Zima, zima, e pa šta je ?!

Uvik mi je bilo najdraže sist na termoakomulacionu, ali skoro je nitko više ne drži doma - puno troši i ne figura. Čula sam već bezbroj puta šta će me sve snaći ako ovako nastavim: od jajnika u sorbulu preko buganaca i hemoroida do prženja strujnim udarom, ali to je jače od mene. Izvor topline me neodoljivo privlači. Kad vidim onu mramornu grijalicu, pokušavam se nekako na nju smjestit, grebući leđima po zidu, dok me zapanjeni kućedomaćin gleda u nevjerici; kalijevu peć, ako nije usijana, grlim ko beba mamu, a kraj komina sam najbliža vatri.        

Ipak, nekako sam najčešće u prilici nasjest na radijator. I definitivno nisam jedina s navadom grijanja guze okolo po pećicama, jerbo većina radijatora ima kotačiće već slomljene pod teretom zimogroznih tjelesa.          

Najgora od svih zima, poznata po specijalnim zlima i mimikriji, jest dalmatinska zima. Umjesto snijega - kiša, bura i zubato sunce, umjesto pregrijanih interijera, možeš birat između hladnih kino dvorana i zadimljenih, ali zato hladnih kafića (s ažurnim konobarom koji svako malo lufta prostoriju), a bome ni u kazalištu se ne možeš baš razbaškarit u nekoj toaleti na špaline. Ako odeš kod koga u goste, obično se grije samo kužina, eventualno tinel, pa se tamo svi zbiju ko rumeni eskimi u igluu, a za odlazak u mrzli wc potrebna je spartanska odvažnost. Šta se mene tiče - bolje trpit, nego u ekstremnim uvjetima skidat gaće.        

Dalmatinske se matere, baš kao i dalmatinski konobari, kunu u ljekovitost prozračivanja i sklone su rastvaranju svih mogućih prozora i prozorčića po ljutom minusu. Dakle, u svim su prostorijama ponistre otvorene zubatom suncu i arktičkom zraku, osim u kužini, ako se nešto ne friga, i u tinelu, ako nitko ne puši. S obzirom na to da se uvik nešto friga i uvik netko puši, stalno se neko i dere: Otvori! Zatvori! Otvori-zatvori-otvori-zatvori-otvorizatvori-otvorizatvorizagospublaženupizdamumaterina. I tako.          

Onda se svi čude šta je ekipa po šoping centrima - pa ljudi štede struju, šetaju u toplo. Ništa od zimskog ugođaja iz filmova, vatrice koja pucketa dok vani zvone praporci i prši sniježak kao šećer po vanilin kiflićima ili po onim kolačima koji se (nitko ne zna objasnit zašto) zovu medvjeđe šape, a jedu se samo oko Božića i Nove Godine.        

Dalmatinska je zima gola i okrutna i škrta ko život ribara&težaka u klapskoj pismi i da nema francuske salate i filmskih maratona, bilo bi ajme nama koji ne volimo sarme i božićne od kavane do kavane turneje.    

Operirana od askeze, koju doživljavam kao nanošenje fizičke boli, pokrivena dekicom i zimi i ljeti, prolazim kroz ozbiljnu krizu ekološke svijesti, potajno i nestrpljivo očekujući globalno zatopljenje. Da mi sad dođu zlatna ribica, dobra vila i Djed Mraz i kažu da će mi ispuniti bilo koji san: američki, erotski, stoljetni, ma štogod, ja bi im rekla - ispunite mi zimski san. Oću bit vjeverica il mrka međedica.        

Oću bit u obrnutoj poziciji od kraljevne na zrnu graška - da sve one perine koje su stavljali pod nju, stave na mene i tako me ostave bar do travnja. Onaj biž mogu stavit di ih je volja, da je cili važ ispod mene ne bi mi smetalo dok god mi je lipo toplo.          

To bi me poštedilo kojekakvih nenormalnih zimskih radosti tipa čekanja Nove Godine na nekom sleđenom trgu bombardiranom petardama. Meni se već oko ponoći spava, a ako je u pitanju baš neka luda zabava, izdržim do dva. Onda od dva do šest kljucam u nekom kafiću u kojem je rokerski tulum naglo skrenuo prema Stavrosu i Pejakoviću ili pocupkujem vanka prizivajući sudbinu Djevojčice sa žigicama. Tako je bilo uvik, u vrime najluđih partija, kad je bilo pitanje časti ostat budan do zore orilo-gorilo.    

Također, zimski san bi me poštedio kružnih snjegovića, anđela, sobova i ostalih nositelja adventske idile kojima mi prijatelji (?!) i rodbina (!!!) zatrpavaju inbox. Tekst ispod dražesne sličice glasi: pošalji ovo na osam adresa i za osam minuta ostvarit će ti se nešto što već dugo želiš, no, stoji dalje u tekstu, ukoliko sličicu s dobrim željama ne proslijediš- dobit ćeš svrab, kuga će ti poharat selo, baba će ti se prokurvat, izgubit ćeš božićnicu na kladionici, a dite će ti se čim stekne punoljetnost prijavit u Big Brother.          

Čim dobijem mejl s takvom zlaćanom sličicom, odmah zatvaram oči i stišćem delete, da se kletva ne primi. Mislim, ono, rodbino i prijatelji, jeste li vi šenili? Pa šta sam vam napravila da me tako mučite? Šta vam je život napravio da mi tako sodomizirate elekroničku poštu?        

U zimskom snu toga nema, kao što nema ni bakalara, sarmi, odojaka i sve te fine masne spize koju ljudi drže po stolovima i guraju u usta svakome ko navrati. Meni neka stave tećicu fritula ispod bora, da mogu gricnut ako se probudim u srid zime i to je sve.        

A kad se probudim stvari bi već bile riješene: prase pojedeno, vlada sastavljena, otplaćen kredit od božićne kupovine, istekli rokovi lancima sreće... I bilo bi toplo.        

U mojim mislima plaže od vrelog pijeska postaju fantastična mjesta, kao da na njima nisam nikad bila, sve su mi obale daleke sa ovog kalendarskog sjevernog pola. Na teraci gledam more, sivo, golemo klizalište... brrrrr. Treba što prije zatvorit vrata, pronać neku pećicu i sjest na nju ili, bolje, pronać neku planinu u mekanom šalu snijega (kad ležiš u snijegu osjećaš toplinu svoje krvi) ili čaj s rumom i zimski sladoled, a još bolje zagrlit nekog tko nema hladne noge i tko dobro miriše (po snijegu recimo).        

Tako se da prezimit, sasvim ugodno. Uz neku zgodnu termo peć od krvi i mesa. 

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )