Željko Špoljar : Literatura mora biti pomiješana sa životom do neprepoznatljivosti
U svojoj prosječnoj novinarskoj karijeri napravio sam niz odličnih intervjua, s Milanom Kangrgom, Muhamedom Filipovićem, Savkom Dabčević Kučar, Vladom Gotovcem, Milkom Valentom, Brankom Čegecom, da spomenem samo neke meni važne, a povijesti nevažne, razgovore. No rijetko sam se kad osjećao tako dobro i opušteno kao razgovarajući, točnije rečeno dopisujući se sa Željkom Špoljarom, utrinskim piscem i susjedom u zgradi u Skokovom prilazu, posljednjim Mohikancem hrvatske tvrdo kuhane proze.
Ima u Utrinama ta neka energija, vibracija, što god, koja povezuje ljude raznih generacija i statusa. Moj najbolji utrinski prijatelj je Damir Jajić Jajo, momak nevjerojatne inteligencije, koji u eri kad smo vlastitu pamet prepustili tzv. pametnim telefonima, pamti nekoliko desetaka telefonskih brojeva, u detalje pamti događaje od prije nekoliko desetljeća, savršen je u predviđanju nogometnih rezultata, umije raditi sve i svašta i koji bi, da su karte bile drukčije podijeljene, danas nadmašivao genijalce iz matematike, fizike, kemije... No, karte su zeznuta stvar, a djelitelj zna ponekad biti nepravedan i nemilosrdan.
Što se tiče Željka Špoljara, on se ne može žaliti na djelitelja. Barem što se pisanja tiče. Njegove proze, bilo da je riječ o knjigama potpisanim njegovim imenom ili pseudonimom Pavle Svirac, spadaju u vrh izravno pisane, bespoštedne tvrdo kuhane proze. Možda je Mickey Spillane toj prozi priskrbio naziv, globalnu pažnju i čitanost, no pravi začin daju joj autori poput Jeana Geneta, Henryja Millera, Charlesa Bukowskog i što se hrvatske književnosti tiče Alojza Majetića, Zvonimira Majdaka, Borivoja Radakovića, Milka Valenta te kao najmlađeg u tom nizu Željka Špoljara.
Literatura i život
Caffe bar Utrine
Edo Popović: Nećemo razgovarati na klupici u parku u Utrinama, kako si najavio na Fejsbuku, već pismeno. S pismenima pismeno, pod uvjetom da smo obojica pismeni. A valjda jesmo. Nigdje u knjizi nisam vidio da su mjesta, događaji i ljudi izmišljeni i da je svaka sličnost sa stvarnim mjestima, događajima i ljudima izmišljena, da je sve plod fikcije. Što je, dakle, "Cafe bar Utrine", fikcija, ne-fikcija ili ono kaj je u zadnje vrijeme popularno auto-fikcija?
Željko Špoljar: Svaka sličnost sa stvarnim ljudima, mjestima, događajima nije izmišljena. Uvijek moram radit po stvarnim modelima. Ne podnosim izmišljat likove. Moram imat model, a onda s njim radit što mi se prohtje, možda i izmišljat događaje. Književni teoretičar Sven Kezele dobro je primijetio u kritici romana da spadam u one pisce koji velik dio radnje moraju prethodno sami proživjeti, dobro upoznati svoje likove u stvarnosti. Lik preuzet iz stvarnog života u neku mi ruku svojom osobnošću diktira radnju; ona proizlazi iz njegove stvarnosti. Literatura mora bit pomiješana sa životom do neprepoznatljivosti, da se više ne zna što je život što literatura.
Još kao klinac vjerovao sam knjigama koje su opisivale stvarne lokacije, kvartove. Pavao Pavličić u "Trojici u Trnju" opisao je neku napuštenu radničku kolibu u kojoj su se sastajali ti klinci iz njegovog romana i u toj kolibi držali sakriveni MG pištolj. Proveo sam sate i sate na biciklu tražeći tu kolibu po šikarama iza Dugava. Nisam je našao, ali da i dalje sam bio uvjeren da postoji. Čitatelji romana "Caffe bar Utrine" neće s toliko muke morat tražit lokaciju u kojoj se nalaze likovi mog romana. Nakon čitanja knjige moći će otići u taj kafić i naglo se iz fikcije naći u stvarnosti. Volim takve knjige.
Sasvim slučajno znam da taj kafić u Utrinama postoji, da se službeno zove Caffe bar Utrine, ali da ga nitko od stanovnika ne zove tako već Konjušnica, kako se i naziva u tvojim pričama. Jesi li od vlasnice tražio dopuštenje da ga koristiš? Što ako te tuži zbog neovlaštenog korištenja imena?
Sate i sate proveo sam po utrinskim birtijama razglabajući s ljudima da li da roman nazovem po službenom ili kolokvijalnom naslovu, Caffe bar Utrine ili Konjušnica... Mjesecima me izjedalo to pitanje, izjeda me čak i danas. Čak sam i na fejsbuku postavio pitanje koji naslov da uzmem. Možda je čak presudio komentar Matije Babića koji uopće nije dovodio u pitanje koja od ta dva naslova uzet. Nekako mi se činilo da "Caffe bar Utrine" ipak daje neko dostojanstvo knjizi i likovima, meni. Ali nikad do kraja neće biti riješeno to pitanje, Caffe bar Utrine ili Konjušnica, mučit će me to još godinama.
Lik preuzet iz stvarnog života u neku mi ruku svojom osobnošću diktira radnju; ona proizlazi iz njegove stvarnosti. Literatura mora bit pomiješana sa životom do neprepoznatljivosti, da se više ne zna što je život što literatura.
Što se tiče vlasničinog dopuštenja, nisam je ni pitao. Ali prije neki dan vodio sam s njom razgovor za šankom Konjušnice oko tog naslova. Ona je u jednom trenutku rekla da sam nepismen. Zanimalo me zašto, je li pročitala knjigu i našla puno gramatičkih grešaka? Odgovorila je da nije pročitala jer se nisam udostojio donijet niti jedan primjerak. Ali vidjela je naslov knjige na nekom portalu. I onda mi pokazala na staklo kafića, pitala me je li vidim što tamo piše? Caffe bar Utrina, odvratio sam. E, pa da, a tebi na koricama piše Caffe bar Utrine, ni naslov nisi bio u stanju ispravno napisat, mogu onda mislit kakva je knjiga. Na to sam pak ja uzvratio da sam u svom naslovu Utrina promijenio u Utrine tako da me ne može tužiti za uzimanje imena njezinog kafića, da sam na taj način zaštitio se od toga da svu tu lovu od prodaje moram dijelit s njom, ona ionako dovoljno zarađuje kao vlasnica uvijek dobro popunjenog kafića u kojem gosti ne sjede po tri sata na jednoj kavi nego u tri sata popiju galon vina, žestice, piva.
Ipak, Caffe bar mi zvuči, onako, šminkerski, kao mjesto u koje odlazi viša, građanska klasa, a ne likovi s ruba društva koji su literarno zanimljiviji i življi. Uostalom, jutros sam ispred zgrade sreo Dražena (Žendra) i on mi kaže da ti je savjetovao naslov "Konjušnica".
Da, ali kafić se zvanično zove Caffe bar Utrine. I ja sam htio da se u naslovu bas spomenu Utrine. Spomenuti Žendra mi je baš jednom to i rekao na putu do tržnice, jasno si u naslov spičio Utrine. Ne znam zašto sad agitira po zgradi za Konjušnicu. Sreo sam ga opet neki dan. I raspravili smo to, rekao je da je Caffe bar, mejnstrim. A to sam i htio. Možda sam čak trebao dati naslov "Mali kafić u Utrinama". Ne znam jesi primijetio da su to sad hit naslovi, "Mali kafić u Londonu", "Mali kafić u pustinji", "Mali kafić u pizdi materinoj". Uglavnom, u "Caffe bar Utrine" ima mi i nešto ironično. Plus, Matija Babić mi je rekao da će "Konjušnica" one iz centra podsjećat na neki roman o selu. A "Caffe bar Utrine" naslov ipak daje i neko dostojanstvo likovima.
Još kao klinac vjerovao sam knjigama koje su opisivale stvarne lokacije, kvartove. Pavao Pavličić u "Trojici u Trnju" opisao je neku napuštenu radničku kolibu u kojoj su se sastajali ti klinci iz njegovog romana i u toj kolibi držali sakriveni MG pištolj. Proveo sam sate i sate na biciklu tražeći tu kolibu po šikarama iza Dugava. Nisam je našao, ali da i dalje sam bio uvjeren da postoji.
Htio sam i to, dati neko dostojanstvo i njima i sebi, jer i ja zalazim u Konjušnicu u težim životnim momentima i tamo se napajam, nalijevam ko konjina, puštajući si na džuboksu muziku koja mi para dušu i vraća me u dane kad sam još bio mlad i kad mi se činilo da je preda mnom još neki izbor.
Priča se u kvartu da je konobarica stalnim gostima u Konjušnici odobravale kredit (cugu na đemdo) od mjesec dana. No, kako su posljednjih godina učestale smrti stalnih gostiju, a ti i spominješ osmrtnice na vratima kafića koje su redovnije od hrvatskih plaća, ona je smanjila taj kredit na tjedan dana. Znadeš li išta o tome?
Znam ponešto o toj bilježnici, tekici. Mnogi su preda mnom na šanku znali reći nakon pozvane runde, upiši u tekicu. Meni se ta tekica činila kao neka tajna knjiga, knjiga u koju se upisuju izabrani. Raspitao sam se o toj tekici kod Ivana Perića, čovjeka koji živi i diše Utrine i koji uskoro misli objavit monografiju o Utrinama, naziva ju i mamografija jer će unutra biti puno riječi o prvim utrinskim ljepoticama koje su danas mame koje sjede po utrinskim parkovima i čuvaju djecu.
Perić mi je objasnio da treba puno truda da dostigneš pravo na upisivanje u tekicu. Konjušnica te mora upit, smatrat svojim pravim gostom, moraš biti dio nje, i tek kad te potpuno usiše u sebe imaš pravo da ti se ime upiše u tekicu, nalik onoj tekici Čičkova u koju je upisivao kupljene mrtve duše. Tako stječeš i pravo da ti ime i prezime budu na vratima birtije kad zbilja postaneš mrtva duša. Mislim na ime i prezime na osmrtnici. Moj stari je imao osmrtnicu na tri birtije i to smatram uspjehom koji neću nikad dostići, čak mu više i ne težim, shvatio sam da nisam taj kapacitet, sve teže podnosim alkohol i sebično se držim za život, kao penzić za rukohvat u tramvaju.
Likovi su živi, uvjerljivi, kao da su s ulice opušteno, kao u kafić, ušetali u tvoj roman. Vrlo mi je zanimljiv lik ostarjelog neonacija Rohma koji je u vezi s Nepalkom, no koji ne može progutati njezinog brata. Na kraju se rezignirano, nakon što obojicu prebiju novi klinci u crnom, miri i s tom činjenicom.
Da, živi su i uvjerljivi, zato što sam ih, kako sam rekao, uzeo iz života. Čitav život živim u Utrinama, s tim likovima sam odrastao. Ne bih želio otkrivat što je istinito u knjizi, a što nije. Puno toga uzeto je iz stvarnosti, kao i pismo koje zloglasnom Aleksandru Millesu osamdesetih poslao jedan sotonist iz Estonije. To pismo dao mi je bliski rođak Aleksandra Millesa. Istiniti su i sotonistički obredi u napuštenoj zelenoj zgradi na rubu Utrina. I sam sam prisustvovao jednom takvom obredu u toj sablasnoj zgradi, nikad više to neću ponoviti, volio bi da se ta zgrada što prije sruši, Utrinama daje tu sablasnu notu koja je privlačna ali i opasna.
Pokušavam se promijenit, pokušavam sam pospremit stan, naučio sam kuhat razne vrste jela... Vođen tvojim primjerom čak sam jedno kraće vrijeme preselio iz Utrina na selo, u Kloštar Ivanić. Ali i tamo me brzo obuzela lijenost, umjesto da kosim, obrađujem vrt, zapao sam u neki vjerski misticizam, pisao sam pjesme domoljubne tematike...
A što se tiče ljubavne veze bivšeg skinsa i Nepalke to je i po meni ključna scena romana. Neki od starijih Utrinaša već su ušli u neke odnose sa stranim radnicima i uživljeno mi pričali o tome, iznosili, nabrajali razloge po čemu su bolje od autohtonih Hrvatica. Čak sam se i ja u jednom razdoblju nosio mišlju da pokušam ući u vezu s jednom Nepalkom koja je radila u Sparu u Maretićevoj. Mislio sam joj ponuditi da dođe živjeti kod mene u stan, da mi pomogne oko održavanja domaćinstva koje sam zapustio. Moja generacija zabila se u treći jaki val feminizma i ostali smo razbijeni u tom valu. Ta moja generacija Utrinaša uvjeravala me da te strane radnice uopće ne znaju što je feminizam i da u tome ime nešto retro, da su nalik našim majkama koje su doma pokorno čekale svoje muževe koji su pili u Konjušnici i ostalim utrinskim birtijama, podgrijavale im ručkove...
Da, o tim za muškarce zlatnim vremenima danas još samo možemo slušat od starosjedioca za šankom Konjušnice. I pokušat to ostvarit s Nepalkama, kao neonacist Rohm, koji je iskreno zavolio Nepalku i našao s njom sreću koju nije mogao naći s Hrvaticama bijelih lica i plave krvi, kako ih opisuje Marko Perković.
Ne čini li ti se da je jednostavnije i isplativije naučiti pospremati stan i kuhati, nego dijeliti stan sa ženom samo zato da ti pomaže u tim poslovima? Povezivati žene s kućanstvom više priliči krajevima gdje se žene ustaju kad u dvorište uđe bik, nego nekome tko je rođen i odrastao u Utrinama.
Istina, da. Ne znam zašto mi je to ostalo u krvi, takvo razmišljanje. Valjda zato sto sam se često družio s muškarcima iz doba sedamdesetih, kad je to tako bilo, žene su uglavnom bile doma, kuhale i sve to, čak i ovdje u Utrinama bilo je takvih, još i danas sam željan njihove hrane, onih posebnih bijelih palačinki koje su znale samo te žene iz sedamdesetih, osamdesetih. Ostao sam nasukan na to razdoblje. Pokušavam se promijenit, pokušavam sam pospremit stan, naučio sam kuhat razne vrste jela, npr. špagete s vrhnjem. Vođen tvojim primjerom čak sam jedno kraće vrijeme preselio iz Utrina na selo, u Kloštar Ivanić. Ali i tamo me brzo obuzela lijenost, umjesto da kosim, obrađujem vrt, zapao sam u neki vjerski misticizam, pisao sam pjesme domoljubne tematike...
Ne znam koliko sam baš beskompromisan, ali za današnje jadno doba čak i jesam. Danas je književnost, umjetnost odvratno zagađena ideologijama. Ne podnosim to. Ima ljudi koji tvrde da se u svakoj umjetnosti osjeti autorova ideologija. Da, ako je autor loš.
Prožeo me na selu neki desničarski mačizam. Želio sam biti kao likovi iz romana Knuta Hamsuna. Hamsun je kasnije prihvatio neke nacističke ideje. Osjetio sam na svojoj koži kako čovjek lako zapadne u ekstrem, bilo desničarski bilo ljevičarski. Borim se s time svakodnevno, baš kao i naša ministrica kulture Nina Obuljen.
Tvoja proza je tvrda, izravna, što je rijetkost u vremenima kad politička i druga korektnost proždiru umjetnost. Jesi li ti posljednja generacija beskompromisnih pisaca?
Ne znam koliko sam baš beskompromisan, ali za današnje jadno doba čak i jesam. Danas je književnost, umjetnost odvratno zagađena ideologijama. Ne podnosim to. Ima ljudi koji tvrde da se u svakoj umjetnosti osjeti autorova ideologija. Da, ako je autor loš. Krleža je loš u trenucima kad ga obuzme ideologija. U "Zastavama" toga nema. "Zastave" su njegov najbolji roman. Stari od Kamila trebao bi biti oduran, negativan lik koji pristaje uz svaku novu vladu, a on u romanu nekako ispadne najsimpatičniji lik, vidjelo se da je i Krleži stalo do njega. U prijašnjim romanima očeve je crtao previše crnim bojama pa nisu toliko uvjerljivi. Očito nikad ne smiješ previše mrzit niti jednog svog lika jer onda nastaje loše pisanje, karikatura, čak i u satiri je tako.
Danas pisati tako, pisati bez osude čini se subverzivno možda i beskompromisno, ali svakako nekorektno. Ako je tako, uvijek ću pisati nekorektno. Ako želim agitirati, radit ću to u novinskim člancima ili ću izaći na ulicu i možda se odvažit bacit petardu prema policijskom kordonu na nekim demonstracijama koje dugo nisu viđene u Hrvatskoj. Valjda i neće ako nam se i ovog ljeta koliko toliko održi turizam.
Pišeš o knjižnici u Zapruđu gdje jedan lik, Želimir, tvoj alter ego, krade knjigu, "Čarobni brijeg" Thomasa Manna. Provjerio sam u katalogu KGZ-a, knjižnice imaju sve tvoje knjige, uključujući i one potpisane pseudonimom. U tvojoj biografiji na kraju romana "Caffe bar Utrine" ne navode se knjige potpisane pseudonimom. Ima li neki poseban razlog zašto se ne navode?
Ima razlog, da. Ono što pišem pod pseudonimom potpuno je različito od onog što pišem pod svojim imenom, ne želim brkat, u ikakvu vezu dovoditi te dvije osobe. Još od mladih dana bio sam opčinjen slučajem Borisa Viana i Romaina Garya. Ono kad je Boris Vian bio ozlojeđen slabom prodajom svojih knjiga, živio je u siromaštvu. Onda je jedan dan puko i pod pseudonimom napisao tvrdo kuhani krimić "Pljuvat ću po vašim grobovima". Bio je to užasno politički nekorektan krimić pun seksa, nasilja, psovki. Naravno da se prodavao bolje od svih Vianovih knjiga. Kad usporediš Vianove romane i taj pod pseudonimom, kao da su ih pisale dvije različite osobe.
Još je zanimljiviji slučaj Romaina Garya koji je pod pseudonimom Emile Ajar napisao roman kod nas preveden pod naslovom "Momo, zašto plačeš". On je već pod svojim pravim imenom dobio nagradu Goncourt, a onda ju je dobio i za taj koji je napisao pod pseudonimom, i nitko nije znao tko se krije iza pseudonimom. Onda je Gary još pojačao tu medijsku zbrku time što je napisao roman "Pseudo", ispovijesti iz ludnice tog njegovog alter ega, Emilea Ajara.
Eto, takve stvari me uzbuđuju, da kao pisac možeš biti više osoba, a ne ukotvljen u samo jednu osobnost. To daje nebrojene mogućnosti i razbija monotoniju života, utabanog književnog puta. A dobro je i u svrhu psihoterapije, kao da si napravio neku vudu lutku koja umjesto tebe prima udarce života. Naravno da je u tom smislu nadahnjujuć i Fernando Pessoa. Ludo je to što je on izvodio. Pisao pod ne znam koliko pseudonima. I kako bi uzimao koji pseudonim, tako bi potpuno preuzimao i osobnost tog pjesnika. Tako je imao izmišljenog pjesnika koji je pisao kićenu, domoljubnu poeziju. Ne čudi me da se Pessoa susreo s kraljem crne magije, pjesnikom Aleisterom Crowleyjem. Sigurno su jedan drugome imali puno toga za reći. Pessoa na kraju nije bio fasciniran susretom s crnim magom. Očito je bio puno luđi od njega, ovaj mu se učinio običnim pozerom koji još uz to ima neoprostivo loš stil pisanja.
Izbio si me iz cipela ovim odgovorom, posebno navođenjem Garyja/Ajara i Viana, pisaca čije proze i danas čitam s jednakim guštom kao i prije pola stoljeća kad sam ih prvi put čitao. Moram se pohvaliti, kad nitko drugi to neće, da sam osamdesetih godina u časopisu Quorum uredio veliki blok o Vianu. Mogu ti posuditi taj broj časopisa, ako ga nemaš. Gary je napisao još jedan roman pod pseudonimom Ajar, "Strahovi kralja Salomona", njegov posljednji roman, nažalost nije preveden na hrvatski, francuski ne govorim, a moj njemački je dovoljno dobar da naručim cugu u birtiji, ali previše loš da bih čitao proze. No, zato je moj srpski dovoljno dobar da onomad čitam srpski prijevod "Jeseni u Pekingu" Borisa Viana, ili srpski prijevod njegovih romana "Vadisrce" i "Pljuvat ću po vašim grobovima", a potonja dva su ako se ne varam u međuvremenu su objavljena i u hrvatskom prijevodu.
Evo, toliko se ovdje pravim važan s Garyjem i Vianom da sam skoro zaboravio ono što sam te htio pitati, a to je: zašto ovdje ne spominješ Bukowskog, oca i papu neprilagođenih pisaca dvadesetog i ovog stoljeća? I čije najbolje note i rifove, htio ti to ili ne, prepoznajem u tvom romanu.
Bukowski... Naravno, on je bio moj prvi i neprikosnoveni uzor. Sjećam se dana kad sam dobio njegovu prvu knjigu, "Faktotum" u izdanju Gama biblioteke, Majdak je to uređivao. Knjigu mi je posudila neka ženska u gimnaziji, rekla je da bi se to meni moglo svidjet. Krenuo sam čitat i odmah se raspametio... Čekaj, šta se zbilja tako može pisat? Tako je krenulo. U knjižarama njegovih ostalih knjiga nije bilo, samo u knjižnici. Ali u knjižnicama su većinom bile pokradene. Sjećam se kako sam u radničkoj knjižnici uspio doći do romana "Bludni sin", Rigonatov prijevod, to mi je bilo još sto put bolje od "Faktotuma". A i Rigonatov srpski prijevod... Savršeno je on pogodio duh Bukowskog. Izraze te Rigonatove ubacivao sam u sve svoje pubertetske razgovore, smaranje, voštenje kare i tako to. Može se reći da sam, kao i mnogi, bio opsjednut Bukowskim. On te tako lako navuče na oponašanje.
Uzbuđuje me da kao pisac možeš biti više osoba, a ne ukotvljen u samo jednu osobnost. To daje nebrojene mogućnosti i razbija monotoniju života, utabanog književnog puta. A dobro je i u svrhu psihoterapije.
Sjećam se svog prvog romana, kucao sam ga na pisaćoj mašini, mislim da sam ga nazvao "Strovaljivanje". Glavni lik u tom romanu samo na jednoj stranici pio je po litru votke. Rado se prisjećam tih dana opsjednutosti Bukowskim, dugo je to trajalo. Čitajući Bukowskog lakše se podnosilo ono odurno vino koje smo pili u prvoj otvorenoj vinariji u Utrinama, tamo u Maretićevoj, Dvorsko se zvalo to vino, još se sjećam koštalo je 4 i 400 litra. Poslije su ga izbacili iz prodaje jer su u njemu otkrivene otrovni neki sastojci.
Čitat Bukowskog i pit to otrovano vino. Pili smo tad u parku u kojem je tvoja žena Ljiljana čuvala satima tada malog Svena. I dok sam tako cugo, vidim ona nešto čita na klupi. Pogledam što i sav se stiltam, u rukama je imala zbirku priča Bukowskog Fotografije iz pakla, također srpsko izdanje s nekom jebeno dobrom naslovnicom. Naravno da se ta knjiga nije mogla naći u niti jednoj knjižnici. Uglavnom bio je to jeben prizor, majka u parku čita Bukowskog, dok su druge majke čitale Milu ili koji su već tad časopisi izlazili. Razmišljao sam da joj priđem, zapodjenem nekakav razgovor s njom o Bukowskom, možda je i pitam da mi posudi tu knjigu. Ali ipak nisam. Ispalo bi to nekako čudno pred ovima s kojima sam pio u parku. Prošlo je puno vremena dok nisam uspio nabaviti "Fotografije iz pakla". Toliko o Bukowskom. U "Caffe bar Utrine" ima poglavlje u kojem pisac Želimir pije na obljetnicu smrti Bukowskog i raspreda o njemu s nekom starom alkosicom.
Što se tiče Viana, uopće nisam znao da si uredio taj blok u Quroumu. Da, svakako ga uzimam na posudbu. Vratit će me to u stara vremena, baš kao što su me sad "Fotografije iz pakla" koje su sigurno još kod tebe na polici, ne vjerujem da si ih bacio. Nitko nikada ne baca Bukowskog, čak i ako se počne u zrelijoj dobi sramit svog prvog uzora. Ne bacaš ga nikad, kao što ženske ne bacaju ljubavna pisma koja su dobivale kao klinke.
Je, Ljiljana je čudna žena, gleda otkačene filmove, sluša otkačenu muziku, čita otkačene knjige. Jednom smo u kinu SC gledali "Breaking the Waves" Larsa von Triera. Ona je guštala, a ja sam pizdio, tako bolestan film, jedva sam čekao da završi. Neki su čak plakali na kraju, kao da se prikazivala "Ljubavna priča" ili tako neki klasični sentiš, a ne boleština kakav je svaki von Trierov film.
Nego, privodimo kraju ovaj razgovor, Barni nas je ograničio na 12 kartica, škrtac, kao da će tiskati intervju na papiru. Znaš, on je iz Zapruđa i ljubomoran je na Utrine, jer u Zapruđu živi samo jedan zanimljiv pisac, Alojz Majetić, dok ste ovdje ti, pa Denis Špičić koji je i muzičar, da ne spominjem Svena, ili Kralju i Borščaka, legendarne gitariste... Zbilja, šta misliš o Majetiću, posebno o njegovom romanu "Čangi off gotoff"? I uopće, ima li u Hrvatskoj danas dobre, tvrde literature?
Dobro da nas je ograničio, mogli bi ovako do kraja ljeta, a, evo, završavamo intervju taman na tvoj rođendan. Pa, sretan ti rođendan! Nadam se da ćeš Barnija, urednika Modernih vremena počastit rakijom u Caffe bar Utrine ili barem u Asteriksu. Mislim da smo se fino narazgovarali, osjećam da sam puno toga rekao. Majetić je dostojan epilog ovog razgovora. Često ga viđam u Kotonu u Zapruđu, sjedi za stolom sa jedinim zapruđanskim piscem Igorom Čumandrom i čudnim strip crtačem Davorom Schunkom. Ponekad i ja sjednem s njima. Čitao sam "Čangija" naravno, čitao kao mlad, ali možda mi je on svojom poetikom već bio previše dalek, nije mi više bio dovoljno provokativan, vrijeme je učinilo svoje.
Nitko nikada ne baca Bukowskog, čak i ako se počne u zrelijoj dobi sramit svog prvog uzora. Ne bacaš ga nikad, kao što ženske ne bacaju ljubavna pisma koja su dobivale kao klinke.
Domaće knjige koje su me kao klinca zaokupljale na sličan način kao Bukowski bio je Radakovićev roman "Sjaj epohe" i zbirka pripovijedaka "Ne, to nisam ja". Radaković je uveo taj novi ulični jezik s kojim je dobacio do moje generacije, ona njegova ispovijest darkera kojeg tuku Bojsi, jebeno, to je dio iz "Sjaja Epohe". Prva njegova knjiga koja mi je došla u ruke je bila ta spomenuta zbirka "Ne, to nisam ja". Donijela mi je tu knjigu stara koja je u to vrijeme devedesetih radila nekakvoj Azur Žurnal izdavačkoj kući, prilično misterioznoj. Objavljivali su Hrvoja Hitreca i njegove domoljubne knjige, ali i Radakovića, Milka Valenta i Borisa Perića. Zajedno s Radakovićem donijela mi je i Valentovu zbirku priča "Al Gubah", to je bilo još provokativnije od Radakovića, i ostali u kvartu su to čitali. Posebno smo citirali jednu rečenicu iz te knjige. Neki stari je jebo starice u staračkom domu, i dok je jednu jebo naglo je zastao. I onda je išla ta legendarna rečenica: „Ali reuma je bila jača."
U to doba preko Čegeca sam nabavio i tvoj "Ponoćni boogie" kojeg nije bilo po knjižnicama tada, a novo izdanje još nije izašlo. Iako me kao budućeg utrinskog pisca puno više inspirirao tvoj "Izlaz Zagreb jug". Znao sam iz tvojih zapisa koliko je pak na tebe utjecao Majetić. Prošle godine na Hreliću sam našao "Čangija" u Crnkovićevom HIT izdanju, baš lijep primjerak, očuvan. Kupio sam ga za euro. Onda sam doma upisao posvetu, kao da to piše neka tvoja tajna obožavateljica koja ti želi darovat taj rijetki primjerak Čangija. Stanuješ odmah ulaz do mog ulaza, pa mi nije bilo teško ostavit ti Čangija s tom lažnom posvetom pod tvojim otiračem. Sigurno ti je krv sva uzavrela kad si našao to pod otiračem. Nadam se da nije našla Ljiljana. Jer bi možda nastupila neka scena kao iz romana njenog omiljenog Bukowskog.
Caffe bar Utrine
- Društvo hrvatskih književnika 03/2026.
- 142 str., meki uvez
- ISBN 9789532784527
- Cijena: 19.00 eur
- Kupi knjigu!
Željko Špoljar u svom novom romanu 'Caffe bar Utrine' nastavlja secirati zagrebačku svakodnevicu s ruba šanka. Autor koristi kultno naselje kao scenografiju za galeriju likova – od propalih intelektualaca i lokalnih pijanaca do modernih groupie likova koji traže smisao u kvartovskom kafiću. Špoljarov prepoznatljiv stil spaja sirovi realizam s bespoštednom satirom domaće kulturne scene, na tradiciji proze u trapericama i tvrdokuhane proze, ekonomičan u izrazu, efektan u dijalogu.