Zadie Smith : Vrijeme swinga
Vrijeme swinga
Najbolja fikcija zasnovana je na istini. To posebno važi za književnost. Kao čitatelji, najbolje osjećamo tekst koji je barem djelomično zasnovan na životnom iskustvu njegova autora: bilo da se radi o poeziji ili prozi, iskustvo je nešto što se ne može sakriti. Neke teorije reći će da je stoga svako djelo autobiografsko, no to su prije svega suptilne nijanse koje će prije svega prepoznati oni koji su pobliže upoznati sa autorom, odnosno njegovim životom. Teoretski se djela mogu odvojiti od njegove persone, no ona uvijek barem kontekstualno uvjetuje neke važne elemente pisane riječi. Tako je i u slučaju Zadie Smith, autorice romana “Vrijeme swinga”. Rođena je 1975.g. u Londonu, u obitelji Jamajčanke i Engleza, što joj je dalo izvanredan obrazac za ovaj roman i problematiku identiteta koju isti nužno podrazumijeva. Poput nevidljiva prtljaga, i na svoje je junake prenijela dio tereta iz vlastitog formativnog iskustva čime im je udahnula život kojeg bez toga vjerovatno ne bi bilo. Takve su stvari najbolje kada se dese nenamjerno, podsvjesno. Tada najviše dolaze do izražaja a da ih pritom izravno niti ne vidimo golim očima.
Zadie Smith proslavila se romanom "Bijeli zubi" (2000.) koji je nagovijestio njene buduće preokupacije: ulogu i problematiku manjina u Engleskoj, kako međusobnu tako i u širem društvenom kontekstu. “Vrijeme swinga” priča je o prijateljstvu “mješovitih” djevojčica, anonimnoj pripovjedačici i Tracey, koje su 1980-ih tek krenule u život u kojem su im neke stvari unaprijed uskraćene, ili barem otežane. Odrastaju zajedno, međutim, kako prolazi vrijeme, putevi im se suptilno razdvajaju, sve dok se u jednom trenutku potpuno ne odvoje. Obadvije su postepeno otkrile što je gore od života u polusiromaštvu: talent neiskorišten upravo zbog toga. Nije “Vrijeme swinga” samo knjiga o tome, nego i intimnim odnosima, poput onog pripovjedačice i njene majke, zastupnice u engleskom Parlamentu, koja će vrhunski poentirati upravo ono što na određeni način, sumira cijeli roman:
Ljudi nisu siromašni zato što donose krive odluke, rado je govorila, donose krive odluke zato što su siromašni.
Okosnica priče je problem pripadanja: počinje već rano u školi, da bi se nastavio kroz adolescenciju sve do zrelosti, gdje se svrstavamo u različite ladice društva u kojem živimo. Njih dvije zato žive u svojevrsnom balonu u kojem su glavni likovi Fred Astaire i Gene Kelly, a život im je beskrajni niz plesnih proba i mjuzikala. Nedovoljno crne da budu potpuno diskriminirane i nedovoljno bijele da budu privilegirane, cijelo se vrijeme nalaze u nekoj nedefiniranoj hijerarhijskoj zoni. Upravo stoga se njihove majke od početka trude upisati ih u škole koje će im otvoriti vrata engleske srednje klase i izbaviti ih iz života koji su im spletom okolnosti namijenjeni. Knjiga se koncentrira na odnose među ženama, dodatno nijansirajući tematski raspon romana: rasa, majke i kćeri, prijateljice, suradnice, podčinjene i nadređene.
Smithova nam ne dopušta da izgubimo iz vida jedan od glavnih čimbenika koji utječu na tok priče: poziciju obojenih žena u zapadnjačkom, bijelom patrijarhatu na čijoj listi za ideološki odstrel siromasi i useljenici iz bivših engleskih kolonija kotiraju vrlo visoko. U takvom svijetu, mala Tracey će se morati dvostruko ili trostruko više od drugih potruditi da bude dovoljno dobra za Kraljevski balet. Naravno, neminovno je da će se prije ili kasnije suočiti sa realnošću i granicama koje joj diktira stroga hijerarhija engleskog društva. Utoliko je teže biti veliki talent u teškoj poziciji, jer ste cijelo vrijeme svjesni vlastitog potencijala, i istovremeno, prepreka koje morate prijeći kako bi ga realizirali u potpunosti. Ovdje se opet vraćamo na autoričino iskustvo, koja se svojevremeno također bavila plesom.
Treći kraj trokuta glavnih junakinja čini pjevačica Aimee, celebrity suvremenog kova koju Smithova naoko oblikuje po uzoru na Madonnu ili Beyonce, zajedno sa svim vrlinama i manama koje to podrazumijeva. Pripovjedačica postaje dio ekipe koja se brine da pop-zvijezdi ništa ne nedostaje, posebno kada Aimee u Africi otvori školu za djevojčice gdje nastoji istovremeno poboljšati životne uvjete lokalnog stanovništva i napraviti sjajan marketinški potez, no ostaje diskutabilno koliko će joj i jedno i drugo poći za rukom. Pritom pravi istu grešku kao i svi drugi filantropi, zanemarujući mentalitet, vrijednosti i prioritete ljudi kojima žele pomoći.
“I što će se dogoditi kad mi odemo, kad podignemo novu školu i ona počne s radom, a mi prestanemo navraćati tako često-ili nikako? Možda će se tu useliti nekoliko obitelji, možda će ovo postati opće dobro. Možda. Nagađam da će je rastaviti, ciglu po ciglu.(…) Nitko nije domišljatiji od sirotinje, ma gdje bila. Kad si siromašan, moraš planirati svaki korak. S bogatstvom je drukčije. Bogatstvo ti daje mogućost da budeš nepromišljen.“
Ove sumnje su opravdane, jer to govori o fundamentalnom nesporazumu između ruke koja daje i ruke koja prima pomoć: fetišizacija siromaštva s jedne i zloupotreba milosrđa s druge strane. Ni naša filantropkinja iz ove kulturološke „transakcije“ nije izašla bez koristi, usvaja afričku djevojčicu koja je prikazana gotovo poput skupe torbice, statusnog simbola (također, neskrivena aluzija na zapadnjačke zvijezde). Svi imamo potrebu da negdje pripadamo, a toga su svjesni svi junaci ove knjige. Jedino u slučaju glavne junakinje i Aimee jasno je da ona pripada pjevačici, barem dok joj je potrebna. Ingenioznost Zadie Smith ogleda se i u metaforama koje tek naknadnim čitanjem u potpunosti shvaćamo, poput one o imenu usvojene djevojčice Sankofi i istoimene ptice:
„Ptica koja se osvrće prema svojim leđima, ovako“. Okrenula je onu svoju prelijepu glavu unatrag, koliko god je mogla.“Afrička. Gleda unatrag, u prošlost. Uči iz onoga što je bilo. Neki ljudi nikad ništa ne nauče.“
Zadie Smith se s "Vremenom swinga" dodatno isprofilirala kao kroničarka kompliciranog urbanog tkiva Londona, kroz silne reference na pop kulturu, glazbu, film i sve ono što takva mjesta čini tako uzbudljivim. Pokazuje koliko su uzbudljivije i uvjerljivije borbe ljudi kao što je Tracey, kako bi ispunili svoje snove u odnosu na one stratosferično privilegirane koji ne moraju otvarati niti jedna vrata, jer su im već unaprijed ionako otvorena. Ona je stoga u mnogome zanimljivija od ostalih. Smithova vrlo lijepo promišlja prirodu međuljudskih odnosa i istine i laži koje su neizostavan dio istih:
Uključuju li sva prijateljstva-i svi odnosi-diskretnu i tajanstvenu razmjenu svojstava, razmjenu moći? Odnosi li se to i na narode i nacije ili je to nešto što se odvija samo među pojedincima? (…) Što sam ja davala Tracey, a što ona meni?
Svi odnosi u društvu zapravo mogu se svesti na tu razmjenu, na naše individualne pozicije u toj razmjeni: jesmo li ruka koja daje ili koja prima, i koliko malo je potrebno da se te uloge zamijene. Ne dobivamo univerzalan odgovor na pitanja koja bi smo možda postavili junakinjama kada bi smo mogli. Jedino što će nam ukazati je da život čak ni u književnosti nikome od nas ne duguje happy end, te da smo sami krojači vlastite sreće. Protiv nekih vjetrenjača bitku ćemo ipak izgubiti, no dopuštajući da nas to zarazi cinizmom izgubit ćemo i ostale. Glavna junakinja osjeća krivnju zbog Traceyine sudbine i svega onoga što je propustila, svega što se moglo izbjeći ili promijeniti. No svi smo tek komadići u mozaiku individualne i kolektivne krivnje koja se prelama na ljudima poput nje jer su se životne karte krivo posložile, kako to često biva kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti.
Smithova nam govori kako smo upućeni jedni na druge, i kako sve što nam se dešava možemo najlakše prebroditi zajedno. Jedno je sigurno: ne postoje samci, postoje samo skupine samaca. Samim time nitko od od ljudi koji se kreću oko nje nije poput otoka, a roman završava upravo ondje gdje i započeo: krug se zatvara i gorespomenute karte se ponovno slažu na svoje mjesto. Postoji li mogućnost drukčijih epiloga, kao u stripovima u kojima različita vrata vode u prostorije? To ne možemo znati, no to nije ni nužno: u tome je čar ove knjige. Ne ostavlja nas ni sa osjećajem tuge: nju je sačuvala za pripovjedačicu, ali čak i na dnu tog tunela, kao što ćemo vidjeti, nazire se svjetlo.
Hrvatskom izdanju "Vremena swinga" eventualno se može prigovoriti pojedine lapsuse u prijevodu (Soba duginih boja umjesto Rainbow Room, slavni njujorški restoran ili dijelovi grada - „južna obala Londona“ umjesto Southbank), što ipak bitno ne umanjuje sveukupni doživljaj romana. Nadajmo se da će se ova vrsna autorica povremeno usuditi književno iskoračiti i van Londona kako bismo kroz njene oči doživjeli i englesku periferiju u kojoj se bez sumnje također kriju brojne zanimljive priče. A u suvremenoj engleskoj književnosti rijetki su autori koji će ih bolje ispričati.
Vrijeme swinga
- Prijevod: Marina Horkić
- V.B.Z. 09/2019.
- 488 str., meki uvez
- ISBN 9789535200154
Protagonistice romana 'Vrijeme swinga' Zadie Smith dvije su tamnopute prijateljice koje odrastaju u miješanim obiteljima u siromašnom predgrađu Londona. To blisko i zamršeno prijateljstvo naglo se prekida u njihovim dvadesetima, ali oblikuje ih za cijeli život. U romanu autorica progovara o rasi, klasi i identitetu, pitanjima tko je uspio u životu, a tko ne i koliko je to uopće važno, ali i o prirodi prijateljstva i odnosu majka/kći...