Zgadilo mi se rukometno prvenstvo

Neka zabit u Dalmatinskoj zagori, zaselak kod Vrgorca, zaboravio sam mu ime, devedesetih je godina prošlog stoljeća, kao i sva druga sela u okolici, dobila novu poštu. Bila je to neobična moda zrelog tuđmanizma.

U to vrijeme gotovo svaki dan negdje su u kršu nicale apsurdno luksuzne pošte s podom od uglačanog crvenog mramora, ako bi se neka stara majka željela pismom ili dopisnicom javiti sinu u emigraciji, ili mu barem brzojavno javiti da se Šarulja otelila, da žena ne pješači do susjednog sela, kao što je bilo u komunizmu, kad se sva pošta otvarala i udbašima, što nisu voljeli čitati, te je bilo u interesu da je bude što manje.

Hrvatima je svanula zora slobode i pošte s filadendronima, protupožarnim aparatima, vagama za pakete, službenicama u pletenim prslucima, grafičkim prikazima signala za uzbunjivanje i prozirnim plastičnim kasicama na pultu, u koje ste na odlasku mogli ubaciti sitniš za dobrotvornu zakladu milosrdne Ankice Tuđman, otvarale su se neviđenom brzinom. Takva je bila gužva, toliko je njih okusilo čast presijecanja vrpce, da je jednom negdje, sjećam se, objekt svečano otvorila čak i penzionerka kojoj je jedina povijesna zasluga da je jednom davno donijela na svijet vizionara, neimara i mecenu, predsjednika uprave županijskog ogranka Hrvatske pošte.

No, sa seoskim poštama se nismo pretjeralo usrećili. Naš je narod, pod jedan, tradicionalno nenaklonjen pisanju, a i papirnata je korespondencija u međuvremenu gotovo iščezla i lijepe nove građevine veći su dio vremena potpuno puste. Neke su zaključane samo koji dan nakon što je mater Juraja Buzolića, uz aplauz, klicanje, suze radosnice i pjesmu lokalnog folklornog društva, svečano presjekla svilenu traku. Iz nekih nikada nije poslan ni običan brzojav, a da i ne govorimo o onim otmjenima, s Monetovim lopočima.

Jedna je takva pošta u onoj vukojebini kod Vrgorca. Otvorilo je i zatvorilo, što bi rekao naš narod. Znate one priče o nesretnicima kojima liječnici više ni operacijom nisu mogli pomoći. Upravo takav je beznadan slučaj bila ova pošta. Više od deset godina stoji to stakleno i mramorno čudo zaključano među ruševnim kamenim pojatama, kao da se svemirski brod spustio u selo, sve dok se prije neki dan lokalna samouprava nije dosjetila nesvakidašnjeg rješenja.

Oni su staračko naselje, nikakva privreda u njih ne može uspjeti, jedino što još ima nekakvu budućnost je pogrebna industrija, a nemaju mrtvačnice. I eto, zašto ne, pretvorimo poštu u prostoriju za posljednje ispraćaje najmilijih, kaže poduzetni načelnik. Otšarafit će plastične telefonske kabine, vagu za pakete prodati duhanskoj stanici, a poštanski pult pretvoriti u oltar, s beznačajnim ulaganjem i za kratko vrijeme još prije proljeća nečiji se voljeni suprug, otac i djed u crnom odijelu može ispružiti nasred sobe. Zbog mramornih zidova unutra je uvijek hladnjikavo i pokojnik može dugo ostati svjež, a ne da se ucviljena rodbina, u nelagodi, ispod oka pogledava i šapće da je stric Nikola malo ćuhnuo.

Jedna jedina stvar na koju treba misliti u preobražaju zgrade u mrtvačnicu je da se iskopčaju svi telefonski vodovi, jer nikome od nas, priznat ćete, ne bi bilo drago da mu se netko javi iz zatvorene pošte. Zamislite samo užas, nazovete u gluho doba, makar i pogreškom, a s druge strane vam se javi poštanski vukodlak.

“Halo, ima li tamo ikoga živa?”

“Živa, bogami, nema”, reče čudovište ljubazno. “Mogu li vam kako drugačije pomoći?”

Ovaj primjer promjene izvorne namjene jedne građevine mogla bi biti vrijedna lekcija mnogim našim gradonačelnicima, čak i kada upravljaju naseljima tisuće puta većim od vrgoračkog sela u brdima. Svako naše mjesto ima makar jednu takvu besmislenu hrpu stakla, čelika i betona i one se, Bogu hvala, još uvijek udarnički zidaju. Bez želje da vam zagorčam slavlje zbog izvrsne igre naše rukometne reprezentacije, ja bih tako pitao što ćemo mi ovdje s veličanstvenom Spaladium arenom, kad za koji dan završi Svjetsko prvenstvo?

Uživat ćemo u njoj čitava dva tjedna, a onda će nam ostati dugih trideset godina da je otplatimo. Milijun kuna svaki mjesec. Tri stotine i šezdeset milijuna kuna. Sedamdeset milijuna eura. Okretao sam te brojeve u glavi gledajući prošli tjedan splitskog gradonačelnika Ivana Kureta, kako se spustio koljenima i dlanovima na pod i s pionirima i omladinom razdragano uhvatio u gusjenicu kojom naši rukometni junaci tradicionalno proslavljaju pobjede. Misao o milijun kuna mjesečno i slika ljupko naguženog gradonačelnika rodila je u meni neobuzdanu želju da se zatrčim i šutnem ga nogom u stražnjicu. Srećom, slika je bila na televiziji.

Nisam štedljiv čovjek, ali zastrašujući dug koji smo sebi objesili oko vrata, činjenica da smo za dva tjedna rukometnog prvenstva potrošili novac od kojega su sve gradske škole mogle dobiti novu sportsku dvoranu, pokvarilo mi je uživanje u Balićevim i Metličićevim golovima. Oni su izvanredni sportaši i vjerojatno dobre i drage osobe, ali bojim se da ne mogu mnogo učiniti da mi poprave raspoloženje. Čak i ako pobjede u finalu i još jednom postanu svjetski prvaci, meni će ostati gorak okus poraza. Poraza koji je nastupio prije nego što je išta počelo i koji će trajati idućih trideset godina.

Spaladium arena trebala nam je, po prilici, kao što je vrgoračkoj vukojebini trebala Buzolićeva pošta od stakla i mramora. Nema šanse da se ona napuni više od dva ili tri puta godišnje. Možda i manje ako Kongregacija za nauk vjere zabrani javne nastupe velečasnom Zlatku Sudcu. U milijunskom, bogatom Kölnu jedva nešto veća dvorana na rubu je isplativosti. I još oni redovno imaju Brucea Springsteena s E Street Bandom, a mi možemo biti sretni ako dobijemo treću postavu Gipsy Kingsa. Čemu se onda možemo nadati s čudovišnom crnom staklenom zgradom u Lori, kakva je njezina budućnost?

Nema nam druge, kad se sve ovo završi, kad čistačice nakon Svjetskog prvenstva pometu pivske limenke i zgažene kokice, valja razmontirati tribine, staviti ukusan križ iznad ulaza, objesiti brokat na zidove i zaposliti orguljaša. Bit će to najljepša mrtvačnica u čitavoj Europi.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )