Carlos Ruiz Zafon : Sjena vjetra

“Sjena vjetra” Carlosa Ruiza Zafona bila je najprodavanija beletristička knjiga prošlojesenskog Interlibera. Roman nepoznatog Španjolca zasjenio je privremeno i Pamukov “Snijeg”, Grassovu autobiografiju “Dok ljuštim luk” i uvijek komercijalna izdanja Dana Browna. No u sljedećih nekoliko mjeseci “Sjena vjetra” se tek nakratko uspjela probiti na ljestvice najprodavanijih knjiga. Beletrističke su ljestvice već godinama blokirane Pamukovim i Brownovim romanima, a na publicističkoj se našlo mjesta i za Grassa. U tom društvu Zafonov roman je potonuo kao “neprepoznatljiv”. U medijski posredovanoj književnosti on je gubitnik.

Teško je marketinški i medijski parirati reklami koju je Pamuk dobio s Nobelom, Brown s napadima Crkve, a Grass sa svojim SS-egzorcizmom. Ipak, prodaja Zafona i dalje je dobra. “Sjena vjetra” je hit koji se prenosi tradicionalnim kanalom promocije, preporukom koja ide od usta do usta.

Dakle, “Sjena vjetra” je hit u čistom agregatnom stanju. Bez primjesa medijskog posredovanja i marketinške halabuke. Pamuk se uvijek može prodavati na krilima Nobela. Brown svoje tiraže uvijek može “bildati” na konfliktu s Crkvom... Zafon kod nas zasad “živi” isključivo od svoje priče. Zato je i zanimljivo vidjeti u čemu je “štos” romana “Sjena vjetra”. Što je to Zafonov roman pretvorilo u jednu tihu uspješnicu? Na početku tu je jedan tajanstveni roman koji, za razliku od “Sjene vjetra”, ima “superreklamu”.

Polovicom četrdesetih barcelonski knjižar odvodi svog desetogodišnjeg sina Daniela u “Groblje zaboravljenih knjiga” - tajnu barcelonsku knjižaru. Na mjestu gdje se čuvaju zaboravljene knjige, zabranjene knjige - knjige koje je ovako i onako progutalo vrijeme. Dječak će izabrati knjigu “Sjena vjetra”... A knjiga će izabrati njega. Roman nepoznatog pisca Juliena Caraxa jedini je još postojeći primjerak. Svi ostali tajanstveno su spaljeni tijekom posljednjih godina, baš kao i ostali Caraxovi romani.

Svoj ekskluzivni, posljednji primjerak, Daniel će čitati “dok je srce još mlado, a um čist”. Roman će ga posve zaokupiti. Sljedećih deset godina istraživat će život “nevjerojatno neuspješnog” pisca. O njemu kao da više nitko ništa ne zna. Caraxovi romani komercijalno su propali. On se, navodno, upustio u dvoboj na pariškom groblju Pere Lachaise. Jedni su govorili da je poginuo i da mu je tijelo položeno u neobilježeni grob. Oni optimističniji tvrdili su da je umro poslije u Barceloni u najvećoj bijedi. U sljedećih deset godina Danielov život potpuno će se ispreplesti sa sudbinom nepoznatoga pisca.

Dakle, u prvom planu je motiv “prokletog umjetnika”. Uz njega tu je još i zabranjena ljubav, vječni neprijatelji, vjerni pratitelj, romantično mjesto zbivanja i sl. Domaći čitatelj izgleda pada na staromodne, romantične motive. Mnogo onog što se nalazi u “Sjeni vjetra” može se naći i u svakoj standardnoj sapunici. Čitateljsko iznenađenje Zafonove priče jest da u njoj iznenađenja nema. Detekcija vuče na čitanje. No pitanje je koliko “prokleti umjetnik” može danas još sadržavati i posredovati.

Među tim motivima “Sjene vjetra” jedinim zanimljivim čini se prikaz Barcelone kao literarnog “tematskog parka”: anarhističko-fašističkog Disneylanda. Carlos Ruiz Zafon (1964.) rođen je u Barceloni deset i više godina nakon vremena koje opisuje u romanu. Posljednjih desetak godina više ne živi u rodnome gradu: polovicom devedesetih odselio se u Los Angeles. No, “Sjenu vjetra”, svoj prvi roman za odrasle, vratio je u Barcelonu.

Time je njegov roman dobio odlučujuću startnu prednost. Barcelona tridesetih i četrdesetih ima literarni “appeal” kakav je u to vrijeme na filmu imala ratna “Casablanca” ili u krimićima noirovski “L.A.”. U kratkom razdoblju od građanskog rata, preko vladavine anarhističkih sindikata, do dolaska Francova “Četiri jahača Apokalipse” (“vojske, braka, Crkve i banke”) u Barceloni se zgusnula povijest. Tu historijsku pozadinu Zafon promatra periferno.

No ona je prava, jedina zvijezda romana. Literatura je u povijesnoj atmosferi; štiklecima poput onog o radijskom kvizu iz poznavanja religijske kulture pod nazivom “Bože pomozi”, “koji je svakog utorka cijelu Španjolsku držao prikovanu uz prijamnike”. Ili priče o Staljinu koji pati od tegoba prostate otkako je progutao košticu mušmule.

Tvrdnju da “može piškiti samo ako mu netko zvižduče Internacionalu”, barcelonski taksist, za kojeg se može pretpostaviti na kojoj je strani ratovao, naziva običnom fašističkom propagandom: “Kamarad piša kao bik! I Volga bi mu pozavidjela na vodenom toku!”.

(Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )