Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 29.03.2008.

Vučjak u susjedstvu
Održava se
01.01.1901.

Postoje neke knjige koje sam u životu pročitao i od onog časa kad sam ih pročitao ostale su mi utisnute u glavi kao neki mukli šum kojeg se ne mogu osloboditi. Jedna od takvih knjiga je i "Imitator glasova", zbirka kratkih, često jednostraničnih, priča Thomasa Bernharda.

"Imitator glasova" cijeli se zbiva u austrijskoj provinciji. Njegov svijet je svijet skijaških toponima, svih tih Kitzbuehla i Innsbrucka, svijet štrumfovske ikonografije, ljupkih bregova, baroknih kloštara i rustikalnih hotela sa slapovima bugenvila. Iza te Austrije Mozartkugli i kulture Bernhard otkriva onu drugu, mračnu. Svijet "Imitatora glasova" svijet je pijanaca i palikuća, samoubojica i čedomoraca, mukla zabit koju bismo mi ovdje, u flagelantskom činu samokažnjavanja, nazvali "balkanskom". Ali - Bernhardov svijet nije Balkan, on je srednja Europa. Cvijeće, valcer i štrudli i dalje su tu, ali oni po Bernhardu imaju naličje. To naličje nije tako drukčije nego ono u Bukoviću, Lišanima Ostrovičkim, nego u Viteršincu ili Velikoj Veterničkoj.

Kako vrijeme ide dalje, Hrvatska počinje tako sličiti na Austriju iz "Imitatora glasova". Na pragu Europske Unije, ova čudna zemlja sve je više nalik nekoj tranzicijskoj metropoli u kojoj je centar grada umiven, rasvijetljen i odaje bogatstvo, a maknete li se dva kvarta dalje, vidite kal i nevolju. Periskopski gledano, Hrvatska je zapravo jedna prilično uredna zemlja.

S mnogo čim ne možemo biti zadovoljni, ali ima stvari po kojima mi prema istočnim i zapadnim susjedima izgledamo skandinavski. U Hrvatskoj se ne može više dogoditi da devetnaest posto glasova dobije predsjednički kandidat koji susjedni narod naziva "stokom".

U Hrvatskoj ne postoji više opasnost da na vlast dođe politička opcija nalik srpskim radikalima. Prema braći Kaczynski ili Zmagi Jelinčiču, čak i Ante Ðapić izgleda kao građanski kultivirani konzervativac. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja Europe u kojoj nacionalna desnica muku muči da prijeđe pet posto.

Manjine su nam u Vladi, govor mržnje nekako je izvjetrio iz politike, po provinciji više ne niču kipovi Budaku i Francetiću, ne bušimo mi više strancima gume, nego Slovenci nama. Prije koju godinu u Italiji sam na pumpi vidio kako prodaju male stolne statue Mussolinija. Kod nas čak ni to više nije moguće: čak je i "vrli" poglavnik završio u getu sajmova automobila, tržnica na otvorenom i blajburških obljetnica. Narodi koji su nam nedavno nabijali komplekse sad prema nama izgledaju kao Borati.

To je ta fasada. Mala i čvrsta, umiveno oprana, savim nalik Markovu trgu, maloj, skladnoj, ubavoj preslici neke uzorne srednjoeuropske republike. Ali, slično kao u Bernhardovim "Imitatorima glasova", iza te ubave, bidermajerske fasade krije se i naličje, gluhi kal koji je tako fascinirao Krležu da ga je otjelovio u toponimu koji je postao rječnički. Vučjak. Taj Vučjak - on je još tu, u našem susjedstvu, sasvim blizu jasno rasvjetljenog, brižljivo pometenog centra društvenog života.

A taj Vučjak ima nezgodan običaj da svaki čas prokulja. Kad prokulja, eto nama novinarima čorbe, čitave foje možemo napuniti krvlju i blatom. Upravo to dogodilo se ovog tjedna. U Bukoviću kod Benkovca razuzdani tinejdžeri nasrnuli su na Srbina 90-godišnjaka (!) i zapalili mu staju. U Zadru je pošemereni mladić upao na misu vrišteći "Heil Hitler!" U Vinkovcima granični je policajac nadzirao trafficking. U Vitešincu i Velikoj Veterničkoj - toponimima koji zvuče tako krležijanski, zelenokaderski - četiri mrtva tijela u kletima.

I jedan odbjegli general: dok ovo pišemo, jednoruki heroj Domovinskog rata je u bijegu, bježi pred snagama pravde u skupocjenom Mercedesu ili Mitsubishi Pajeru, a za njim se vuče masni, krvavi trag ljudske smrti. Nakon deset godina nasilja, kafanskih tučnjava, javnih nereda, prometnih divljanja, nakon zlostavljanja obavještajnih operativaca, puštanja pasa na policiju, a moguće i ratnih zločina, delirij čovjeka koji je podigao zastavu u Kninu došao je do posljednjeg poglavlja. Poput zelenokaderaša sad luta šumama kajkavskog sjeverozapada, istim onima kojima je jezu sijao Vinko Pintarić prije nego što je ušao u navijačke napitnice.

Društvo se razilazi: Norac je u zatvoru, Gotovina u Haagu, Korade u bijegu. Vječni maturalac je završio - svijet u kojem se moglo sve i radilo sve više ne postoji, umiveni centar ne trpi više marifetluke u predgrađu, revolucija je odavno počela jesti svoju djecu. Hrvatska demokracija ušla je u fazu happy enda u vesternu. Šakači, tabadžije i vukovi trebali su nam da istjeraju dečke u crnim šeširima. Sad kad je red uspostavljen, šerif će ih ljubezno zamoliti da uzjašu i zamaknu za horizont. Problem je u tome što oni to nisu htjeli. Zato su sad iza rešetaka ili ih "posse" urednih građana naganja - ne po pustinji, nego po kerempuhovskoj toponimiji.

Nevolja je u tome što živimo u društvu koje je kao lady Macbeth: nema tog detrdženta koji bi oprao te ruke. Sve smo odlučili počistiti, podmeli smo sve pod tepih, ali toga je tako puno da je pod tepihom goba o koju se sapleću noge. Muklo divljaštvo (smijem li nakon Bernharda reći "balkansko"?) predugo je bilo vladajući obrazac ponašanja. Onog časa kad smo ga se dosjetili smesti u kut i pincetom izguliti iz politike, ono je mutiralo i potražilo drugo stanište. Prije deset godina Bernharndovi mahniti likovi šepurili su se hrvatskom politikom. Prije pet ili šest ta se supkultura preselila na glazbene koncerte, pučke fešte i vjerske priredbe.

Thompson, Škoroi pučki biskupi postali su zamjena za nepostojeću političku opciju. Ali - Škoro je sad Sanaderov zastupnik, Thompson je bio suvlasnik diskografskog koncerna, Crkva se Sanaderu prodala za sedamdeset milijuna. Svijet politike, biznisa i novca previše im je blizu da bi si mogli priuštiti doživotni partibrejking. Bernhardovski Vučjak više ni u kulturi nema svoj glas - barem ne jasan, oštar i vidljiv. Ta je supkultura potonula u nijemost i iz tog muka svako malo iskoči jedinim artikuliranim činom koji joj je preostao: nasiljem.

Mularija koje kliče Hitleru i pali srpske staje stoga nije ništa drugo nego odgođeni efekt: poruka u boci bačena davno, bol iz uda koji je amputiran. Imamo se razloga bojati tog vučjakovskog svijeta. Ali, on neće nestati, nije nestao ni u zemljama uljudnijim i pristojnijim od naše.

Ono što imamo pravo očekivati to je da se ne vrati nikad u centar grada, da više nikad ne budemo Tombstone. Nemojmo si lagati - to je komad posla, i to posla koji nikad nije sasvim dovršen.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –