Zašto je poniženje Hajduka bilo zasluženo

Tek što sam u četvrtak, dan nakon što su pokopane sve europske iluzije naših nogometnih nada, ozareno, s osmijehom od uha do uha ušao u gostionicu, konobar je znao što ću kazati i ispružio ruku preda me.

"Stani, ništa ne govori", upozorio me je taj ojađeni navijač splitskih Bijelih.
"Zašto?" upitao sam hineći nevinu začuđenost.
"Nemoj, plaka san od muke... Vidi...", pokazao mi je nadlanice osute crvenim pjegama, "ovo mi je sinoć došlo od nerviranja."
"Ajme meni!"
"I zato, molin te," ponovio je on molećivo, "ko boga te molin, ništa ne govori."
"Dobro, neću."
"Ne razgovaramo o Hajduku."
"Ne razgovaramo."
"Budi čovik."
"Oću."
Smjestio sam se za stol, a on je donio solnicu i košaru s kruhom.
"Šta ćeš?"
"Pa ovaaaj...", zastao sam da razmislim češkajući se po bradi. "Daj mi jedne debrecinke s kiselim kupusom."
"Ðubre!" rekao je on kratko i umornim se korakom odvukao u kuhinju, a ja sam se zadovoljno osvrnuo po lokalu. Gazda je iza šanka, ogorčeno vrteći glavom, čitao Sportske, dok su dva gospodina za stolom u kutu, preko telećeg pečenja, razgovarala o treneru osramoćenog prvaka. To što su oni htjeli učiniti Miroslavu Blaževiću nije baš za novine. Dosta je da vam kažem da su predlagali da ga se usitni i kompostira i da je to možda još najciviliziranije čega su se dosjetili. Da je njih dvojicu u tom času bilo pustiti da naprave samo dvadeseti dio onoga što im se činilo doličnom kaznom za Ćiru, uhvatili bi, brat bratu, svaki po četrdeset godina robije, plus obaveznu mjeru psihijatrijskog liječenja...

Svake godine iznova svjedočim ovome prizoru, nekad malo prije, drugi put malo kasnije, ali nikada poslije prvog listopada. Ta mukla praznina pratila nas je svakog babljeg ljeta u posljednjih deset godina. Dobro pamtim, recimo, rujansku večer, mislim da je bila 1996. Sasvim sam sam sjedio u kafiću i čitao novine, dok je konobar dokono brisao čaše. Grad je bio sasvim pust jer se također igrala jedna od onih historijskih utakmica nalik ovoj u srijedu protiv Debrecena, kada je napokon, oko deset, ušao prvi gost i još s vrata utučeno kazao...

"Hajduk je izgubija, opet će bit dosadna zima."

Ne sjećam se da sam u životu ikad prije ni poslije čuo nešto tako depresivno. Mene nogomet ne zanima, ali sam mislio da znam nešto o očaju. Vjerovao sam, štoviše, da bih u tome mogao biti makar izvanredni profesor, predavati očaj na fakultetu. Tada sam, međutim, shvatio da ipak ne znam puno. Svega mi, da mu je izgorio krov, propala mu ušteđevina u Ljubljanskoj banci i ostavila ga žena, sve to troje odjednom, čovjek valjda ne bi zvučao tako uništeno kao nakon Hajdukova poraza. Taj poraz je, naravno, kao i uvijek, bio očekivan, no on sebi jednostavno nije mogao pomoći.

Na ovome mjestu mnogo puta sam se rugao nogometu, ismijavao i igrače i navijače, ali u ovoj prilici se malo skanjujem. Prvi put zapravo shvaćam kako ljudi moraju živjeti s porazima i poniženjima kluba za koji navijaju. Oni ga ne mogu zaboraviti, kazati da im nije stalo kada izgubi pet - nula. U času kada su, s pet ili sedam godina, kada ih je otac ili stariji brat prvi put poveo na stadion, dali svoje srce nekoj ekipi, oni su do smrti u vlasti te ljubavi, u dobru i u zlu, u zdravlju i bolesti. A odnos je većim dijelom, kako sami znate, u zlu i bolesti. Barem kod naših klubova. Netko tko iskreno navija za Hajduk, ili Dinamo, ili Rijeku, ili Osijek, koga god zapravo, po prilici je kao neki nesretnik što se oženio s poremećenom ženom, pa je još i voli i ne može zamisliti život bez nje. Nogometni navijač jednako tako ne može izabrati drugi klub, nego glupo i beznadno ostaje odan onome koji mu najčešće ničim ne uzvraća ljubav.

Čemu su se mogli radovati igrači Hajduka u posljednjih petnaest godina? Ako bi na početku ljeta i doživjeli nekoliko kratkih časova radosti zbog osvojenog prvenstva, već bi ih s jeseni isprašili u pretkolu Lige prvaka i sve bi opet bilo uzaludno i besmisleno. Dođe nekakav, da oprostiš, Debrecen i nabije im osam komada. Tvrtko Kale ne bi valjda obranio ni da su mu s Čiova pucali na vrata. U dvije utakmice jedino se mađarski fizioterapeut nije upisao u listu strijelaca. I tako iz godine u godinu s poniženjem i gorčinom počne još jedna duga i dosadna dalmatinska zima, s gnjilom južinom što raznosi sitnu kišu i klepeta rasušenim škurama, i još samo šačica očajnika cupka pod kišobranima na stadionu gledajući kretensko domaće prvenstvo, derbi kola, "tradicionalno neugodni Slaven Belupo".

"Ma, je li ono centarfor ili se magare odvezalo?!" viče neki dosjetljivac s tribina pa se svi skupa smiju svome jadu. U čitavom prvenstvu nema poštenog igrača. Kranjčara smo prodali da platimo režije.

Je li to vrijedno živciranja? Nije, naravno, ali istinskom nogometnom ovisniku, rekli smo, nema pomoći. Za takve još nisu napravili komune u Italiji i Španjolskoj, nema metadonske terapije za navijače. Ne možeš im čak ni savjetovati da se makar skinu s Hajduka ili Osijeka i navuku na neki pristojniji klub, na Manchester, na primjer, ili Barcelonu. Ništa razumno im ne možeš reći, jer razum ovdje ne odlučuje. Nema lekcije koja će ih otrijezniti. Nagodinu će tako opet i igrači, i treneri, i nogometni funkcioneri i novinari uglas blebetati o šansama da se dočeka proljeće u Europi, sasvim zaboravljajući da sezonu prije, jadni ne bili, nisu ni jeseni dohvatili.

A kada to vidite, onda je svako poniženje zapravo bilo zasluženo. Netko tako blesav ni ne zaslužuje da mu se išta lijepo dogodi. Pogotovo ako mu je trener cirkusant poput Miroslava Ćire Blaževića. 0 njemu mi je fotoreporter Feral Tribunea, što je snimao utakmicu Hajduk - Debrecen, jučer ispričao interesantnu zgodu. Došao je, dakle, na stadion snimiti portret karizmatičnog trenera u deset do osam, a ovaj mu je spremno salutirao kao vojnik pred objektivom. Fotograf je zahvalio i krenuo da će vratiti aparat u torbu, no Ćiro ga je nakratko zaustavio...

"Sine, oprosti, samo da vidim kako sam ispao."

U deset do osam, dvadeset minuta prije utakmice, sa zaostatkom od tri gola za Mađarima, Miroslav Blažević je od svega brinuo samo kako je ostao na portretu za novine. Eto, to ja zovem zdravim odnosom prema nogometu. Čovjeka jednostavno nije bilo briga.

( tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )