Zabij svome

Održava se
01.01.1901.

O Švicarcima obično ljudi obično imaju predodžbu kao o šutljivim i štedljivim brđanima, trezvenim račundžijama koji nisu skloni ludosti i prekomjerju. Pa ipak, te večeri na stadionu Sankt Jakob u Baselu to nije izgledalo tako. Kiša je padala kao u diluviju, otapala je s lica maskare i navijačke boje, a švicarska svjetina, brazilski maškarana u navijačke boje, slavila je gol. U blatu travnjaka Švicarska je zakratko povela jedan nula, u utakmici koju će na koncu izgubiti.

Sve to ne bi bilo neobično da Švicarska u tom času nije igrala protiv Turske, a da zgoditak koji je razgalio bazelske navijače nije bio djelo dvojice ljudi koji se zovu tako nešvicarski - Eren Derdiyok i Hakan Yakin. Dvojica švicarskih igrača turskog podrijetla zapaprili su načas svojoj djedovini, Derdiyok je asistirao a Yakin zabio, a da ikonografski stvar bude moćnija, taj Hakan Yakin stvarno izgleda poput Turčina iz deseteračkih pripovijesti: bradat i crn, činio se kao da je izišao iz "Banović Strahinje", a ne s omotnice Milke.

Taj Hakan i taj Eren, međutim, zabili su gol, modrooki urari i činovnici slavili su po pljusku namazani ratničkim bojama, a možda baš u tom času neki je djed ili prastric u Anadoliji ili Kapadokiji sjedio pred televizorom pomiješanih osjećaja, zdvojan bi li navijao za svoju zemlju ili svog rođaka koji slavi pogodak dolje na mokroj, švicarskoj travi.

A samo dan prije nego što su Derdiyok i Yakin u Baselu zabili gol svojoj azijskoj djedovini, jedan je drugi čovjek bio u istoj krizi lojalnosti. Taj čovjek zove se Lukas Podolski, njemački je lijevi polušpic i sin poljskog doseljenika iz Gornje Šleske. Na stadionu u Klagenfurtu Lukas Podolski je istrčao na teren u njemačkom dresu igrati protiv očeve domovine. Igrao je, i zabio dva gola. Za razliku od Yakina (koji nikad ne bi prošao pod Švicarca i nisam siguran da bi u Bernu ili Neuchatelu lako unajmio stan), Podolski stvarno izgleda kao Švabo iz ‘Alo ‘Alo. Ali, nije mu zato bilo lakše. "U meni kucaju dva srca", sažalijevao se prije utakmice čovjek iz Gliewica, no dolje na travnjaku posao je obavio hladno i nemilosrdno, kako se očekuje. Ipak - golove nije proslavljao. Mrka i bezizražajna lice puštao je da ga suigrači grle i ljube, ne pokazujući ni zrna emocije.
 
To ispražnjeno lice u grotlu ushita prisjetilo me na jedno drugo lice, lice koje sam gledao četvrt stoljeća ranije. Bila je to ‘82., Hajduk je igrao najvažniju utakmicu u svojoj povijesti protiv Hamburger Sportsvereina, a u vezi Hamburžana igrao je Ivan Buljan. Mlađima valja reći da Buljan nije onda bio ono što je danas: najmutaviji od stručnih komentatora na TV-u i šef Hajdukove struke koji na svako pitanje odgovara "posao nisam započeo, neću ga ni završit". Buljan je onda bio prvorazredni igrač, a Jugoslavija je mjesecima brujala o tome kako će Iko igrati "protiv svojih" i hoće li slaviti ako da gol. Buljan, Imoćanin, čovjek odrastao u desetljetnoj gastarbajterskoj kulturi, utakmicu je odigrao najbolje što je znao. Ali, kad bi HSV dao gol, njegovo bi lice bilo isto bezizražajno kao ono Podolskog.

Samo dan nakon što je Lukas Podolski zabio svom "Vaterlandu" dva gola, šef poljske katoličke stranke Liga poljskih obitelji (LPR) Miroslaw Orzechowski zatražio je od poljskog predsjednika Kaczynskog da dvostrukom strijelcu za Nijemce oduzme poljsku domovnicu. Vođa "leperovaca" zajapurio se tako na Bayernova Judu, kao da je još u nekom Sienkiewiczevu romanu, kao da Teutonci i Poljaci još ratuju pod utvrdom Malborka ili se Ciebulski bori s nacistima po varšavskih drenažnim kanalima. Ono što "leperovski" politički šef nije shvatio jest da taj svijet više ne postoji. I u nogometu i u politici živjeli smo dva stoljeća u svijetu gdje "svaka ptica svom jatu leti", a ljudi su se skupljali pod stjegove roda, vjere i obitelji. Taj svijet dobrim je dijelom nestao u zbilji. A na terenu, nestao je posvema. I ako dosadašnje europsko prvenstvo demonstrira išta, demonstrira to.

Gledano izvana, ovo europsko prvenstvo prate nacionalne retorike, pompozne, moćne i jake. Nacija prodaje pive, prodaje paket-aranžmane i novine. Kolektivne identifikacije i državne boje obojile su štekate kafeterija, etikete bezalkoholnih pića i televizijske reklamne blokove. Od sjevera do juga, Europljani se pacaju u ratničkim bojama, nacionalizam dreči iz suvenirnica i s okuka stadiona, a taj "light" nacionalizam sad zabavlja kontinent koji se tako dugo gušio u krvi zbog onog drugog, "pravog".

Ipak, taj vrtuljak stjegova i boja, ta nacionalna pomama zakriva zbilju koja se raspoznaje na travnjaku - a zbilja je to da su se identiteti ispremiješali, da momčadi sve više nalikuju Benettonovoj reklami, da Turci daju Turcima gol za Švicarsku, Poljak Poljacima za Njemačku. Francuski navijači - koji crncu ne bi iznajmili stan - kliču Alžircu Benzemi, Henryju koji se s Gvadelupe i Maloudi koji se iz francuske Gvajane. Kaštelanin Ivica Vastić bori se kao lav da da gol Hrvatskoj, a za Hrvatsku igraju Švicarci Petrić i Rakitić, Nijemci braća Klasnić i Kovač, Kranjčar rođen u Beču, Šimunić rođen u Brisbaneu i Da Silva rođen u Riju.
 
U tom babilonu identiteta mi smo možda najveći profiteri. Na Wembleyju smo pobijedili Englesku s ekipom u kojoj osam ljudi nije rođeno u Hrvatskoj i u velikoj mjeri nema ni hrvatski mentalitet, radnu etiku, narav. Na dan kad ovo pišem igramo protiv Nijemaca, a protiv njih će istrčati ekipa gastarbajterske djece ili ljudi koji kruh i maslo zarađuju u Bremenu, Berlinu i Gelsenkirchenu.

A samo dan prije nego što će Yakin i Podolski zabiti nož u navijačko srce svojim dalekim istočnim rođacima, u domaćim je novinama objavljena vijest koja naizgled s onim na travnjaku nema baš nikakve veze. Šef gospodarske komore Nadan Vidošević izjavio je da Hrvatskoj treba milijun radno aktivnih useljenika da gospodarstvo ne bi ubrzo ostalo bez radne snage i stručnjaka. Šefa HGK napali su na to sindikati, pobunili su se nezaposleni, a ideološki rođaci poljskih "leperovaca" ostali su jamačno zgromljeni.

Toliko se borimo da nam stranci ne kupuju poljoprivredno zemljište, grozimo se kad kupuju kuće po Jadranu, a taj bi ih Nadan - pazi sad - doveo ništa manje nego - milijun! I dok domaći nacionalizam, uljuljkan u pričinu nacionalne države, stoji zbunjen pred perspektivom u kojoj će četvrtinu hrvatskog stanovništva činiti stranci, taj se "scenarij" već događa - na travnjaku.

Dakle, upravo tamo gdje je najviše zastava, gdje se najviše puše u trobojnice i trublje, pogubni anacionalni scenarij već se dogodio, identiteti su pobrisani, rod i krv pomiješani, tlo izmješteno. Ono što se već dogodilo na travi, sutra će nam se dogoditi u susjedstvu, u neboderu, u vali. Neki će nam Yakini i Derdiyoci zabijati golove i variti čelične oplate, a neki sutrašnji Vastić nama će hladnokrvno zalijepiti gol, bez obzira na krv, kockice i rod.