Zašto volim V-day, dan posvećen vagini
Kad nas Europska zajednica neće, nećemo ni mi nju. Tko ih šiša. Mi zapravo nismo ozbiljno ni željeli ući u to bijedno društvo. Samo smo se zezali. Nama je lijepo i samima. Europska zajednica? Ma, dajte, molim vas, šta vam je. Na koljenima da nas mole da dođemo, mi bismo ih odbili...
Ovakvom je smiješnom, pubertetskom uvrijeđenošću dio građana dočekao vijest da je Vijeće ministara u Bruxellesu odgodilo početak pregovora o našem pristupanju Uniji. Umjesto da prihvate poraz, ljudi bi sada htjeli da izgleda kao da se nismo ni borili. Štoviše, okolo će objašnjavati da je upravo EU ta koja je poražena, mi njima, navodno, trebamo više nego oni nama. "Nećete u Čavoglave", poručuje tako europskim ministrima jedan novinar. Njemu to, pretpostavljam, zvuči ponosno. Meni se čini jadno i glupo. Jer, tko je ikada spominjao to selo. Europa, što ja znam, uistinu nikad nije željela ići u Čavoglave. Da Čavoglave jedno jutro zagonetno iščeznu, volio bih objasniti tom novinaru, baš nitko u Bruxellesu to ne bi primijetio, nikome ne bi nedostajalo tih nekoliko jadnih kuća u kamenjaru. A ne bi, neću vam lagati, nedostajalo ni meni. Kada vidite selo iz čuvenog ratničkog napjeva, a ja sam ga jednom vidio, shvatite koliko su Srbi bili maknuli pameću u ono vrijeme kada su se upinjali da ga osvoje. Čavoglave na izvoru rijeke Čikole doista su mogli napasti samo neki glupi i nepismeni četnici. U vrhu Europske Unije sjedi ipak bistrija i školovanija čeljad, nitko od njih ne bi poginuo zbog Čavoglava, ti ljudi će se snaći i bez naših vukojebina. Snaći će se možda i naše vukojebine bez njih, ali ja u tome, iskreno rečeno, ne bih želio sudjelovati.
U kavezu s majmunima
O Europskoj Uniji uistinu nemam osobito lijepo mišljenje, ali mi je vijest iz Bruxellcsa baš teško pala. Zapravo, nije me toliko pogodila sama vijest o odgodi pregovora, koliko su me onespokojile budale što su samodopadno likovale zbog odgode. U srijedu mi se nije činio osobit problem da mi je Europa zaključala vrata, sve dok u četvrtak ujutro nisam otkrio da su me zaključali u kavezu s majmunima.
U Zagrebu sam se zatekao. Sjedio sam ispred kafića u centru i gledao neke naše ugledne desničare kako promiču pločnikom u dobro sašivenim tamnim odijelima i talijanskim cipelama od dvije tisuće kuna. Svi su negdje žurili. Neki su ih novinari možda čekali. Grabili su brzim koracima, noseći na sebi u odjeći i obući koliko prosječna četveročlana obitelj ne potroši u mjesec dana, vjerojatno da bi negdje u neku kameru svečano izjavili da će radije jesti travu, nego pristati na sramotne ucjene Europske Unije. Razmišljao sam kako ću ih navečer u Dnevniku vidjeti kako govore da nama nitko ne treba, a ništa na njima neće biti iz domaćih tekstilnih pogona. Gledao sam dakle te pametnjakoviće, Što voze njemačke limuzine od dvjesto tisuća eura, a zaklinju se u puru i opanke i baš su mi pokvarili dan.
Ali, opet, turobnim okolnostima usprkos, mnogi su i ovog tjedna ostali vedrog i bezbrižnog raspoloženja. U nekim se lokalima tako re cimo slavio blagdan svetog Patrika, zaštitnika Irske. Slučajno, baš na isti dan kada nas je Europa odbila, u nekim se kafićima točio Guinness i pjevao "Danny Boy" i "Rocky Road To Dublin". S takvim ludostima nema straha, ispunili smo sve uvjete za primanje u Uniju. Kada Unija jednog dana ipak dođe u nas, u čudu će otkriti da mi već slavimo sve njihove praznike, čak i one potpuno blesave, koje je izmislila pivarska industrija i proizvođači čokoladnih bombona.
A kada tako nešto vidim, onda se i ja razveselim. Recite i sami, zar nije divan naš podanički mentalitet i pomodarsko oduševljenje s kojim smo prigrlili sve praznike koje nam je zapadni kapitalizam donio. Još do jučer blagovali smo pečenu prasetinu i igrali badminton negdje na ledini uz rijeku za 27. srpnja, Dan ustanka naroda Hrvatske i Bosne i Hercegovine, i svakog 22. prosinca gledali direktan prijenos svečane akademije u beogradskom Sava centru, s članicama armijskog ansambla što u sivomaslinastim minicama ozareno stupaju na "Hej vojnici vazduhoplovci", a danas dubimo bundeve za Noć vještica, nalijevamo se tamnim pivom za St. Patrick's Day i voljenima darujemo srcolike bombonjere na Dan zaljubljenih. Počnemo li za koju godinu klati tuke za Dan zahvalnosti, nećemo više ni tražiti da nas prime u Europu. Tko šljivi Europu, nas će primit u Sjevernu Ameriku.
Međunarodni dan vagine
Od svih novih zapadnjačkih praznika meni je ipak najdraži V-Day, jedna potpuno nevjerojatna feministička priredba koja se i ove godine održala u nekoliko naših gradova. V-Day, ako vam je slučajno promaklo o čemu se tu radi, zapravo je dan posvećen ženskom spolnom organu. Puni mu je naziv Dan vagine. To može biti bilo koji dan između Valenti-nova i 8. marta, i zapravo je nejasno čemu je točno posvećen, seksualnom oslobađanju ili borbi protiv nasilja nad ženama. Jedino što se zna, je da okupljenima valja čitati "Vaginine monologe" od američke književnice, glumice i aktivistice Eve Ensler.
"Čekaj, kakvi su to monolozi?" upitao sam prijateljicu kada mi je došla ushićeno opisivati nedavno splitsko izdanje ove fešte. "Mislim, ja znam, dapače i vidio sam da vagine imaju usne, čak i dva para usana, ali nisam nikad čuo da neka od njih govori."
Žena je na ovu moju opasku uvrijeđeno ušutjela, tako da nisam od nje više ništa uspio izvući. A silno me je zanimalo. Vagine s kojima sam se ja imao čast upoznati meni doista nikad ni a nisu rekle: Pravo da vam kažem, ja bih se vjerojatno malo i prepao da rni je koja od njih štogod zinula. Strah me je i zamisliti kako bi to izgledalo. Ja joj priđem, na primjer, a vagina kaže… “Gdje si, Ante, kućo stara.” Meni bi se, ja mislim, momentalno noge odsjekle.
Eva Ensler je, valjda, zato što je žena, ipak bila sabranija, sve je pažljivo zapamtila i naposljetku napisala knjigu ženskin ispovijedi o njinovom doživljaju vlastitog spolovila. Potrudio sam se naći i pročitati to neveliko djelo i ne bih vam ga preporučio. Unatoč izazovnoj temi, radi se o zapanjujuće neizazovnom štivu, kao literatura potpuno beznačajnom, zbrkanom pamfletu nevješto sastavljenom od općenitih feminističkih istina. "Vaginini monolozi" su, kao što im samo ime kaže, pizdarija.
Ali su, eto, postali velika fora. Holivudskim se glumicama zbog nečega svidjela čudakinja koja ih je napisala. A onda su se i neke pjevačice upecale. Pa se valjda i Sting zauzeo da se zaštite vagine, zajedno s ozonskim omotačem i amazonskim prašumama. Bono Vox je vjerojatno agitirao da se otpišu dugovi vaginama u Trećem svijetu. Paul McCarthnev se deklarirao kao prijatelj vagina... I naravno, bilo je samo pitanje časa kada će ta stvar doći i u nas i kada će neka naša glumica virnuti u gaćice i na golemo zaprepaštenje otkriti nevjerojatnu stvar - ona dolje ima istu tu stvar o kojoj Ensler piše!
Tako danas imamo V-day, više i ne znamo koji po redu. Vagine ga diljem naše domovine proslavljaju svečano i radno. Čitaju se "Monolozi" i čuva uspomena na doba mraka kada se nije smjelo reći da si vagina.
( Tekst je prvotno objavljen 20. ožujka 2005. u nedjeljnom prilogu Jutarnjeg lista. )