Zabranjena skitnja s pasošem

Održava se
01.01.1901.

Prije nekoliko godina sjedio sam tijekom motovunskog festivala na kavi s jednim srpskim piscem i scenaristom, inteligentnim i darovitim tipom koji je nedugo prije toga napisao lokalni kinohit. Razgovor je nekako okrenuo na putovanja. Spomenuti čovjek s vidnom mi je neugodom tada priznao kako je to gostovanje u Istri njegov prvi izlazak u inozemstvo nakon 15 godina. Kao klinac, u osamdesetima, nekoliko je puta bio u inozemstvu. Nakon toga stigla je Miloševićeva era, vizni se režim zatvorio poput željezne rolete, i on je ostao zarobljen u Srbiji, osuđen na to da mu se listovi putovnice bjelasaju prazni.

Taj davni razgovor pao mi je na pamet koju godinu potom, kad je u nekim našim novinama izišao podatak da 60 posto mladih u Srbiji nije nikad bilo u inozemstvu. Putovanje van za naše susjede i dalje je, naime, povezano s ponižavajućom i sporom viznom procedurom, a Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja za koje Srbima ne treba viza. Tu “blagodat”, međutim, hrvatski su tvrdolinijaši skloni problematizirati svaki put kad izbije kakva međunacionalna barufa.

Moram priznati da tu logiku nisam nikad uspio razumjeti. Jer, Hrvatska bi trebala biti zemlja kojoj je najviše stalo da se Srbiji i BiH olabavi schengenski režim. Zemlja u kojoj dvije trećina mladih nikamo ne putuje, naime, savršenom će se zakonitošću pretvoriti u zemlju u kojoj pola ljudi glasa za šešeljevce.

Putovanje, naime, ima neke korisne nusefekte, a jedan od njih je da razbija uskogrudne bube u glavi. Kad čovjek putuje, onda brzo otkrije da je drugamo drukčije, a vrlo često i bolje. Otkrije da su ljudi po svijetu i dirljivo isti i frapantno različiti, da je svijet kudikamo veći nego što izgleda iz naše perspektive parohijalne grandomanije, da on sasvim lijepo živi bez naših “tisućljetnih uljudbi” te da su naša hvastanja tipa “di ovo ima” i “ko to može platit” ipak malo prenapuhana. Putovanja su, ukratko, jedan veliki i često otrežnjujući “reality check”.

Srbija bi - moja je poanta - puno prije izišla iz svog kruga mitomanije kad njihove 20-godišnjake ne bi gušio opresivni Schengen. No, kako s tim stoje stvari u jednoj drugoj, Srbima bliskoj zemlji, zemlji koja također ima svoj paket mitomanskih predodžbi, no ima i sreću da njeni građani mogu putovati bez viza po cijeloj Europi?

Pogađate, zemlja na koju mislim je Hrvatska.

Kako u Hrvatskoj stoje s tim naslutit ćemo na osnovi dva sasvim neovisna incidenta koja su se dogodila u posljednjih mjesec dana. Prvi slučaj dogodio se pred koji tjedan kad je Vlada, suočena s prvim laufom recesije, izišla sa strogom preporukom da se u godini krize školske ekskurzije ne organiziraju u inozemstvo. Pritom prosvjetnim vlastima nije smetala skaredna činjenica da su ekskurzije preskupe te da zbog toga gotovo pola učenika ne ide na njih.

Prosvjetne su se vlasti više uznemirile zbog činjenice da bi srednjoškolska djeca u ova grdna vremena možda htjela vidjeti i neko inozemstvo, a ne nužno Dubrovnik i Poreč. A netom što se smirio prijepor oko školskih ekskurzija, izbio je novi, kudikamo šaljiviji. Dio medija, kolumnisti i Crkva jako su se uzbunili što su se župljani dobrostojeće, mirne župe Marija Gorica u Prigorju odlučili na nešto tako lascivno i dekadentno kao što je - put u Meksiko! Nabožni Prigorci su, naime, uplatili na desetak rata 12-dnevni aranžman za Meksiko koji košta 2150 eura (good bargain, nema što!) i pošli obilaziti kolonijalni hispanski barok iako je - no, znamo, čitamo - kriza!

U našem svijetu kojim vlada smiješana ignorancija i zavist to je bilo dosta da ih se sveudilj kudi.

Da je tridesetak mještana Marije Gorice taj isti novac potrošilo na velike LCD televizore, da su za taj iznos otplatili 12 rata automobila ili ih uložili u građevinski materijal za vikendicu ili klet, mogu se kladiti da vrijednim Prigorcima nitko ne bi zabadao glavu u novčanik niti ih olajavao po novinama. Ali, kad se toliki novac uloži u putovanje, onda je to frivolno, to je kapric - jer, molim vas lijepo, što iza putovanja ostaje? Može li se to nešto opipati, može li se u tome voziti ili ga obzidati žbukom?

U zanimljivoj knjizi o povijesti socijalističkog turizma, koju je napisao pulski povjesničar Igor Duda, pronašao sam jednu zabavnu anegdotu. Koncem pedesetih, kombinat Varteks trebao je takoreći tjerati svoje radnike da odu u tvorničko odmaralište. Naime, radnici su negodovali što ih se tjera tamo na neko more jer im je milije bilo plaćeni godišnji iskoristiti na selu i odraditi zaostale poslove oko kuće i polja. Kombinat je, međutim, bio neumoljiv i “samoupravljače” tjerao na more, a argumenti koji su se iznosili u tisku bili su da ljetovanje koristi radnom elanu, popravlja zdravlje te snaži bratstvo i jedinstvo.

Ovaj slučaj, ako je vjerovati pulskom historičaru, nije bio unikum. A iz ove i ovakvih kulturnih tenzija nastao je, držim, fenomen vikendica: sretni spoj odmora na moru i sela, mjesto koje u historijskoj sintezi povezuje brčkanje u moru i obrezivanje kivija, modernu i predmodernu. Onog časa kad su naši ljudi u sretnom amalgamu osmislili vikendicu, putovanje ih je najednom prestalo zanimati. Sagradili su desetke tisuća sličnih žbukanih kubusa od Kamenjaka preko Ugljana i Rogoznice do Brača te izgubili bilo kakvu potrebu da saznaju što ima drugdje, pa makar to “drugdje” bilo i otok preko kanala. U toj perverznoj logici, vikendica je postala očekivana middle class norma, a putovanje čudnovata obijest. Ista je to izopačena logika kao i ona kad ljudi koji otplaćuju skupi auto vide drugog da se vozi taksijem i vele “opa, vidi ti njega!”.

Kad čovjek vidi da su putovanja u inozemstvo u ovoj zemlji postala s krizom inkompatibilni krimen, mora sebi postaviti pitanje - što je sljedeće? Hoće li postati zazorne i stipendije u inozemstvo? Stručna usavršavanja? Je li možda neprikladno u vrijeme krize čitati i importne knjige na stranim jezicima? Ili možda kupovati računala? Učiti engleski?

Ispada, naime, da se samoproglašenom “društvu znanja” ne smatra obijesnim gomilati predmete i nekretnine, ali se kao krajnji kapric doživljava kad netko gomila saznanja, iskustva, uvide, i kad otvara nove horizonte.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )