Volim život i živim ga
Gotovo je!
Jučer je za maturante 2011. završila sezona standardiziranih testova: SAT-eva, ACT-eva i TOEFL-ova. Ostao je, naravno, još i SAT rok u siječnju, ali to se zasad čini tako daleko. Dovoljno daleko da o tome ne moramo brinuti. Još.
Dakle - sad su u aplikaciji preostali još samo eseji. Daleko je to lakše reći nego dovršiti, ali tako to obično ide sa stvarima do kojih nam je stalo. U svakom slučaju, preostala su i još dva tjedna. Dovoljno vremena kad se jako želi.
Prošli tjedan završila sam s kolegijem na Harvardu, barem što se predavanja tiče. Finalni ispit je sljedeći tjedan, i bit će položen online, baš kao i midterm (ispit na polovici polugodišta). Zadnji ispit je ipak, sudeći prema uputama koje smo dobili za učenje - nešto više kreativan. Prilično prikladno, budući da je cijeli kolegij bio usmjeren na pronalaženje kreativnosti u svakodnevici. I mislim da nam je uspjelo jer danas sa sigurnošću mogu sama sebi reći "Ja sam kreativna", dok sam na početku polugodišta to zapisala u bilješke s predavanja više kao mantru.
Pogledom natrag na prošla četiri mjeseca odjednom shvaćam da je najveći izazov tog kolegija bio pročitati sve što je bilo zadano. Ali dogurala sam do kraja, nekad uspješnije i s više razumijevanja, a nekad samo preletavajući preko članaka u podzemnoj željeznici na putu do Harvarda. S vremenom sam naučila prestati neprestano tražiti od sebe savršenstvo i kompletnost. Ništa od toga ne postoji, po definiciji. Postoji samo unutrašnje priznanje: "Uložila sam svoj maksimum" ili "Mogla sam i više". I nijedno od ta dva nije ni konačno ni neopozivo.
Uložila sam svoj maksimum i ovo je što sam uspjela napraviti. U nekim drugim okolnostima, možda bi moj maksimum bio više i možda bih napravila više ili bolje. Ali ovo je ono što sam napravila s onim što mi je bilo dano i zadovoljna sam što sam iskoristila svoju šansu. U drugu ruku, ako priznam da sam mogla i više, znam da ću sljedeći put bolje. Ponekad moramo pogriješiti da bismo sljedeći put znali izabrati pravilno. Ponekad jednostavno ne možemo naučiti na tuđim greškama.
Život su, danas mi je to jasnije nego prije četiri mjeseca, odluke koje donesemo svaki dan. I ponekad traži od nas više hrabrosti nego što mislimo da imamo ili možemo izvući iz skrivenih kutaka sebe. Ponekad traži da se dan za danom nosimo sa svojim strahovima, strahovima od neuspjeha, strahovima od izgovorenih i neizgovorenih riječi, strahovima od svađa i rasprava, strahovima od odlazaka i rastanaka. Hrpa strahova, a život ide dalje. I svakih 60 sekundi koje provedemo uzrujani je minuta smijeha koju nikad nećemo dobiti natrag.
A na kraju, ovo je nešto što svatko od nas može napraviti ovog prosinca, kao mali blagdanski ekperiment. Nešto što ćete, umjesto drugima, pokloniti sebi. Mislim da je ova metoda povećavanja ukupne količine sreće i zadovoljstva ono najbolje i najvažnije što sam naučila na kolegiju na Harvardu. Naravno, uz sve statističke podatke koje čuvamo negdje u stražnjem režnju mozga, u prednjem je gdje pohranjujemo najvažnije što imamo - tamo spremamo emocije.
Dakle, ovako.
Prvo napravite liste. Na prvoj neka bude ono što volite raditi i što vam predstavlja ugodu. Druga neka sadržava ono što nikad niste probali, a voljeli biste (Sushi?). Na treću stavite ono što si rijetko priuštite, a jako želite i volite raditi (Čokolada? Sladoled s komadićima jagode? Kava s prijateljicom koju dugo niste vidjeli? Za mene su na toj listi bili: dugi skype razgovori s najboljom prijateljicom, knjiga koja me već mjesecima čeka na stolu nepročitana i plivanje).
Nakon toga napravite tablicu koja sadržava sate u danu tijekom kojih ste obično budni (moja je bila od 7 ujutro do 1 ujutro, a prijateljici s kolegija koja ima malu bebu sadržavala je vrijeme od ponoći do ponoći - dakle, prilagodite je sebi). Isprintajte je za tjedan dana i imajte uz sebe kad god možete, za potencijalne bilješke o događajima za koje mislite da biste ih mogli zaboraviti. Važno je da na kraju svakog dana, ako ne uspijete češće, napišete što ste radili tijekom kojih sati toga dana.
Na kraju tjedna, uzmite bojicu i zaokružite sve što ste napravili tog tjedna, a nalazi se na vašoj prvoj listi. Onda uzmite drugu boju i zaokružite sve sa svoje druge liste. Ako ste pronašli samo jednu stvar, iza vas je uspješan tjedan! Ako niste, pokušajte još jedan tjedan. Pa još jednom. Sve dok ne budete zadovoljni količinom boja u svojoj tablici.
A treća lista? Treća lista je nagradna. Kad pozaokružujete sve što je na listama i kad vidite kako vam je tjedan šaren, priuštite si nešto s treće liste. Nazovite nekoga s kim se dugo niste čuli i zaboravite na vrijeme dok razgovarate satima. Provedite večer čitajući knjigu i zaboravite na popis svega što treba obaviti. Konačno se odlučite na taj sat joge ili ispunite papirologiju za prijavu u plivački tim.
I ne zahtijevajte od sebe savršenstvo. 'Savršeno' ne postoji, po definiciji. Ne postoje savršeni roditelji, savršena djeca, savršene obitelji, savršena braća i sestre. Postoji samo koliko smo sretni na kraju dana, zadovoljni svojim tjednom, ponosni na ljude oko sebe kad na kraju godine pogledamo natrag. Mjera naše sreće je mjera savršenosti svijeta koji nas okružuje.
Zato ću se ja ovih praznika manje žaliti, a više grliti. Manje biti umorna, a više nasmijana. Manje zabrinuta, a više entuzijastična.
Zagrlit ću i poljubiti ljude koje volim, a na kraju svakog dana reći ću sama sebi "Volim život i živim ga."
Isto preporučam i vama. Svima želim ugodne i tople blagdane u društvu njihovih savršeno nesavršenih obitelji i prijatelja!
Pozdrav iz kišnog Bostona,
Mirta
***
Mirta Stantić (17) autorica je romana "Kako smo odrastali: Slobodni pad" koji je u kolovozu 2010. objavljen u izdanju Algoritma.
Trenutno živi u Bostonu u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje pohađa četvrti razred srednje škole. U slobodno vrijeme, između ostalog, piše svoj blog (a od nedavno i ovu kolumnu za portal Moderna vremena Info tj. nas :-)