Zrinski i Frankopan u strasnom zagrljaju

Naš ministar zdravstva vježbao je u teretani, a onda mu je netko od osoblja predložio da umorne mišiće opusti u susjednoj sauni. Visoki dužnosnik ljubazno je otklonio ponudu riječima da su saune za pedere.

Vjerujete li Darku Milinoviću, skandinavska vrela kupelj zapravo je prepredeno smišljena, podla klopka za heteroseksualne muškarce. Pošten muškarac, obiteljski čovjek, vjernik i redovit hodočasnik u marijanska svetišta, ništa ne sluteći, s ručnikom oko pasa uđe u kabinu od smrekovih dasaka i samo što sjedne na klupicu, negdje se iz pare začuje raskalašan cerek.

"Darko! Ks! Ks! Darko!" zovne ga netko.
"Mo-molim", promuca ministar prestravljeno. "Ko je t-to?"
"Šta si nervozan, Darko?" reče mu netko slijeva umirujuće.
"Opusti se, mačak", šapne mazno neki bariton zdesna.

Iz vrućeg oblaka tada izviri nečija velika dlakava ruka i spusti se na ministrovu butinu. Na drugoj strani netko ga gricne za ušnu resicu, a drvenom sobicom odjekne zlosutan škljocaj.

"Š-šta zaključavaš!" drekne Milinović užasnuto.

Skoči na noge pa se izbezumljeno okreće. Ali, ne vidi, jadan, nikoga. U pari se samo povremeno zabjelasa gola guzica nekog homoseksualnog dušmanina.

"Odmah da si o-otključao!" vikne ministar zdravstva strašnim glasom. "B-brojim do pet..."
"Ili šta?" upita ga jedan peder veselo.
"Ili pucam. Imam pi-pi-pištolj", kaže ministar neuvjerljivo.
"On ima pi-pi-pištolj!" vikne netko podrugljivo.
"Dođi da ti ga malo po-po-podmažem, mačak."

Koju minutu kasnije kroz vrata saune začuju se divlji krici i lupanje, a raskošno razvijen recepcioner u pripijenoj majici i blijedi mladić sa svilenim šalom, koji na obližnjem trosjedu nezainteresirano lista magazin Pletenje & kukičanje, vedro se nasmiješe jedan drugome. Ugrabili su još jednu nevinu žrtvu, u regrutnom centru od smrekovih dasaka upravo je još jedan pristupio njihovoj nečistoj sodomitskoj zajednici.

Vrag je sauna. Koliko se njih tamo odreklo drevne vjere svojih djedova, pljunulo na heteroseksualnu tradiciju i ugazilo na seksualnu stranputicu. Ušli su normalni, s bijelim šugamanom oko pasa, a izašli izopačeni, u crnim kožnim tangama, s piercingom na obrvi. Gospodina Milinovića tako su mislili prekrstiti, od čestita hrvatskog muža koji se okreće za studenticama, da učine očajnika što piše anonimna ljubavna pisma devetnaestogodišnjem susjedovom podstanaru.

Jedna briljantna politička karijera bila bi tada upropaštena. Ministar zdravstva na sjednicama Vlade sjetno bi zurio u ministra vanjskih poslova. Jecav uzdah oteo bi mu se ako bi kakav naočit mladi poslužitelj ušao s kavama i sokovima. Na kiosku bi uzeo Men's Health, tobože zbog teksta o voćnim dijetama, kao utvara bi lutao oko izviđačkih kampova, a noću bi mu dolazio uvijek isti san, da se u svlačionici pod tuševima razdragano prska s Dinamovim juniorima.

"Otkad ti slušaš Josipu Lisac?" upitala bi ga žena zapanjeno.

Milinović srećom ipak nije nasjeo prevari, izmaknuo je zamci muškoljuba što skriveni vrebaju u parama saune, čekajući pogodan trenutak da se bace na kakvog straight naivca i preobrate ga na svoju. Koji put za to čak nije ni potreban fizički kontakt. Darko Milinović, kao liječnik, štoviše i ministar zdravstva, zna kako je to kad virus pederluka, jadna ti majka, dođe na tebe. To leti po zraku, nevidljivo golim okom i skače na muškarce. Normalan, uredan mladić još jučer pod ruku s curom išao u župu na zaručnički tečaj, a onda se neoprezno zarazio i ćao đaci. Otkazali i vjenčanicu i svadbenu tortu i orkestar. Mladoženja otišao u Amsterdam da dizajnira cvijeće i pleše suvremeni balet.

U Milinovićevom ličkom selu još se pripovijeda o tome slučaju. U zimskim noćima, dok snijeg bešumno pada, a bukovina pucketa u špaheru, krenu priče o vampirima, vješticama, vukodlacima, homoseksualcima i sličnim čudovištima...

"A kad tamo - peder!" reče netko iskolačenih očiju, a svi seljaci uglas kažu: "Uuuu!"

Narod se prepadnuto križa nad ovim prokletim sudbinama i šapatom moli da ne bi tkogod njihov tako sramotno završio. Od svih nečistih sila, homoseksualci su im još najgori, najnečistiji, najsramotniji.

Puj! Puj! Puj! Bjež' sotono od mene.

Nervozna šala ministra zdravstva o seksualnim navikama posjetitelja parnih kupelji otkriva nam kako je u naših muškaraca dubok, upravo neiskorjenjiv strah od pedera. Homoseksualnost je mračni, tajnoviti vir u koji se boje i pogledati. Zgađeno okreću glave od toga ili čak iracionalno bjesne i tuku one takvih navika, trče s lancima i motkama za njima. Uznemiruje ih sama njihova blizina. Ministru Milinoviću neugodna je već i pomisao da bi mogao podijeliti drvenu klupu s homoseksualnim muškarcem, samo s ručnikom oko bokova sjediti do njega.

Ali, čega se ministar uistinu boji? Njegove nasrtljivosti? Ili možda vlastitih nečistih misli? Psihoanaliza bi vjerojatno štošta imala kazati o tome, u vlažnom podrumu ministrove podsvijesti našlo bi se, vjerujem, svakakvih neobičnih i šaljivih igračaka. Dobro, kvragu, našlo bi se u svačijoj, ali je smiješno kad se neki visoki dužnosnik ovako budalasto izleti.

O homoseksualnosti se u nas mnogo ne govori, a do prije nekoliko godina nije se ni spominjala, osim u vicevima, koji se uvijek i svuda događaju u nekom prostoru nelagode. Pederastija je velika mračna zagonetka, ali zanimljivo bi bilo otkriti koliko je ona uistinu prisutna u našoj historiji. Ministar, kako vidimo, ne možeš biti ako ne gajiš zazor prema njoj, vođe i političari su nužno straight, ali statističkom vjerojatnošću netko od naših velikana, neki Branimir, Trpimir, Zdeslav ili Mislav, morao je imati takve sklonosti i neku izbicu s malim prozorom u kojoj se, krišom od prve dame, u sitnu uru sastajao s omiljenim konjušarom i s prvim rumenim zrakama zore od njega se u suzama rastajao, proklinjući društvo i običaje koji im ne dopuštaju biti skupa, u dobru i zlu, zdravlju i bolesti, dok ih smrt ne rastavi.

Povijest kakvu mi znamo pisali su muškarci koji su bili straight, ili su se barem predstavljali kao straight, i u njoj nema nijednoga, barem među glavnim junacima, koji bi bio drugačiji. Bi li vas pogodilo kada biste saznali da se i tako nešto događalo? Zamislite samo prizor od 30. travnja 1671, rano ujutro u Bečkom Novom Mjestu. Tko zna, možda se on zaista i dogodio, ali su ga heteroseksualni historiografi namjerno propustili od riječi do riječi zapisati.

Kraljevski pisar čita presudu, dok stražari vode hrvatske velikaše na gubilište. Grubo ih gurnu na tlo i oni padnu na koljena, kraj dva široka hrastova panja. Dželat malo dalje pohotna izraza brižljivo oštri sjekiru. Plemići, pomireni sa sudbinom, pokorno naslone glave na panjeve pa gledaju jedan drugoga iz toga neprirodnog položaja, manje od minute prije nego će umrijeti.

"Znaš, sada ti to mogu reći, ovo sam sve zbog tebe napravio", kaže iznenada Petar Zrinski Franu Krsti Frankopanu. "Ti si uvijek bio moja jedina istinska ljubav i jedino zbog čega stvarno žalim je da moje usne nikada neće dotaknuti tvoje usne."

A Franu Krsti Frankopanu lice se iskrivi od gađenja.

"Mrš, pederčino jedna!" reče on užasnuto.

Bi li vas razočaralo da saznate da se ovako nešto desilo? Mene ne bi. Čak i da mislim da je homoseksualnost grijeh, naši političari i vođe rade toliko strašnijih i neoprostivijih stvari koje me puno više zabrinjavaju.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )