravo iza Tihomira Oreškovića. Koliko je ubojica u šoping centrima, Ministarstvu pravosuđa uopće se ne isplati graditi nove zatvore. Dosta je da stave rešetke na Avenue Mall.

Jedina nevolja s ubojicom Ivane Hodak je da on to nije učinio za dobrobit voljene zemlje i sretnije sutra svih nas, nije imao patriotsku licence to kill poput Norca, Oreškovića, Glavaša i Budiše. Nitko neće izaći na ulicu u majici “Svi smo mi Mladen Šlogar Žila”. Šlogar je poremećena budala, beskućnik bez ugleda i veza, bez čina i ordenja, tako beznačajan da velik dio javnosti ne vjeruje da je on to napravio. Narod se čisto razočarao kad su ga priveli. Ne može to biti, kažu. Naši su ubojice fini ljudi.

Javnost je očekivala profesionalca, nekoga odlikovanog najmanje za junački čin u akciji Bljesak, bivšeg specijalnog policajca koji se spletom nesretnih okolnosti odao kriminalu i za račun zagonetnog, mračnog centra moći ubijao djecu političkih neprijatelja, a dobila je neobrijanog manijaka u dronjcima što razgovara sam sa sobom. Čovjek već svojom pojavom vrijeđa dignitet naših ubojica. Ne priznaju mu zasluge. “Zajebavaj ti, Žila, nekoga drugoga”, najradije bi mu kazali, otključali lisičine i šutnuli ga na ulicu.

Prije neku večer u jednom društvu bio sam jedini koji vjeruje da je Mladen Šlogar uistinu ubio Ivanu Hodak. Koliko se god besmislen i sulud činio njegov zločin, mogu sebi predstaviti kako je do njega došlo, što je mislio i osjećao taj upropašteni, dezorijentirani čovjek kada se, malo prije ubojstva u veži u Hatzovoj, umio na pumpi na Zrinjevcu. Jednom davno dok je prskao i ravnao teniske terene, možda je bio normalna, duševno zdrava osoba, ništa luđi od vas ili mene. Imao je red u životu, imao je radno vrijeme, navijao budilicu, jeo triput na dan, dva puta prao je zube, plaćao struju, vodu, grijanje i telefon. Ti mali svakodnevni rituali pomažu vam da ostanete na površini.

A onda, iznenada, sve se srušilo. Mladen Šlogar je ostao bez prihoda i izgubio se. Bujica ga je odnijela. Dvanaest godina gladi, studeni, prljavštine i poniženja su ga skršili. Tko vam kaže da bi vi u takvim okolnostima, na kolodvorima, pod mostovima, među kurvama i šibicarima, u pučkim kuhinjama i policijskim hodnicima, sačuvali zdravu pamet? Ja za sebe nisam siguran. Nema zaista mnogo ljudi koji u prosincu mogu prespavati u štaglju, a da im se u neko doba ne javi Isus Krist, Konfucije, Aristotel, Franjo Josip ili drug Tito.

Psihijatrijsko vještačenje otkrit će možda da je Mahatma Gandhi uputio Mladena Šlogara Žilu. Indijski državnik pojavio se usred noći, u plavičastom svjetlu lebdio je iznad sijena i gnjevnim glasom rekao:

Uvenuli cvijet proletarijata

“Ubij ga, Žila! Ubij mu ženu i kćer! Sve ih pobij!”

Jeziva je ova priča, ali jeziva je i naša stvarnost. Pogledajte samo koliko je onih koji su, kao Šlogar, ostali bez posla i plaće. Većina se nekako ipak snašla, iskemijala je penziju, šverca cigarete, riba stubišta, okreće tarot karte i stenje na seksi telefonima, no malen dio njih, onih najslabijih, sasvim je potonuo. Tehnološki višak, otpaci tranzicije, bivši radnici propalih tvornica, nekadašnji cvijet proletarijata, u poderanim džemperima i razmočenim tenisicama, umazanim rukama posramljeno hvataju blistave žlice u Caritasovoj kuhinji. Jednom su navijali budilice, prali zube i odlazili na posao, a danas spavaju na kartonu negdje u kutu Importanne centra, snivajući neku svoju mahnitu, besmislenu pravdu, baš kao što ju je Mladen Šlogar Žila dvanaest godina snivao.

Kad vidite koliko je takvih, bezumno ubojstvo dvadeset šestogodišnje odvjetničke pripravnice istinitije svjedoči o ovom društvu nego ijedna teorija zavjere koju možete zamisliti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )