Zoran Ferić : Ne zabrinjava me budućnost knjige

Taman na vrijeme, s onoliko godina koliko je Isus imao kad je umro, svoje je književno rođenje u široj hrvatskoj javnosti doživio autor "Mišolovke Walta Disneya", sada već davne 1996. godine, svježim proznim duhom uskrsnuvši lazarsku književnu scenu kojoj je prijetilo utapanje u politici. Danas je njegovo ime neizostavno na popisu imena najboljih hrvatskih modernih književnika, a njegove knjige spadaju u najčitaniju domaću prozu.

O šaputanjima po školskim hodnicima, internet špijunaži, književnim urotama i krivim prstima Toma Waitsa, kao i o "Kalendaru Maja", višestruko nagrađenom posljednjem romanu ovog pisca, razgovaramo sa Zoranom Ferićem. 

 
Profesor Baltazar na lošem glasu

Marijo Glavaš: Otkad je pisaca postoji i (opravdano) uvjerenje da je riječ o posebnoj sorti, da je njihov život obilježen zanimljivostima i pikanterijama iz privatne sfere, a one koji nisu među živima, osim po knjigama,  upravo se po tome pamti i o tome se priča kad ih se spominje. Zbog čega je to tako? Da li su pisci ljudi na lošem glasu? Kakav glas prati Zorana Ferića? Što biste kao zanimljivo/čudno izdvojili iz vlastitog života, a što nam (čitateljima) nije poznato?

Zoran Ferić: Ja bih rekao da nisu samo pisci na tzv. „lošem glasu"  nego da taj loš glas dijele s većinom drugih umjetnika. To se valjda dogodilo u onom prelomnom trenutku kad se umjetnost radikalno suprotstavila građanskom životu i građanskim vrijednostima, dakle u modernoj, a radikaliziralo se u avangardama. Uostalom, umjetnički je svijet, od kazališta do slikarstva, izborio za sebe određene slobode koje drugi, sputani nekakvim građanskim ili plemićkim regulama nisu imali.

Kad se o piscima pak radi, oni su u svoje vrijeme bili poznate osobe, kao što su danas estradnjaci ili vrhunski sportaši, i zbog toga je ljude zanimao njihov život. Pa i njihove takozvane perverzije. Radi se zapravo o velikoj mistifikaciji, jer većina ljudi s njima dijeli iste poroke, od alkohola do droga ili seksualnih zastranjenja. Kakav glas prati mene? Vjerojatno vi znate bolje od mene, jer  do onoga koga se tiču, glasine u principu ne dopiru. Ne govore im ih iz razumljivih razloga ni prijatelji ni neprijatelji.

Radite u školi u kojoj ste i sami pohađali nastavu. Kakav ste učitelj kad se usporedite s ljudima koji su Vas educirali?

Kad se, recimo, uspoređujem sa svojom profesoricom Leonom Baumann, kao profesor hrvatskog osjećam se tako inferiorno. Ona je bila osoba koja je svojom strašću prema literaturi mogla zaraziti čak i one koji do književnosti nisu osobito držali. Bila je na svaki način posebna kao profesorica. Kažem bila je, jer je sada u penziji. No, strast za literaturu je nije napustila. Ta strast prema dijeljenju teksta s djecom nije kod mene nikada bila tako izražena, a u posljednje vrijeme sve me više napušta.

Čitaju li učenici Vaše knjige? Zanima li ih Zoran Ferić pisac? Kako Vas zovu među sobom, na hodnicima, jesu Vam nadjenuli nadimak?

Učenici vrlo rijetko čitaju moje knjige, bar mi se tako čini jer o tome ne razgovaramo. Ostalom, oni vrlo rijetko čitaju i lektiru i bilo kakve druge knjige, pa je i to normalno. Što se tiče nadimka nisam već dugo čuo niti jedan. Neko vrijeme, u Bedekovčini, zvali su me Profesor Baltazar. Danas su, možda oprezniji, a možda ih mi kao profesori ne zanimamo ni toliko da bi nam nadjenuli nadimke.

Obrazuju li se generacije s kojima imate doticaja na dobrom izboru knjiga? Koliko je obrazovni sustav u korak s vremenom? Da li bi po Vama popis lektire trebalo ažurirati ili daje dovoljno dobar pregled koji može biti kvalitetan putokaz mladom čitatelju?

Ako je o lektiri riječ, ne radi se o dobrom izboru knjiga. Mi koji radimo u nastavi već godinama to govorimo, ali ništa se ne mijenja. Ne mijenja se dobrim dijelom i zato što naši kolege ne žele odustati od uobičajene šprance po kojoj rade. To nije zbog lijenosti, nego zbog ljubavi prema literaturi pa im se može učiniti da bi izbacivanje Gundulića ili Mažuranića iz lektire značilo smak svijeta. 

 
Umuknite, pišem!

Svojim ste originalnim stilom i pripovjedačkim umijećem od prve proze do danas stekli i zadržali mjesto u vrhu hrvatske književne scene. U kojoj mjeri sve ono što u Vašim knjigama šokira odražava stvarnost koju živimo?

Hvala vam na tom komplimentu. Mislim, zapravo nadam se, da i to što u mojim knjigama šokira, zapravo pokazuje stvarnost u kojoj živimo. To onda i jest razlog što takva literatura postoji. Izmišljanje šokova ili provociranje čuđenja ne zanima me, ako ono nema neka uporišta u realitetu. Pa čak i kad se radi o groteskama, o nekim fantastičnim dijelovima, i to je dio te priče o realitetu, ali iz jedne iskošene perspektive.

Kada biste odabirali soundtrack za svoje knjige, što je najbliže što Vam se čini da bi odgovaralo vašem stilu? I inače, kad pišete, činite li to uz glazbu ili u tišini?

Pišem u tišini. Glazba me nervira dok nešto radim, ne mogu čak ni ozbiljno čitati uz glazbu. Nisam to naučio u ono vrijeme puberteta kad su se slušale ploče i kazete. Nije me muzika u top vrijeme ozbiljno zanimala i bio sam jedan od rijetkih mladih ljudi u ono vrijeme koji je bio temeljito cijepljen od glazbe. Rock kultura na mene je utjecala posredno, preko literature. A i ono glazbe što me je zanimalo, bilo je zapravo zbog tekstova. Zanimali su me oni koji su, zapravo, pjesnici. Cohen, Dylan, Patty Smith ili Tom Waits. Soundtrack  za knjige? Tom Waits.

Vaša najnovija knjiga, roman "Kalendar Maja", naslovom, slikom na koricama i sadržajem mijesi složenu priču od tijesta vremena. Što je to s vremenom, vraćanjem u prošlost, promišljanjem o budućnosti, o starosti što Vas je toliko zaokupilo da je izrodilo roman od preko šesto stranica?

Činjenica je da čovjek, što je stariji, sve više vremena troši na razmišljanje o vremenu. Točnije, o tome kako vrijeme brzo i sve brže prolazi. I, naravno, što je vremena manje,  mi tom vremenu posvećujemo sve više pažnje. Ja sam mu, eto,  posvetio šest godina i šesto stranica. 

Čitav roman presvučen je velom rezignacije, čitajući ga imao sam dojam da ga je napisao netko tko je odlučio pobrojati mrtve, netko podosta stariji od Vas. Da li je stvar u umijeću stvaranja atmosfere, ili ste sjetni? Ili oboje? 

Tražiti od mene da se izražavam o vlastitu spisateljsku umijeću malo je preuzetno. O tome trebaju suditi drugi. No, da sam sjetan... jesam. Vjerojatno i sjeban. Pa o starosti razmišljam malo preuranjeno.  No, osjećam se starim. Možda upravo zbog tog koktela ironije i rezignacije.

Likovima i radnji "Kalendara Maja" dali ste živu kulisu grada, Zagreba kakav je nekoć bio. Zagreb se zajedno s likovima mijenja i prima dio tereta što ga donosi određeno vrijeme. Možete li usporediti Zagreb o kojem pišete u "Kalendaru Maja" s današnjim gradom? Što Vam nedostaje?

Teško je uspoređivati Zagreb s početka šezdesetih i Zagreb danas. Onda je nedostajalo luksuznih trgovina, lijepe odjeće, skupih automobila, obnovljenih fasada, velikih poslovnih zgrada u kojima se ogleda pola susjedstva. Danas pak nedostaje mira, jednostavnosti, elementarne ljudske skromnosti.  Onda me je nervirala ustrašenost, danas me nervira bahatost. Onda je zlatno pravilo bilo živjeti negdje u sredini, uvijek biti u sredini, ni prvi ni zadnji. Sredina je bila najbolja kamuflaža i najsigurniji brlog. Danas svi odjednom žele biti prvi. Ta velika američka priča o pobjedniku i ovdje je uhvatila korijene i to zna biti iritantno.

U kojoj mjeri su likovi "Kalendara Maja" fikcionalni? Koliko su sudbine s kojima se upoznajemo na stranicama romana utemeljene u stvarnim, poznatim Vam licima? Koliko, općenito, kad pišete, detalje, bilo radnje, bilo izgleda protagonista, ubirete iz stvarnog i proživljenog?

Uobičajeno je da fikcionalni likovi nastaju po nekom predlošku stvarnih ljudi i njihovih fizičkih ili karakternih osobina. Ponekad se radi jednostavno o kombinaciji karakteristika jednog ili više stvarnih ljudi koji tom liku posuđuju svoje geste, svoju mimiku ili svoje strahove.  Pa kao što slikari crtaju portrete i aktove prema stvarnome predlošku, tako i mi, kao što znate, pišemo svoje likove.  Pa onda na kraju, kad je knjiga gotova, neki od likova ispadnu vrlo slični svome stvarnom modelu, a neki se od njih udalje. Konkretno, u Kalendaru Maja, lik oca je vrlo blizu svome modelu, dok su drugi likovi, pa i lik majke, nešto drugačiji od svojih modela.

Proces nastajanja "Kalendara Maja" bio je prilično dugotrajan. Roman je objelodanjen šest godina poslije Vašeg prethodnog naslova. Zbog čega toliki vremenski odmak? Koliko se prvotno zamišljeno i pisano razlikuje od onoga što je roman danas?

"Kalendar Maja" je prvo zamišljen kao  scenarij za tv-film ili dramu o starim ljudima na maturalcu. Zatim se pretvorio u roman o istoj temi. Naravno komični roman u maniri čeških filmova, kako se to kaže. Zatim se pojavio jedan intrigantni ženski lik koji sam svakako htio napisati, pa se na kraju sve sklopilo. Shvatio sam da roman o starim ljudima može biti autentičan samo tako da im dam i djetinjstvo i mladost i u tom trenutku je sve naraslo.  Eto, to je ukratko proces nastajanja, od ideje do realizacije.

Čitajući "Kalendar Maja" može se prstom pratiti radnja na mapi Zagreba. Da li su toponimi za Vas imanentni dobroj prozi? Koje su odlike proze u kojoj uživate? 

Da bi nešto bilo dobra proza, ne mora se događati na nekim stvarnim i prepoznatljivim toponimima. Međutim, ja jako volim kad ti prostori izgledaju, ili zvuče stvarno. Recimo, kad čitam roman Amosa Oza koji se događa u Jeruzalemu, ili Orhana Pamuka koji se događa u Istambulu, nemam pojma kako izgledaju ulice, ne znam čak ni jesu li stvarne, ali njihova imena zvuče stvarno i onda prizivaju slike. Važno mi je da se nešto događa u stvarnom prostoru. Ili bar onom koji doista nalikuje na stvarni prostor.

Za "Kalendar Maja" osim dobre kritike primili ste Nagradu Vladimir Nazor i nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo, a bili ste i u užem izboru za nagradu tportala. No, kad su u pitanju književne nagrade u Hrvatskoj, postoje glasovi koji iz godine u godinu govore o književnom lobiju u našoj državi. Kako komentirate spomenute glasove i njihove priče?

Ne znam postoji li ono što nazivate književnim lobijima. No, svakako postoje neke preferencije, netko nekoga voli, a nekoga mrzi ili voli manje, a žiriji nagrada sastavljeni su od ljudi koji reagiraju ljudski. No, iz priča o kojima govorite stiče se dojam da su sve nagrade i svi natječaji namješteni, da nema ništa pošteno i da je sve dirigirano iz određenih centara. To naprosto nije tako. Moje je iskustvo iz žirija u kojem sam već deset godina, da u principu pri dodjeli nagrada odlučuju književni argumenti. Može u nekim slučajevima, kad se radi o knjigama slične kvalitete, prevagnuti jedno ili drugo, ali načelno, većina ljudi se rukovodi svojim književnim znanjem i ukusom. A onda ne bismo mogli govoriti o lobijima, nego o preferencijama pojedinih ljudi, pojedinih članova žirija prema određenom tipu literature.

Imali ste sjajnu konkurenciju u užem izboru nagrade Jutarnjeg lista, prisutna je bila i u užem izboru knjiga nagrade tportala, npr. debitantski roman Luke Bekavca, "Drenje", izvrsna je knjiga vrijedna pažnje i nagrada. Što biste Vi izdvojili kao vrijedno čitanja iz novije hrvatske književne produkcije (u zadnjih godinu-dvije)? Koji su pak klasici po Vama nenadmašivi?

Kad me pitate što bih izdvojio eto nekih knjiga. Recimo roman Mirjane Dugandžije, "Nekoliko dana kolovoza",  ili Nade Gašić, "Voda, paučina". Svakako bih izdvojio i priče Zorana Malkoča iz knjige "Groblje manjih careva". Nenadmašivi klasici: Marinković, Novak, Kiš.

 
Elektro stvarnost

Posjedujete li neki od elektroničkih čitača knjiga? Preferirate li papir ili je nova tehnologija Vaš izbor? Kakva Vam se u tom kontekstu čini budućnost knjige?

Još nemam elektronički čitač, ali vjerojatno ću ga ubrzo imati. Nisam od onih koji se odmah oduševljavaju novim tehnologijama, ali me one, da tako kažem, raduju. Volim čitati s papira, no možda se i to promijeni. U biti otvoren sam svakakvim mogućnostima i kad je riječ o prehrani i kad je riječ o čitanju. Ne zabrinjava me budućnost knjige jer će ona ostati knjiga u bilo kojem obliku nam se pojavi pred očima.

Tehnologija nas nemilosrdno prestiže i nemoguće je popratiti sve izrođene trendove. Istovremeno, svjedoci smo bitnih društvenih pomaka u toj sferi na globalnoj razini: razmatra se ACTA, s druge strane piratske stranke ulaze u državna i lokalna upravna tijela. Kako komentirate ta dva pola?

Nekakav red  na mreži svakako je potreban i to će se morati dogoditi. No, možda ne u tako drastičnom obliku kao što bi htjeli oni koji je bore za autorska prava jer će Internet svakako zadržati neke svoje slobode. Samim tim što to može kao tehnologija. Mislim jednostavno da treba vremena da bi se stvari profilirale i uredile. Lijepo je, naime, da sve bude dostupno, slobodno i badava, ali u proizvode koji se nalaze na mreži utrošen je i neki rad i znanje i talent. Kao netko tko djelomično živi od autorskih prava ne mogu se složiti s radikalnim zahtjevima hakerske gerile. 

Nedavno je Google obavijestio svekoliku javnost da je izmijenio pravila o privatnosti, a što među ostalim znači da je krenuo u bilježenje svake naše akcije na internetu, analiziranje podataka koje prikupljamo i odašiljemo i stvaranje našeg profila korisnika na osnovu kojeg će nam nuditi odgovarajući sadržaj. Paralelno se u javnosti potencirala informacija da su Google vozila, koja su i u Hrvatskoj snimala ceste, osim fotografija i ažuriranja koordinata prikupljala privatne podatke osoba koje su imale otvorene bežične mreže. Kako gledate na navedene promjene/informacije? Može li svijet kakav poznajemo funkcionirati bez Google-a? Treba li Zoranu Feriću Google?

Meni je Google drag i potreban. Spadam među ljude koje više zanima oblik rečenice ili neki dijalog, od, recimo, podataka koje bih trebao istraživati za neki roman ili temu. Tu je Google od neizmjerne pomoći i ne bih se rado odrekao toga. A što se tiče snimanja? Možda sam pomalo ekshibicionist, ali ne smeta me da netko izrađuje moj profil pa mi onda nudi ružičastu kremu za hemeroide s velikim udjelom sastojaka iz majmunskih fetusa. Lijepo ću se zahvaliti i basta.  Osim toga, svjedoci smo da se na Facebooku ljudi puno gore i drastičnije odriču svoje privatnosti nego što će to učiniti Google.  Izumiranje privatnosti je trend kojemu ne možemo umaći.  No, u jednom ste u pravu s ovim pitanjem: multinacionalne kompanije su nam ipak neprijatelji po definiciji. 

 
Pišem priču tinta mi se proli

Sve internet tražilice znaju da Zoran Ferić vodi radionicu kreativnog pisanja. Imate li ograničenja za kandidate, tko se može prijaviti? Postoji li neka zajednička crta polaznika? Što ih podučavate? Koliko često se sastajete, kako izgleda jedan vaš sat radionice?

Vodim već osam godina radionice pisanja u Booksi. Kandidati se prijavljuju s kratkom biografijom i prilažu jednu priču. Mi u Booksi onda odabiremo kandidate i stvaramo grupu od desetak polaznika, što je nekakav optimalan broj. Obično se do kraja radionice  taj broj svede na osam ili sedam kandidata. Ne postoji zajednička crta polaznika. To nije čak ni kvaliteta priloženih radova. Sastajemo se jednom tjedno kroz dva mjeseca i svakoga tjedna polaznici dobivaju zadaću koju napišu do idućeg puta. Te se zadaće onda čitaju i zajednički komentiraju. Tako je u Booksi. Od prošle godine preuzeo sam i dvosemestralnu radionicu romana u Centru za kreativno pisanje.

Može li se naučiti pisati? Preciznije, možete li "obučiti" pisca?

Obično se kaže da se ne može stvoriti pisca. To je vjerojatno točno, ali se može pomoći onome tko ima ozbiljne predispozicije da to brže postane. I nije tu pitanje samo vještine, vježbanja dijaloga ili opisa, nego i motivacije i „kopanja po sebi" da bi se našla adekvatna tema.  Ključna je stvar grupa i izmjena iskustava.

Kakvi ste s poezijom? Jeste ikad pisali pjesme?

Poeziju sam prestao pisati sa 17 godina. Od tada nisam napisao niti jednu ozbiljnu pjesmu.

Ima li povezanosti među činjenicama što, s jedne strane, poznati hrvatski pisci jako često pišu o neknjiževnim stvarima za  dnevne i ine raznoprofilirane novine (da bi od nečega živjeli, jer od književnosti se ne može?) sa, s druge strane, slučajem da književni časopisi ne isplaćuju honorare autorima tekstova?

Bilo bi važno da se u sljedećem periodu profilira nekoliko ozbiljnih časopisa koji bi autorima nudili i ozbiljne honorare.  Pri tome bi se trebalo pobrinuti za njihovu adekvatnu distribuciju i jači javni utjecaj.

U posljednje vrijeme nešto glasnije se može čuti, ono što bi s obzirom na realno stanje trebala biti svakidašnja jadikovka, prigovor književnika na nesređeni/nepostojeći položaj/status pisaca. No iako je stanje takvo da stanja zapravo gotovo pa i nema, čitavi "pokret" svodi se na nekoliko imena koji, uz malene pomake, pokušavaju pogurati stvar za čitavu grupaciju koja se kao skupina ne čine nimalo homogena (čak ni dva društva pisaca unutar sebe ne pokazuju snagu grupacije s istim ciljem, ako cilja uopće ima). Vjerujete li da će značajnih pomaka (kakvih) na književnoj sceni biti?

Pa evo, upravo smo dobili zvanje spisatelj i književni prevodilac. Oko toga, dakle zajedničkog interesa, složila su se tri društva. Situacija ipak nije tako crna. 

 
Malo soli, par festivala, sitno sjeckana nova knjiga

Nedavno ste bili gost Mare Mare festivala, Festivala europske kratke priče, tu je i Krokodil. Donose li književni festivali uz živost mjestima na kojima se održavaju i kakve druge plodove, nove suradnje, ideje, dobre anegdote? Koliko su u životu pisca značajni festivali i rezidencije? Da li ste na taj način  npr. uspjeli dogovoriti prijevod svoje knjige na neki strani jezik?

Festivali mi znače jako puno. Značio mi je FAK dok je trajao, a sada se, praktički od početka godine radujem festivalu Mare Mare i Festivalu europske kratke priče. Festivali donose druženje, upoznavanje novih ljudi i mogućnosti suradnje. Doduše, niti jedan prijevod nisam dogovorio na festivalima, ali oni su svakako nezaboravno iskustvo. Tek se tu vidi da, ako pišete, pripadate jednoj velikoj porodici ljudi koji se posve neočekivano susreću po raznim gradovima Europe: Berlinu, Hallu, Wroclavu, Bolzanu, Beču itd. ponekad srećete iste ljude, razgovarate o svemu što se dogodilo između dvaju susreta, popijete pivo i sve to, zapravo, ima jako dobru formu. Budući da imam stalni posao, ne mogu ići  na duže vrijeme u neki drugi grad pa iskustva rezidencija nemam. 

Koju knjigu trenutno čitate?

Trenutno čitam "Veneciju" Vladimira Pištala, Andrićeve priče i Flannery O'connor.

Kuha li se što novo u književnoj kuhinji Zorana Ferića?  Novi roman? Priče? O kakvom je okusu riječ, da li ste posegnuli za novim začinima?

Kuha se knjiga priča. Ali prilično sporo, na laganoj vatri. Ima nekih novih okusa, možda i novih tema. To će biti nešto duže priče, možda pripovijesti u klasičnom smislu koje bi se žanrovski svakako oslanjale na pripovijesti psihološkog realizma. Tom se formom još nisam bavio, a ona je, čini mi se, adekvatna baš za ono što želim izraziti.