Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 05.05.2008.

Vrijeme pink-kulture

Negdje osamdesetih godina čitao sam intervju s njemačkim redateljem Wimom Wendersom koji je u to vrijeme bio vruća filmofilska zvijezda. Wenders je u intervjuu kojeg se jasno sjećam rekao kako gleda isključivo televiziju DDR-a, jer je zapadnonjemačka televizija intelektualno inferiorna.

U to vrijeme Wendersova mi se izjava činila kao bezobrazno prenemaganje salonskog ljevičara. Zamišljao sam Wendersa kako sjedi u svom zapadnoberlinskom stanu, uživa sav zapadni komoditet, i slavi Honeckerovu televiziju zato što tamo u prime-timeu možete slušati filharmoničare ili gledati Fellinijev film. Autor "Paris, Texasa" u to mi se doba činio jednakim licemjerom kao tadašnji jugoslavenski vanjskopolitički novinari - sve budući tuđmanisti - koji su se vraćali punih kesa iz šopinga na Ku'dammu, ali su pisali kako je Istok superioran dekadentnom Zapadu.

O Wendersovoj izjavi tada sam tako mislio, ali ne mislim više. U međuvremenu, naime, hrvatske su televizije, a lijepim dijelom i novine, postale baš kao njemačke u njegovo doba. Doba kad je Tonko Ninić prebirao gudalom na TV-u u osam iza dnevnika davno je prošlo. Nema brajko više na teveu Fellinija, Buñuela ni Davida Leana. Na televiziji danas gledamo pseudozvijezde kako muzu krave i ocvale starlete koje trkeljaju na otomanu.

Gledam ljude koji sebe zovu novinarima kako nezvani kucaju na vrata "celebrityja" i na prepad im uručuju trofeje za najgore ovo i ono. Kad to vidim, ne čudim se poslije što ljudi preziru novinare - pa imaju pravo! Doba kad se medije moglo makar respektirati oteklo je s vodom. Vitaminski koktel Farme, Celebrity Brothera i domaćeg, samoniklog šunda ubio je svaki zametak inteligencije u udarnim TV terminima. Istina, postoji još nešto sitno televizije što gledam.

Gledam Dnevnik. Gledam utakmice. Gledam "Dobre namjere", finu krimi trakavicu, balzakovsku rekapitulaciju hrvatske posttranzicije. Ali, čak i taj dobri, lagani kriminalistički "soap" kao da je postao prepametan za idiotizaciju hrvatskog katodnog svemira, pa čujem da ima niski "share" i da mu prijeti kraj. Ono što je pred dvadeset godina Berlusconi napravio Italiji, sad se radi nama. Televizija je na inteligenciju javnosti bacila kasetnu bombu. U tom i takvom medijskom krajobrazu uskoro ćemo, čini se, imati novog igrača.

Domaće novine objavile su jučer kako je Željko Mitrović, vlasnik srbijanske televizije TV Pink, otpočeo operaciju sustavnog objedinjavanja malih i lokalnih hrvatskih televizija, a s namjerom da u Hrvatskoj otvori produkcijski punkt i napravi "hrvatski Pink". Treba se sjetiti - TV Pink televizija je koja je zarazila Srbiju danas dominantnim kulturnim idiomom srednjeg i zapadnog Balkana: smjesom turbo-folka, lascivne erotiziranosti, mačizma i materijalističkog hedonizma. U vrijeme vrhunca "pinkomanije" Denis Kuljiš je pisao kako je "Srbija zemlja u kojoj je na TV svaki dan nova godina". Divizije kulturnih teoretičara brusila je pera dokazujući kako je pink-kultura kulturni odvjetak Miloševićeve i Šešeljeve ere.

Ipak, slušao sam argumente mlađih mislećih Srba koji su tvrdili obratno. Po njima, upravo je rock u Srbiji bio klerikalan, monarhistički, desničarski. Turbo-folk je po njima bio kultura koja je zagovarala hedonizam, "hoću sad, hoću sve". Po njima, turbo-folk je bila kultura koja je nukala ljude da grabe i troše: ukratko, da "ne jedu travu", nego da budu onakvi kakvi smo mi Hrvati: vjerni pioniri konzumizma. Ne znam koliko je ta teorije istinita, ali ono što sigurno znam jest da je "pinkoidna" kultura odavno u Hrvatskoj i da je trajni predmet društvenog licemjerja. Turbo-folk ori se iz auta, krešti iz svadbenih salona i s tinejdžerskih tuluma, ali nema ga na radiju, nema ga na TV.

"Pinkoidna" kultura hrvatska je javna tajna, nešto što svi znamo ali se o tome ne priča i pravimo se da ne postoji. Ono što odavno postoji ne baš ni tako podzemno sad će konačno postojati i "nadzemno". Suvišno je i reći kako je to izazvalo diluvijalni gnjev onog dijela hrvatske politike i kulture koji sa strasnom mržnjom reagira na svako suočenje s nacionalnim realitetom. Tako je Andrija Hebrang na vijest o velikom ulasku Pinka reagirao sa strasnim gnjevom.

Nevjerojatno je, rekao je Hebrang, kako neki ljudi za malo novca prodaju nacionalni interes.Ta je Hebrangova reakcija najmanje dvostruko smiješna. Kao prvo, Hebrang čini mi se vjeruje kako televizije u Hrvatskoj još uvijek služe nekom nacionalnom ili javnom interesu: moguće je da je to tako, ali ja moram priznati da to nisam opazio. Priča o nekakvom javnom interesu davno se zagubila u šumi celebrity brothera, večernjih škola i farmi. Jedina je razlika bila u tome što je sve dosad import šunda bio import zapadnog šunda.

U zadnjih deset godina hrvatski je medijski prostor "popušio" baš svaku formu austronjemačkog medijskog treša, od RTL-a, preko Endemola do Bilda, i svakoj načinio lokalnu inačicu. Dok je import smeća dolazio od vjekovnih njemačkih saveznika, Hebrangu to nije smetalo, ili je, ako mu je smetalo, to mrmljao u bradu - jer, Švabo je ipak Švabo. Sad kad šund ne dolazi s tramuntanom nego s burom s istoka, onda najednom to biva problem, kao da je bitna razlika hoće li nas smećem kljukati Pink ili RTL.

Postoji nešto drugo što u Hebrangovoj izjavi zaprepašćuje, jer razotkriva duboku, frapantnu naivnost. To je Hebrangova konstatacija kako je "nekima" zarada preča od interesa zajednice. Kad sam to pročitao, vilica mi je pala od prepasti. Naime, od nekog tko valjda desetljeće i pol sjedi u Saboru moglo se očekivati da shvati neke doista bazične stvari koje sad već polako shvaćaju i legendarne heroine prispodobi, to jest kumice s placa. Da, doista postoji društvo u kojem je zarada ispred interesa javnosti, i Hebrangu bi bilo vrijeme da nauči da se to društvo naziva kapitalizam.

To je društvo koje upravo Hebrangova stranka ovog časa potiče gorljivim ideološkim žarom. Rasprodaje telefoniju, željeznicu i naftu, planira liberalizirati brodski promet, struju i smeće, potiče ljude da kupuju dionice i poučava ih da posao nekad javnih tvrtki nije da nas bolje liječe, bolje povežu ili da nam daju dostupniju energiju, nego da dioničaru - a to znači Marku, Maji, meni, tebi - na kraju godine zgrne profit. Ja spadam u one staromodne dinosaure koji taj obrat ne razumiju i ne vole.Mogu se složiti da mi je mjesto na krupnom otpadu povijesti, među mamutima koji misle da je posao televizije prosvjetljenje, školstva znanje, a zdravstva zdravlje. Ali, ako sam se ja dragovoljno smjestio u "junk-yardu" historije, što tu radi Hebrang - čovjek čija stranka taj vrli novi svijet promiče mesijanskom gorljivošću??

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –