Zdravko Zima : Putnik s lažnim pasošem

Za mene je Zdravko Zima djelomično oličenje jedne od figura iz Wildeove „Slike Doriana Graya“. Ne, nije riječ o naslovnu liku i njegovoj poročno vječnoj mladosti, mada bi se Zimina dugovječna tjelesna mladolikost dala djelomično iščitati u sudbini Wildeova junaka, ali bez naslikana portreta u koji je romaneskni karakter skrio životne stramputice i bez njegova tragična kraja za koji je potrebna doza dijaboličnosti i bolna samoljublja koja hrvatskom piscu nije potrebna.

Putnik s lažnim pasošem Zima Zdravko

U svakom od nas, doduše, drijema narcisoidni demon čiji glas, međutim, ne prevlada u ljudi koji uz njegovu sebeljubivost imaju snažnu crtu intelektualnog poštenja i nešto od ujevićevske kocke vedrine, moglo bi se reći dobrote, kakvu nesumnjivo posjeduje Zima. Književnost nas, doduše ispisuje, ali nikada sasvim, podsjećajući da smo uvijek drukčiji od lika oživljena majstorstvom piščeva pera, bilo dobrom, bilo zlom, ali svakako drugačiji, neuhvatljiviji od svakoga romana, drame, novele. Stoga je i taj drugi Wildeov lik, lord Henry Wotton, prispodobiv Zimi, ne ubojitim cinizmom, mada se nužna doza ironije i barem mrvica konstruktivne zloće nađe u svakome inteligentnom čovjeku pa tako i u našega literata, nego briljantnom superiornošću britka intelekta. Žonglirao je lord elegantnom spretnošću riječima, poigravao se maestralnom lakoćom pojmovima, superioran jezikom, nenatkriljiv pameću, britko lucidan i, kada mu se učini shodnim, nemilosrdan dijagnostik stvarnosti. Ima li boljega opisa književnog prosedea Zdravka Zime? Naravno, retorička pitanja ne trebaju odgovora.

Važno je biti ozbiljan, bez obzira koju stranu ideološkog spektra slijedili. Dakle, temeljito poznavati područje kojim se bavimo, dobro proučiti relevantnu literaturu, prethodno posjedovati solidno usustavljen analitički instrumentarij.

Hrvatska sredina svojom banovinski skučenom zagušljivošću ipak ponekad, valjda za promjenu i predah, prodiše čistim plućima te prepozna autentičnu vrijednost i, zaobilazeći familijarnu joj zavist i naravnu joj pizmu, oda priznanje onima što prokažu njen provincijalni vonj prepoznajući ono što u njoj nadilazi malomišćanske granice. To je jedna od tajni Zimine afirmacije. Druga je, i opet govoreći vajldovski, ozbiljnost. Važno je biti ozbiljan, bez obzira koju stranu ideološkog spektra slijedili. Dakle, temeljito poznavati područje kojim se bavimo, dobro proučiti relevantnu literaturu, prethodno posjedovati solidno usustavljen analitički instrumentarij.

U slučaju književnosti i pisanja o književnosti, upravo nam se u ovoj posljednjoj stavci suočiti i s Kuhnovom podjelom na paradigmatske i predparadigmatske znanosti koja pred znanost o književnosti stavlja zahtjev formuliran još Borisom Viktorovičem Tomaševskim: onaj tko se bavi književnošću mora znati sve. Doslovno ili skoro doslovno. Barem je tako mislio jedan od najvećih ruskih teoretičara književnosti, potekao iz formalističkog laboratorija, a ja nisam nesklon vjerovati mu. Naravno, čovjek koji je umro 1957. nije mogao predvidjeti ono što je Alvin Toffler elaborirao u brojnim svojim knjigama, a navlastito u "Trećem valu" i "Šoku budućnosti": da će u nekoj ne dalekoj budućnosti intenziviranje priliva informacija onemogućiti ozbiljno praćenje svega osim vlastite specijalizacije, a i ona će nas, obujmom i sadržajem obavijesti, upućivati na subspecijalizaciju čije ćemo nove bibliografske jedinice eventualno tek stići pregledati. Sve to dovest će i do deprofesionalizacije, riječju – do svaštarenja, diletantizma, opće nekompetentnosti.

Kada se zbroje danas već nemogući zahtjevi Tomaševskog, epistemološka podjela Kuhna i realističan futurizam Tofflera, rezultat je kaos amaterizma kako ga je predvidio ovaj zadnji. Kaos u kom su rijetke preostale glave poput Zdravka Zime izumirući slučajevi. Je li stoga preuzetno nazvati ga renesansnim umom? Ne, budući da svjedočimo brutalnu uzrastu kamuflirane srednjovjekovnosti. Ne mislim pritom na Le Goffov permanentni i univerzalni srednji vijek, nego na onaj emblematski - uljudbeno primitivan, neznalački, nepismen i neprosvijećen koji nam se ponavlja u naše doba opasno zamaskiran instant znanjima, poluistinama, olakim uvjerenjima.

Moguća primjedba da su materijalna znanja na koja se poziva Zdravko Zima dostupna u kompendijima, priručnicima raznih vrsta, a u krajnjoj liniji na wikipediji i inim mrežnim izvorima male je važnosti jer nije u pitanju koliko toga znamo, nego kako upotrebljavamo ono što znamo. Heraklitovu tvrdnju da mnogoznalost ne vodi mudrosti u ovom bismo slučaju trebali efektno parafrizirati: mudrost izabrane vodi mnogoznalosti.

Čime se, dakle, u šesnaest poglavlja nove knjige bavi ovaj ljepoduh? Krležom, Andrićem, Matošem i portugalskim Matosem, Danilom Kišem u više poglavlja, Mirkom Kovačem, samoubojstvom utjelovljenim u tragičnu izboru Prima Levija, Kocbekom, Josephom Rothom, Joyceom, Columom McCannom, ali nikada, ni u jednom poglavlju samo njima. Svako od ovih književnih imena u njegovim ogledima, a svako je poglavlje esej za sebe, otvara neki suštinski ljudski problem, dotiče neko drugo veliko ime ili imena, otvara horizonte duha, suočava nas s velikim egzistencijalnim pitanjima, pretvarajući ona naizgled prizemna, politička, svagdanja u zapitanost nad smislom duhovnog, a i tjelesnog postojanja.

Tom svojom nevjerojatnom lakoćom pisanja, zapravo prodiranja u najsloženije književne, psihološke, društvene probleme, prikazao nam je Krležu kao velikana hrvatske književne i kulturne scene. Možemo se ne složiti sa Zimom po pitanju Frica, kao što se djelomično ja ne slažem, ali ne možemo ne ostati opčinjeni Zdravkovom raskošnom erudicijom kada, recimo, prikazuje kompleks grada u hrvatskoj književnosti. Koliko imena, naslova i koliko sjajnih opservacija uza svaki taj podatak.

Poticajno je, u ovo doba medijske površnosti, u vremenu koje nas okružuje ljudima mahom zabavljenim gaćicama starleta nesposobnih da budu ni simulakrumi, čitati, razmišljati, sporiti se, svađati sa Zdravkom Zimom.

Kada spominjem neslaganje, riječ nije tek o osobnom lokalpatriotizmu, nego o činjenici da je Krleža naprosto promašio Dubrovnik, jedino relevantno mjesto u identitetskoj iskaznici Hrvatske. Krleža izmišlja da bi svoju antitezu mogao suprotstaviti izmišljenom agramerskom velegradu, ne želeći priznati da u Dubrovniku ima stvarnog oponenta koga, za razliku od banovinsko agramerskih fantazmagorija, ne može osporiti jer nije nastao u njegovu spisateljskom laboratoriju i stoga izmiče njegovoj kontroli. Krleža ne razumije Brašančevo (što Zima, kako se može naslutiti, pametno uočava i dobronamjerno alimentira) jer ne razumije da je u Dubrovniku sve, uključujući i vanjske manifestacije religioznosti, pitanje identitetske prezentacije, apsolvirane sjajnim raguzejskim izrazom „držanstvo“. Zagreb ima austroeuropski provincijalizam, Dubrovnik je grad reda, autentično izrasla na humusu teško izborene vlastitosti, za razliku od barokno-agramerskog „odozgo“ nametnuta švapskog reda. Krleža ne razumije Dubrovnik jer, kao purgerski marginalac koji izmišlja agramersku malograđanštinu i hoch-građanštinu da bi ih mogao nijekati i tako afirmirati vlastiti stvarateljski glas, nije u stanju domisliti Dubrovnik jer ga ne može „izmisliti“. Uostalom, sam Grad mu se sjajno osvetio dajući vlastito tijelo jedinom uspjelom uprizorenju njegova „Areteja“.

Pomiješanih osjećaja, jer sam čitajući Zimin esej, prvi put nakon Lasićevih krležoloških elukubracija, bolje razumio i dijelom i prihvatio Krležu, nisam se mogao složiti s tezom da bi bez Krleže hrvatska književnost potonula u provincijsku katastrofu. Tezom koja je odškrinula vrata tipično našem nesporazumu: dok se u nedostatku stabilnih institucija Hrvatska utjecala velikim gestama povijesnih junaka (koji su najčešće gubili glavu), a u slučaju kulture takav lik je Krleža (dovoljno, upravo raguzejski, prefrigan da ne izgubi glavu), dotle je Dubrovnik vlastitu sigurnost u nesigurnosti gradio jakim institucijama (po tome je Strossmayer posljednji veliki Dubrovčanin!) i snažnim kolektivizmom. Zima točno uočava Krležinu identifikaciju s Držićem, ali treba pripomenuti da Vidrina povrijeđena taština završava u urotničkoj fantazmagoriji duboko stranoj i suprotivnoj raguzejskom mentalitetu, istom onom koji je, dok je Hrvatska do najnovijih vremena maštarila o državi, u nemogućim uvjetima čuvao državnost četiristo pedeset godina.

No, prikazu Iva Andrića ne bih imao što dodati ili oduzeti budući da još nigdje nisam naišao na tako dubok i uman, istodobno i empatičan prikaz stvaralačkog i psihološkog profila velikoga pisca. I nije slučajno baš od Andrića Zima posudio naslov svoje knjige. Mudri je „fra Ivo“ tako definirao umjetnika – putnik sa lažnim pasošem. Ako je Andrić neusporediv i sa čim drugim osim sa svojom tradicijom, to je Zima na genijalan način usporedio najprvo suprotnosti, a potom dalekotne sličnosti, točnije govoreći, analogije između Hrvata Matoša i Portugalca Matosa. I opet je do izražaja došla stvaralačka osobnost Zdravka Zime, čovjeka koji enormno puno zna, puno razumije, a ponajviše duboko osjeća duh svojih junaka. Baš tako – junaka, jer od svih o kojima piše on uspijeva stvoriti ne samo reljefni ocrt, uman, teorijski zasnovan, no duboko strastan lik stvaraoca, nego i junaka, autentična i osebujna, kako to polazi za rukom jednoj Barbari Tuchman i Carlu Ginsburgu. Dok su oni ispisali romane, u žanru historiografske naracije učinkovito miksane s kritičarskim uvidom Zima ispisuje novele. Nesklon emfatičnim uzletima, na kraju mi je priznati da bi hrvatska kultura bila siromašnija bez Zdravka Zime.

Poticajno je, u ovo doba medijske površnosti, u vremenu koje nas okružuje ljudima mahom zabavljenim gaćicama starleta nesposobnih da budu ni simulakrumi, čitati, razmišljati, sporiti se, svađati sa Zdravkom Zimom. Nadahnjujuće je, u doba kad se tiskaju enormne količine suvišnih knjiga proglašavanih (remek)djelima, a Hrvati se notorno dijele na nepismene i na pisce, u ruke uzeti knjigu koja je zaista Djelo.

Zdravko Zima

Putnik s lažnim pasošem

• Naklada Ljevak 10/2022.
• 280 str., tvrdi uvez
• ISBN 9789533556369

Strukturom i prezentiranim imenima knjiga Zdravka Zime 'Putnik s lažnim pasošem' doima se kao svojevrsni nastavak njegovih 'Ekstraeseja'. Neki autori fungiraju kao lajtmotivi, otvarajući ili zatvarajući krug njegovih kritičarskih i esejističkih opservacija. Od hrvatskih do srpskih, slovenskih i inih autora, balkanskih i inozemnih, Zima kopa po slojevima u kojima je sloboda prvi i posljednji atribut.