Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Andrea Pisac • 16.02.2009.

Za koga ovo pišem?

Otkada sam ispričala svoju prvu priču, divlje dijete u meni željelo je pisati. Htjelo se igrati riječima, likovima i tisućama različitih fabula koje svakodnevno oblikuju naše živote od odluke do odluke. Htjela sam dati smisao načinu na koji doživljavam svijet sastavljajući jednu smislenu priču koja bi objasnila kaos koji nas okružuje.

Život je nelinearan kaos. Baš sve je moguće. Događa se upravo sada i nemoguće ga je u potpunosti shvatiti.

Uzimam svoje male ljude i njihove male događaje i slažem ih u smislenu i razumljivu fabulu. I to takvu koja može završiti razrješenjem, a po mogućnosti i katarzom. Slažem jedno moguće objašnjenje male priče mojih malih likova i oduzimam im mogućnost donošenja odluka - odluka da iskuse svijet oko sebe na koji god način žele i bez obzira na to u koliko se ozbiljnim i teškim okolnostima nalazili. Moj najdraži lik dosad bio je žena koja se osjeća odbačenom od svog partnera i koja očajnički pokušava pokrpati njihovu uvrnutu vezu. Kako bi stvorila dinamičnu napetost u priči, moram tu ženu prikazati kao odbačenu i napornu. Muškarca pak kao hladnog, nedokučivog i emocionalno praznog gada koji je u vezi samo radi zabave. Ne moram vam ni reći što će se s njima dogoditi. Jer ako vam kažem kako se ovo dvoje vide vlastitim očima, oduzela sam im mogućnost izbora da stvarnost iskuse na bilo koji drugi način. Oni su zatočeni u priči.

No opet, to bi dvoje moglo biti i par koji je jako zaljubljen, ali ipak odvaja vremena i za ostale stvari pored svoje veze. OK, znam što mislite - gdje je tu drama?

Svaka priča ograničava. Daje objašnjenja, ali zato smanjuje broj ishoda i izbora. No, nije svaka priča jednako poželjna i profitabilna. Pogotovo u Velikoj Britaniji postoje stroga poetička pravila o vrstama priče i stilovima pisanja koji su prihvatljivi i koji se prodaju. Sjedim na sastancima uredništva nekoliko izdavačkih kuća i zapisujem sve nedostatke netom pristiglih rukopisa. Jedan ima previše metafora, drugi je nejasan i stvara kod čitatelja nelagodu. Priča je ili prejednostavna ili se doima hladnom. Moglo bi se reći da sjedim na zlatnom jajetu budući da su mi poznata mišljenja i želje izdavača. Zahvaljujući tome, mogla bih napisati tekst koji bi bio pun pogodak.

Mogla bih.

No opet, ja ne donosim takvu odluku. I to činim nakon proživljenog snažnog napada tjeskobe koji me natjerao da napravim popis svih očekivanja koja izdavač ima od rukopisa kakvog bi možda odlučio otkupiti. Kako je popis u mojoj glavi bjesomučno rastao, tako se moje samopouzdanje, na moj užas, raspadalo na komadiće. Zapitala sam se - za koga ja ovo pišem? Tko je moja publika? Koga moram zadovoljiti? U koji kalup moram pristajati? I tako je ova očajna priča o uklapanju popucala po šavu.

Sjetila sam se - oni koji pišu da bi se uklopili u već postojeći oblik imaju dobre šanse da ih netko objavi. Ipak, na taj način riskiraju gubitak kreativnosti pokušavajući zadovoljiti poetičke trendove. Počinju masovno proizvoditi tekstove - svake godine nova knjiga. Takvi će se moći prozvati piscima na puno radno vrijeme i od toga skrpati neku osrednju plaću. Nazivat će se oni uspješnim piscima, ali neće osjećati uspjeh u svojim srcima. Jednoga će se dana probuditi i doći će napad tjeskobe.

Ne znam za koga ovo pišem, baš ovaj tekst. Nemam na umu nikakvu određenu publiku. Znam kakvi tekstovi trenutno pale kod izdavača, ali morala sam si priuštiti napad panike kako bih shvatila da mi je najbolje zaboraviti to što sam od njih naučila . Što više znam o očekivanjima svojeg čitateljstva, sve više gubim vezu s piscem u sebi. S onim divljim djetetom.

Pisci koji su pisali ne uzimajući u obzir izdavače ili čitatelje donijeli su nam najmaštovitije priče i likove. Donijeli su nam sočnu, autentičnu srž stvaranja. Pomakli su granice i slomili poetičke kalupe. Pa ipak, rijetko ih se za njihovog vremena smatralo uspješnima.

Dugo sam vjerovala da je uspješan pisac onaj koji čitateljima zna prenijeti poruku. Kako sam ja to shvaćala, potvrda piščevoga glasa morala je doći izvana. Sada ne mislim tako. Uspješan pisac je onaj koji piše iz sebe i za sebe. Njegov se glas rađa iz tišine, a ne iz očekivanja izdavača i popularnih trendova. On jedva čeka te napade panike koji ga vraćaju onom divljem djetetu koje voli pričati priče.

Preveo s engleskog: Miljen Matijašević

Andrein blog na engleskom:
strangerstoourselves.blogspot.com

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –