Vlastita ropotarnica

Pisala sam na balkonu - kad je sunce visoko, razvučem tendu, kako pada, povlačim je i pišem dok mi ne postane hladno ili dok se ne smrači toliko da  primjećujem prste umjesto slova po kojima udaraju.

Pisala sam i u dnevnom boravku, gledajući čitavu zimu, kroz okrugli prozor, grm ružmarina i žutu dizalicu pokraj hotela Marjan. Tako i po noći, kad zatvorim oči, nekad vidim samo bijela slova na crnim tipkama, nekad ružmarin i dizalicu u krugu.

Pisala sam još, u WC-u, al to je bilo u pubertetu, pa u krevetu, jako dugo, dok god sam stvari zapisivala prvo u bilježnicu. U svakoj torbi, uz sjajila za usne, upaljače, tuđe vizitke i rasute kovanice, imam i dvije-tri kemijske olovke, da zapišem nešto što mi doleti usput, al uglavnom mi je neugodno to raditi, jer svi te pogledaju otprilike ko da kopaš nos.

Pokušavala sam govoriti tekst u diktafon, vidjela sam to u nekom filmu, valjda, ali za takve je stvari potrebno imati sistem, red u glavi.

Pisala sam i na Njegovim leđima dok spava, kad sam trebala oslonac.

Pa sam, između ostalog, pisala na brodu, na rivama, u kafićima, na plažama, s nogama u moru, kad nije bilo druge, kad je trebalo poslati tekst; u hotelskim sobama, u kuhinji prijatelja, jer je u sobi tulum, u redakciji, po tuđim uredima, u autobusu kad se opasno bližio deadline.

Oko mene su se zatvarala i otvarala vrata, zvonio mobitel, treštalo iz zvučnika, bilo mi je vruće, neudobno, slatko, slano, zvali su me na ručak, zvali su me iz jaslica, zvao me urednik da me pita radim li ja išta, zvala me mater da me pita jel mi vruće, hladno, neudobno, slatko, slano...

Pisala sam najviše i najradije kad nisam smjela, kad sam krala minute, dok su me čekale nenaučene lekcije, neplaćeni računi, nekuhan ručak, dijete po koje treba otići u vrtić,  neispravljeni kontrolni nekadašnjih učenika... Kad bih, u sljedećem trenutku, okrenula glavu prema onom prozoru, već je bio crn kao klopka, sat je pokazivao da je vrijeme isteklo.

Ne mistificiraj, rekli su mi, stvar je u disciplini - skužila sam i pisala dalje i onda kad mi se nije dalo, nervozna, iskreno mrzeći svako slovo, rečenicu, urezujući ih u tekst kao u glinenu pločicu, znojeći se neugodno ka težak po zvizdanu, pušeći jednu neprekidnu cigaretu koncentracije i onda ljutito brišući čitave vojske postrojenih nemuštih rečenica.

Koji put bih najradije stopalom pritisnula delete, do daske, kao papučicu gasa. Dati otkaz, odbiti poslove, kupovati vrijeme, zgrtati ga u svoj brlog u kojeg ćeš se zatvoriti i kucati po tastaturi, jel to dovoljno? Nije bilo, ni približno.

Pisati mamurna, pod temperaturom, slomljenog srca, ispražnjene glave ili dok ti iz nosa kaplje prehlada po tipkovnici, sve je bolje od strahote praznog papira, kad ne možeš pisati.

Dok moji stariji, pametniji, a samim time i muževniji kolege, šire područja knjiške borbe daleko van teksta, dok moje drage kolegice pokušavaju pozicionirati ženu koja piše van stereotipa, ja se još bakćem s elementarnim stvarima, trivijalijama, kako stvoriti sobu, radnu, vlastitu sobu da me ne seljakaju s laptopom iz prostorije u prostoriju i da ne tjeram obitelj u zbjeg  kad mi je dan-za-kolumnu ili kakav drugi naručeni tekst. 

I evo, bome, zadnjeg teksta kojeg pišem za kuhinjskim stolom, jer za koji dan svečano selim u magazin, u ropotarnicu. Fino smo ga uredili za tu svrhu, jedino što je prozorčić visoko gore, al nemoš sad još i na pogledu insistirat.

Ovo je i odgovor na pitanje koje sam nedavno dobila: gdje je moja pozicija s obzirom da sam žena koja piše, dapače koja od pisanja koječega zarađuje za život. Odgovor je, dakle, prilično banalan, pozicija je nomadska, ali sam, evo, s vremenom prosperirala, dogurala do svog ureda u ropotarnici. I lagala bih kada bih rekla da me to ne čini sretnom. Bit će to kuća za sve moje stvari razasute po kutijama, nešto samo moje (vlastita soba, rekla bi Woolf) i savršeno sam ponosna na taj sebičluk u kojem ne moram biti ja u korelaciji s drugim ljudima (majka, partnerica, kći, prijateljica, kolegica), već samo Olja, nekoliko sati dnevno, kao onda u dječjoj sobi ispunjenoj samo mojim stvarima. Natrag u garažu!

Isto bih se, vjerojatno, osjećala da u toj sobi radim makete brodova, pletem rukavice, zavidavam vide, crtam kuće ili pišem znanstveni elaborat.

Da sam Ana, Zorka, Marijeta, Agneza, Karolina, Stipe. Da sam prvo svoja kako bih mogla biti vaša.

I nije u tome moja ekskluzivno ženska pozicija, u takvoj se „poziciji" može naći i svaki muškarac koji nije zaguljeni pater familias.

Jedan mi je kolega, jednom prilikom, rekao da ga fascinira kako sam uspjela napisati knjigu s malom bebom. Baš sam bila na najboljem putu da mu nešto odbrusim, kad je dodao: „Znaš i ja imam malu bebu i ne uspijevam pisati". „Bebe brzo rastu", rekla sam mu suučesnički.

I on i ja izabrali smo svoje pozicije van očekivanja, on da bude tata dvadeset i četiri sata dnevno, ja da se, uz obitelj, tvrdoglavo furam na pisanje kao na nešto životno bitno, a ne kao dražestan hobi. Ako je to naš doprinos borbi protiv stereotipa, evala, neka bude.

A na temu ženskog pisma, koja se svako toliko aktualizira, mogu dodati zapažanje da su sudeći po reakcijama, čitatelji ove kolumne uglavnom muškarci (ili žene, ipak, manje komentiraju?). Nije caka samo u tome da ne ispuniš životni obrazac kojeg ti je propisalo patrijarhalno društvo u kojem živimo, fora je u tome da se apriori ne svrstaš u neku ladicu na kojoj piše: mi žene! i u nju zaključaš. U takvoj je ladici tijesno i tvoj se glas iz nje, ma koliko glasna, drska i hrabra bila, nažalost, vrlo slabo čuje.

Stvoriti novu ladicu, vlastitu sobu, magazin, garažu, interni svemir na kojem piše samo tvoje ime, u kojem god rodu, to je već nešto. To je  jedina „pozicija" za koju se vrijedi boriti, mjesto na kojem stojiš, sjediš, dubiš na glavi, svoja i sama i pišeš.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )