Užas maturalne večeri

Održava se
01.01.1901.

U hotelskom predvorju pijem kavu kroz staklo gledajući kako se pred ulazom skuplja neka prištava i bučna mladost u odijelima i večernjim haljinama. Neki od njih vjerojatno su prvi put u životu obuli nešto drugo osim tenisica.

Djevojke su pogrbljene i posrću na štiklama, a muškići se kikoću i krevelje prstom upirući jedni u druge. Smiju se tuđim kravatama da bi sakrili nelagodu zbog vlastite, čine drugoga majmunom prije nego drugi njih učine majmunima. Svaki od nas zna tu užasnu društvenu igru, u školi smo manje ili više uspješno svladali njezina okrutna pravila. Nećete se možda sjetiti kako ste druge mučili, ali u uspomeni su vam jasni i još uvijek bolni časovi kada ste vi bili mučeni.

Više nego dvostruko stariji od ovih klinaca što se skupljaju zbog maturalnog plesa koji će za kojih pola sata početi u susjednoj dvorani, mogu se vrlo živo sjetiti svih prilika kada sam ja bio razredna luda koju su ovako pokazivali prstom. Dvadeset godina poslije mogu se bez problema identificirati s bezveznjakom ispred hotela kojemu se upravo smiju zbog kravate s cvjetićima. Vidite onog raščupanog nosatog gubitnika? E, to sam vam ja. Idiot jedan kroz jedan.

Ispunjava me samilost i stid dok ga gledam kako se u neprilici cereka, nevješto odbijajući nasrtaje školskih kolega koji su se kao vrane sjatili na njega pa ga bezdušno kljucaju. Znate kako je čovjek u toj dobi bezdušan. Svi smo takvi bili sa sedamnaest ili osamnaest, izgubljeni i nesigurni slabići što su mrcvarili jadnije od sebe. Svaki božji dan vodili smo iscrpljujuće bitke za naklonost gomile dokazujući svoju nadmoć nad nekim nevoljnikom.

Prijatelj mi pripovijeda kako su u trećem osnovne, u razredu njegove kćeri, djevojčice izabrale kraljicu. Nekakva mala kokoš, po nekim zagonetnim kriterijima i zaslugama, stekla je povlasticu da određuje kako se valja ponašati i odijevati, što je prihvatljivo, a što ne, tko je fora, a tko luzer. Gotovo sve djevojčice u razredu joj se umiljavaju u strahu da ne izgube njezinu naklonost.
 
Kaže li kraljica, na primjer, da su ružičaste mašnice za kosu sranje, sve koje imaju ružičastu mašnicu na glavi istog trena gube imovinu i građanska prava i pod pratnjom naoružanih stražara ukrcavaju ih u transportni vlak za Sibir, na razrednim fotografijama njihova lica preko noći iščezavaju, a tko se usudi stati u njihovu obranu, i sam se izlaže riziku od jednake kazne.

Užasnuo sam se kada sam to čuo jer toga u moje doba nije bilo. Valjda pedagoška znanost na takve slučajeve misli kada tvrdi da djeca danas brže odrastaju. Takav društveni obrazac moja je generacija upoznala tek u srednjoj školi. Ili sam ja možda nešto propustio?

Kako bilo, ljudska mladunčad zna biti dosta odvratna. Osobito u onim osjetljivim, pubertetskim godinama, kada u njima kipi nejasan gnjev i samosažaljenje i jedina im je utjeha da je netko još bjedniji od njih, netko siromašan, tup, šepav, mucav ili štreber. Gomila se tada zbije pa kikoćući i kreveljeći se pokazuje jadnika, samo da bi bi sakrila da se i sama osjeća jadnom. Sasvim sitan nedostatak može vas tada udaljiti iz kruga. Često i nešto što upravo nije nedostatak može presuditi da se čopor riješi najslabijih članova, ostavi same u savani one koji ne mogu dovoljno brzo trčati.

Razmišljam o tome gledajući nelagodu maturanata u večernjim haljinama i odijelima, njihovu uznemirenost u odjeći koju ne poznaju i strah da ne ispadnu smiješni, da se ne spotaknu na štiklama ili okliznu kožnim potplatom na mramornom podu i ljosnu na svekoliko veselje ostatka razreda. Vjerojatno pretjerujem i grub sam prema njima, prikazujem ih lošijima nego što jesu. Zacijelo su to ipak neka dobra i sućutna djeca koja namjerno nikome ne bi učinila zlo, ali opet, lako bih mogao zamisliti da su u srednjoj školi, možda sasvim nesmotreno, nekoga učinili nesretnim i ogorčenim, nekoga tko večeras zapravo ne želi biti ovdje i koji nikada u budućnosti više neće doći, ni na jednu okruglu obljetnicu te prekrasne svibanjske večeri.

Ovih je dana bila moja dvadeseta godišnjica mature, a moja generacija je nije slavila, kao što nije slavila nijednu prije nje, jer je vojna škola koju smo pohađali u međuvremenu prestala postojati. Država koja je tu školu osnovala raspala se na šest dijelova i to nas je učinilo strancima koje je danas teško ponovno okupiti. A želio bih ponovno vidjeti te ljude. Obično kada nekoga od njih sretnem, obojici bude drago, odemo na cugu i na rastanku razmijenimo brojeve i obećamo da se svakako moramo još koji put vidjeti.

No, bilo je, priznajem, i trenutaka kad sam jedva prepoznao čovjeka ili je on bio sasvim druga osoba od one koju sam nekad poznavao, a jednom sam čak jedva čekao pobjeći jer je tip bio pijan i neugodan i, iz razloga koje nisam baš najbolje shvatio, strašno ljut na mene. Zbog takvih malo strahujem od godišnjice mature i gotovo pomislim da je možda i bolje da se ne okupljamo.

Premda nemam to iskustvo, vrlo plastično mogu zamisliti kakva katastrofa može ispasti od jedne takve obljetnice. Ljudi se nađu nakon mnogo godina i bude im, naravno, drago vidjeti jedni druge, ali zapravo se cijelo vrijeme procjenjuju. Svi su na početku večeri uljudni i dragi, ali oni što su otišli u Zagreb i završili fakultet makar se nehotice nadimaju pred ovima što su ostali u malom gradu i zaposlili se nakon srednje. Uspješni privatnici kurče se općinskim ćatama, a liječnice specijalistice nezaposlenim samohranim majkama. Pa još ako se pretjera s konjakom i preko jezika klizne neoprezna ili pogrešno shvaćena riječ, eto ti vraga.

"Ma, jesi vidjela što mi je prasica rekla, poserem se i na nju i na njezin doktorat na Stanfordu", reći će sutradan na telefon jedna prijateljica drugoj, a nije rijetkost da i na samoj večeri odjednom plane vika i vrijeđanje za nekim stolom pa svi podignu glave s telećih medaljona u umaku od gljiva i nelagodno se pogledavaju.

Na godišnjicama mature specijalno su rizične situacije ako je netko prije mnogo godina bio šmokljan i spadalo, a sada je, na primjer, većinski vlasnik mljekare, a na drugoj strani sjedi nekad najzgodniji dečko u razredu, perspektivan košarkaški junior, koji se upravo vratio s četvrtog neuspješnog liječenja od alkoholizma. To ne može dobro završiti. Najkasnije do dvadeset dva i trideset tu će netko nekoga politi crnim vinom i opsovati mu majku.

Čak i ako ne želite da se tako nešto dogodi, netrpeljivosti iz onoga užasnog vremena kada ste jedni druge zlostavljali probit će se kroz neku pukotinu i makar malo zasmrditi i nekome pokvariti večer. Vi, naravno, niste ona ista osoba koja ste bili u srednjoj školi, postali ste pristojniji i samilosniji u međuvremenu, ali na godišnjici mature to ne vrijedi. U uspomeni vam je još živ onaj glupi pubertetski jad, ti ljudi s kojima sjedite znaju vas iz nekog vremena kojim se pretjerano ne ponosite. I dobro je zapravo da ih vidite samo jednom u pet godina.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )